autor tekst 001 ›››

 

 

Maja Jović

 

Quo vadis, Crna Goro?

 Domovina se najviše voli kada si daleko od nje, rekla mi je jednom profesorica filosofije u podgoričkoj Gimnaziji.

 Bila je u pravu. Ali isto tako su i njene mane znatno vidljivije golom oku.

 Iz Crne Gore sam otišla 2007, na studije u Grčku, da bih se 2011. stalno naselila u Australiji. Moja porodica je u CG; dnevnu štampu i dešavanja pratim svakodnevno. Ono što me je natjeralo da umjesto sna posegnem za olovkom i papirom u dva sata u zoru, jeste fizički osjećaj mučnine zbog nepravde i blata u kojem CG živi već dvije decenije. Svijet se mijenja, napreduje, obrazuje, poboljšava, a ti ne znaš gdje ideš.

 Pitate se odakle ovakav bijes?

 Muka mi je što su mi roditelji u 60-im godinama bez krova nad glavom - jer nisu članovi DPS-a. Muka mi je što su mi baba i đed Podgoricu gradili i njihove braća i sestre ginuli za CG, da bi im potomci brinuli kako da sjutra prinesu hranu na sto. Muka mi je što jedna divna porodica sa petoro djece dolazi za desetak dana u Australiju, posramljeni što u Crnoj Gori nisu mogli da ostvare ideale zbog kojih su napustili Melburn prije šest godina.

 Njihov ideal - da od svog rada žive i školuju djecu u rodnom Nikšiću. Pogađate, nijesu mogli da nađu posao, sa australijskom diplomom i znanjem engleskog. Status: politički nepodobni.

 Muka mi je što njihovom petoro djece treba - kako im je rečeno - deset godina da dobiju crnogorsko državljanstvo.

 Naročito mi je muka što mi je sestra preplakala trudnoću, i prvu godinu života svog prvorođenog sina, jer je sa stomakom do zuba, a onda sa bebom na grudima, pripremala (i više doktorirala) pravosudni ispit koji je juče treći put pala.

 Izvinjavam se na svojoj neznavenosti. Zanemarila sam činjenicu da ovoga puta nije polagao sin državnog tužioca, pa je komisija mogla slobodno da vježba svoja egocentrična narcisistička (ne)bića, svoj autoritet i komplekse. Muka mi je što, kada joj kažem da uloži žalbu, da zahtijeva svoja prava ili da zatraži barem objašnjene, da zna na kojem je to dijelu ispita pala - ona odgovara da ne smije, onda će - kaže - biti još gore. Dokle?

 Muka mi je što pišem istinu, a ona zvuči kao pokvarena ploča ili isprani kliše koji smo već toliko puta čuli. Muka mi je što poslije pomnog praćenja protesta u Crnoj Gori, i iščekivanja da će se nešto promijeniti - hej, pa narod je napokon ustao na noge - otvaram aplikaciju Vijesti da vidim da ipak Milu još nije dosadilo da caruje. Muka mi je što moj suprug, rođen u Australiji, na moj entuzijazam o eventualnoj promjeni tupo odbrusio: „Ma neće se ništa promijeniti. To je Crna Gora.“ Muka mi je što moji roditelji od 60 godina učestvuju u protestima, sa sve pištaljkama, željni i žedni kakve-takve promjene. Muka mi je što moram svojim roditeljima reći da se nikad neću vratiti. Ni zarad ljubavi prema otadžbini, ne pada mi na pamet da svoju djecu provlačim kroz vrtloge političke nepodobnosti, nemaštine, nezaposlenosti, nepravde, neljudi na vlasti, ne, ne, ne... Muka mi je što zbog svega ovoga moja nova porodica u Melburnu, porijeklom iz CG, ima samo negativne konotacije kad se ona pomene. Previše su puta bili nasamareni na aerodromu, granici, hotelu, u opštini...

 Ne volite vi više CG od mene. Boli, kad napišem „Crna Gora“ - a mislim vi! Vi, beskičmenjaci, poltroni, sitne i korumpirane duše, koji ste CG lišili njene. Pa kad će vam više biti dosta para, vlasti i moći? Valjda će jednog dana doći i to „crnogorsko proljeće“, da i vama, glavari, neko “glave dođe”.

 

izvor: vijesti.me ›››