čovjek tekst

 

 

autor: Laura Troha

 

 

TEKST

Budi čovjek i onda kad te svijet ne zaslužuje

Iako nevoljko, moram priznati da sam se doista umorila od praćenja aktualnosti. Svakodnevno bombardiranje s novim informacijama od strane medija u posljednje me vrijeme uvelike troši. Umorila sam se dok sam svih ovih godina nastojala shvatiti što se to događa oko mene, kako zapravo funkcionira svijet, kako empatija kod nekoga živi, a kod nekog drugog ne. Kod nekih je ona samo emocionalna, kod nekih racionalna, a kod nekih je ravna nuli.

U mom je slučaju ona bila temelj svih međuljudskih odnosa, a i temelj za moj osobni razvoj. Empatijom sam dodirivala druge ljude, empatijom sam usisavala tuđe energije oko sebe i bojila svijet u svojim očima. Mislila sam da svi u sebi posjeduju osjećaj za druge, osjećaj koji ne ostavlja za sobom egoistične potrebe već iz čovjeka izvlači potrebu od koje on osobno možda neće imati baš nikakve koristi.

Uvijek sam vjerovala u bolje. Imala sam nadu, ali je ona s vremenom postajala sve slabija. Ovih dana sam shvatila da je moja nada ipak svo vrijeme itekako živa, ona neprestano titra, ali je zatočena poput pripitomljene divlje životinje u ludom cirkusu. Moja nada je u rukama medija i rukama onih što posjeduju moć ili novac.

U moći i novcu nema ničeg dobrog. Oni pokvare čak i one za koje bi ruku dali u vatru misleći pritom da su oni nepokvarljivi. Baš svatko ima svoju cijenu.
Ako te ne privlači novac i ako ne želiš moć, sigurno te kroz život vode plemeniti i neki viši ciljevi. Osim moći i novca, što nas još zavodi?
Ljubav.

Možda ne bi prodao svoj čisti obraz ni za kakav novac, ali zbog voljenih vjerojatno bi. Ja smatram da tako funkcionira svijet. Čovjeku se nađe neka slaba točka ako on nije dobrovoljno pristao surađivati. Tako se biraju vođe, stvaraju vlade, vode ratovi, donose zakoni, tako se legalno pljačka, tako se ušutkava narod. Tako se sudi krivima i tako se nevini zatvaraju. Tako ispaštaju oni koji se ne mire s činjenicom da život nije fair play.

Želimo popraviti svijet ne znajući da je svaki naš izbor put koji vodi u isti ovaj krug u kojem se i sad nalazimo.

No ipak, postoji razlog koji hrani našu nadu unatoč svim lošim činjenicama. To je upravo ljubav. Zbog nje ne odustajemo. Postoje ljudi koji još uvijek uče kako se postaje čovjekom, ljudi koji se tek susreću s empatijom, ljudi čija smo nada upravo mi. Ti ljudi su sva djeca svijeta. Čovjek se rodi i najprije bude dijete.

Djeca su svijetlo koje će narednih godina poput krijesnica obasjavati svijet ili će ga pak prekriti mrakom. Na nama je da od djeteta napravimo čovjeka. Učimo li djecu da budu svijetlo ili mrak? Kakav im primjer šaljemo?

Djeca prate ono što gledamo na televiziji, slušaju ono o čemu pričamo kad misle da ne gledamo, čitaju ono što mi čitamo. Na ulici predstavljamo velike odrasle likove koji ih inspiriraju, bilo to odjećom, naglaskom ili pogledom. Predstavljamo im ljude. Mi smo ono što će oni postati.

Oni gledaju kad mi zaboravimo da su ovdje. Kako znam? Jer nisam zaboravila biti dijete. Svake noći bih se pravila da spavam kako bi me moj nono odnio sa trosjeda na krevet, kako bi me pokrio i pobrinuo se da sam sigurna. Tako sam naučila što je ljubav. Osjetila sam je bez riječi, bez obećanja, kroz jedan kratak hod od tog trosjeda do mog kreveta. To je lekcija mog života, nikad izgovorena, ali itekako snažna. Neizgovoreni „Volim te“ odjeknuo je glasnije od najglasnijeg uzvika i pamtiti ću ga dovijeka.

Želim vam reći: Ne pričajmo! Ne obećavajmo. Ne nadajmo se velikim pomacima ako se mi sami ne usudimo krenuti malim koracima. Budimo promjena, ali ne za javnost već za one koje volimo. Ne čekajmo bolje sutra već pokrenimo sebe i budimo bolji sebi samima. Vjerujte, vidjet će se. Oni koji trebaju znati, znati će.

