Vrijeme je svetinja. 
					Ne postoji tako dobar, plaćen ili važan posao, da bih morao 
					za njega žrtvovati svo svoje vrijeme. Vrijeme koje 
					posvjećujem porodici, planini, prijateljima, promišljanju o 
					Tvorcu i drugim stvarima – osim poslu i obavezama. Bilo je, 
					na primjer, perioda kada sam odstupao od ovog pravila, ali 
					uvijek na kratko kada bi prilika bila takva da ne ugrožava 
					dugoročno ovaj princip. Bilo je i velikih poslovnih ponuda 
					koje sam odbijao jer se nisu poklapale sa mojim ubjeđenjima, 
					slobodnim vremenom… 
					
					Hobi 
					je važniji od posla. Posao donosi novac (veći, manji, platu 
					– nebitno), ali hobi donosi zadovoljstvo. Hobi koji 
					upražnjavamo čini da ponovo budemo djeca. Da iz nas izbija 
					entuzijazam, amaterizam, iskrenost, strast, naiva i čisto 
					zadovoljstvo. Hobi je naša puna doza Dopamina (hormona 
					sreće) koja se ubrizgava u naš tjelesni i duhovni život i 
					čini nas potpuno srećnim osobama. 
					
					Duhovnost 
					
					je karika koju je današnji svijet izgubio. Ona povezuje 
					čovjeka sa samim sobom, sa drugima i za one koji vjeruju na 
					prvom mjestu, sa svojim Tvorcem. Bez duhovnosti, čovjek je 
					ljuštura koja se iskoristi i baci. I potom zamijeni novom 
					ljušturom koja se vrti u točkovima sistema dok se ne 
					istroši. Biti duhovan znači imati Izvor snage da se istraje 
					i nosi sa životom, ma šta on donio, dobro ili loše. 
					Unutrašnji mir, posvećenost, ljubav i radost života – samo 
					su neki nematerijalni plodovi duhovnosti.