Budimo ono čemu se nadamo. Postanimo bolje sutra sebi samima i svima oko nas. Dokažimo djelima da zaslužujemo bolje. Možda je svijet postao zemlja apsurda i možda pravo i pravda nikad neće postati jedno, ali nada da još postoji čovjek među ljudima leži upravo u vama. Oslobodite se svih kaveza i okova. Jednostavno budite čovjek i onda kad mislite da vas svijet ne zaslužuje.

izvor: likaclub.eu ›››

 

čovjek tekst

 

 

autor: Vedran Miočić Stošić ›››

 

 

TEKST

Upoznajte Zadranina koji je raskinuo sve veze s državom

Zadranin Vedran Miočić-Stošić vlasnik je automobila ford fusion na kojemu se nalaze pločice MG100616GM. To su njegove privatne pločice koje je sam računalno dizajnirao, izradio i postavio na svoj automobil, njegovo pomoćno sredstvo za kretanje.

 Prvotno je odjavio vozilo, vratio službene registracijske pločice koje je do tada koristio te dana 10. lipnja 2016. godine odlučio da će kao živi čovjek svojom slobodnom voljom koristiti pločice u svom vlasništvu na svim pokretninama u svom vlasništvu, te se slobodno kretati po svim prometnicama za svoje privatne potrebe, o čemu je službeno obavijestio Policijsku upravu zadarsku, piše Slobodna Dalmacija.

 Privatne pločice na automobilu temeljene su na "Objavi o nepostojanju osobe", dokumentu kojim je raskinuo sve fiktivne, imaginarne, izmišljene veze između njega i fiktivnog entiteta - države.

 Radi se o vjerojatno najvećem obliku građanskog otpora u Hrvatskoj koji je do sada bio prilično nepoznat mada njegov slučaj nije jedini.

 Nije izveden naprečac, ishitreno i impulsivno, već je dio dobro razrađenog plana temeljenog na „univerzalnom ljudskom pravu živog čovjeka“ na kojeg se, ako to on odluči te se zakonski prema državi tako i deklarira, od tog trenutka zakoni više ne odnose. Pravno gledajući, sve fizičke osobe su tvrtke, a kako je to i država, ovdje se, tvrdi Miočić-Stošić, radi o svojevrsnom raskidu ugovora.

 - Pojava ljudi koji su se počeli deklarirati prema državi kao živi ljudi postoji već neko vrijeme u svijetu, međutim po mojim saznanjima "Objava" je jedinstveni dokument.

 Do njega se došlo istraživanjem nekoliko godina kojim se osmislio način kako da čovjek preuzme nazad suverenitet nad svojim životom, ostvari svoju slobodu te se zaštiti od "države" koja sredstvima prisile porobljuje ljude na sve moguće načine, istovremeno se obavezujući da pritom neće drugom živom čovjeku ni njegovoj imovini činiti štetu - kaže Miočić-Stošić i nastavlja:

 - Jedni od pionira ove priče u Hrvatskoj su Dražen Kasalo iz Solina (kontrolauma.org) i Vladimir Perić Valter iz Zagreba (zvono-istine.org) koji su osmislili "šprancu" koju svaki čovjek može iskoristiti ili je doraditi po svom nahođenju. Koncept je zapravo vrlo jednostavan. Ako pažljivo pročitate, zakoni se odnose samo na fizičke osobe, ne na čovjeka!

 "Republika Hrvatska" d.o.o. putem rodnih listova kreira fizičke osobe-tvrtke, time ima nad njima nadležnost jer je njihov vlasnik, te putem zakona (čitaj:ugovora) s njima posluje na način da im propisuje koja su njihova prava, obaveze i sl.

 Na taj način sistem, tj. ljudi koji ga provode, jer sistem ne postoji već je samo mentalni koncept, imaju "legalnu podlogu" kako porobiti čovjeka u svakom pogledu njegova postojanja, iz tko zna sve kojih psihopatskih razloga. Čovjek tada, indoktriniran na sve moguće načine, nesvjesno prihvaća igru i upada u žrvanj, doslovno postaje gorivo koje svojim pristankom pokreće nečiju mašinu.

 I tako stoljećima, "civilizacija" se fino razvija do današnjeg trenutka kada se, globalno gledajući, doslovno potiče kaos, destrukcija, ratovi, krize i - poslovanje! Cijeli svijet je prihvatio "igru", a netko nad ovim konceptom ima franšizu (proučite: Justinijanska obmana).

 E sad, pravo porobljavanje nije u tome što nas "sistem tlači", već u tome što se čovjek na individualnoj razini identificira s fizičkom osobom i time predaje nadležnost nad svojim životom nekom drugom, nesvjestan da je prevaren.

 Upravo tu po meni leži poanta priče, čovjek treba prvenstveno sebi osvijestiti tko je u duhovnom i fizičkom smislu, koje su mu mogućnosti i potencijali, koja su njegova prirodna prava, to je određeni put samospoznaje... Čovjek danas previše djeluje iz pozicije uma, ega, a premalo sluša svoje srce. Ja sam odlučio preuzeti odgovornost za svoj život u svoje ruke i graditi odnose s drugim ljudima i svojom okolinom na konstruktivan način - objašnjava Miočić-Stošić. 

izvor: jutarnji.hr ›››

 

 

čovjek tekst

 

 

ČOVJEK TEKST

 

I kako sad da bilo ko shvati ovaj tekst ozbiljno. Nikako.

Nije pisan sa ozbiljnim namerama. Pisan je sa dobrim namerama.

čovjek tekst