MANIPULACIJA
Koliko nisko može pasti ljudsko dostojanstvo
Većina se još uvijek hvata u mrežu perfidnih strategija
zavođenja konzumerističkog društva. Pritom su razrađeni
sustavi manipulacije, pogodni naročito u vrijeme recesije.
Oglašivačka industrija bez pitanja i dopuštenja svakodnevno
prodire u naše živote. Poštanski sandučići pretrpani su
reklamama, a telefonska prodaja proizvoda uopće ne poštuje
pravo na privatnost. Nepoznati glasovi s druge strane
telefonske žice nastoje se čak intimizirati s potencijalnim
kupcima, čestitajući im rođendane i nudeći rođendanske
poklone koje si slavljenici sami mogu kupiti po sniženim
cijenama. Ovi »ribari ljudskih duša«, što je precizna
definicija Đure Šušnjića, ne prezaju ni od čega da bi
prodali svoje proizvode. Dok je manji broj ljudi postao
svjestan manipulacije, pa na ulazna vrata i sandučiće
stavlja oznaku »zabranjeno ostavljanje propagandnih letaka«,
većina se još uvijek hvata u mrežu perfidnih strategija
zavođenja konzumerističkog društva. Pritom su od pomoći i
razrađeni sustavi masovnog zaglupljivanja zahvaljujući
kojima je s ljudima lako manipulirati, naročito u vrijeme
recesije.
Najnoviji primjer takve vrste manipulacije je akcija
novootvorenog supermarketa u Njemačkoj, koji je ponudio
kupcima da besplatno odnesu namirnice u vrijednosti od 270
eura ako se na vratima trgovine pojave potpuno goli. Na ovaj
propagandni mamac uhvatilo se oko 250 ljudi, uglavnom Danaca
koji su se uputili na glazbeni festival Roskilde te u košare
i kolica najviše trpali alkoholna pića. Ovaj događaj u
medijima je uglavnom svrstan u kategoriju zabave, bez jačeg
kritičkog odmaka i komentara. S etičkog gledišta, zanimljivo
je vidjeti što su sve ljudi spremni učiniti kad im se nešto
nudi besplatno, premda je poznato da se u konačnici ipak sve
plaća. No, postoji i nešto što zaista ne bi trebalo imati
cijenu, a to je ljudsko dostojanstvo koje je u njemačkom
slučaju, opet u cilju profita, bezobzirno pregaženo.
Dotični supermarket napravio je sebi reklamu i to je jedino
što je važno. Skidanje do kraja u trgovačkom centru pomalo
priziva britansku komediju »Full Monty« u kojoj nezaposleni
radnici engleske inačice željezare Sisak nalaze novi hobi
kako bi preživjeli – striptiz.
Crni petak
U usporedbi s izmanipuliranim golaćima ima i puno gorih
primjera. Sjetimo se samo američkog »Crnog petka«, dana koji
označava predblagdansku sezonu šopinga koja traje do Božića,
a donosi trgovinama i do 40 posto ukupnog godišnjeg prometa.
Ispred trgovina, prije početka predblagdanskih rasprodaja,
već se tijekom noći stvore dugački redovi ljudi. Pred koju
godinu u jednom trgovačkom centru u New Yorku započela je
utrka koju jedna osoba nije preživjela.
Bio je to zaposlenik kojega je samo tri minute nakon
otvaranja trgovine gomila srušila na pod i naprosto
pregazila. Nije mu bilo spasa. U istoj je trgovini jedna
žena gotovo imala spontani pobačaj, a ozlijeđeno je još
nekoliko osoba. Takvih primjera nasilja bilo je i u drugim
trgovačkim centrima diljem Amerike. Jedna od teorija je da
termin »Black Friday/Crni petak« vuče korijen iz 19.
stoljeća, kad je bio povezan s financijskom krizom 1869. u
SAD-u. Premda nije riječ o blagdanu, neki poslodavci daju
svojim zaposlenicima slobodan dan kako bi pridonijeli što
većem broju potencijalnih kupaca. Kao odgovor na »Crni
petak« u svijetu se počeo obilježavati World Buy Nothing
Day, odnosno Svjetski dan nekupovanja. Ovaj dan se »slavi« i
obilježava tako da se jednostavno apstinira od šopinga na 24
sata.
Motiv šopingmanijačkog ubijanja po trgovinama iz realnosti
se premjestio i u fikciju, koja nije daleko od stvarnosti.
Tako su se u jednoj epizodi popularne serije CSI New York
dvije mladenke sukobile oko haljine, što je završilo
umorstvom u odjelu za prodaju vjenčanica. O razdoblju Velike
depresije 30-ih godina prošlog stoljeća govori pak glasoviti
film »I konje ubijaju, zar ne?« Sydneya Pollacka, nastao
prema romanu Horacea McCoya. Radnja se odvija na maratonskom
natjecanju u plesu. Osiromašeni natjecatelji bore se, više
sami sa sobom nego s drugim parovima, da izdrže na nogama
što duže u nadi da će osvojiti novčanu nagradu koja će im
bar na neko vrijeme osigurati egzistenciju. Tijekom
natjecanja organizator zabavlja publiku, dok parovi postupno
odustaju i padaju s nogu od iznemoglosti. Brutalni plesni
maraton ovdje je poslužio kao metafora dehumanizirajućeg
razdoblja velike ekonomske krize 1930-ih.
Ponižavanje ljudi
Nešto slično, samo u drugom pakovanju, dogodilo se u Rijeci,
2009. godine. Jedna lokalna televizijska postaja
organizirala je nagradnu igru, koju su tada neki
prokomentirali kao »neviđen slučaj ciničnog ponižavanja
osiromašenih građana«. Igra je pokrenuta u suradnji s jednom
autokućom, a pobjednik je trebao biti natjecatelj koji
najduže izdrži držeći jednu ruku na automobilu. Promrzli i
neispavani muškarci stajali su nasred riječkog Korza s rukom
na automobilu. Finalisti su svakih osam sati imali
desetominutnu stanku za obavljanje nužde, na raspolaganju su
im bila dva obroka dnevno i mogli su popiti nešto vode. Zbog
ove igre, književnica Vedrana Rudan u znak protesta
prekinula je suradnju s tom riječkom TV-kućom na kojoj je
imala talk show. Rudan je objasnila da se ljude na ovaj
način ponižava i tretira kao stoku.
O ovom slučaju u »Novom listu« pisao je Nikola Petković:
»Nagradna igra do lipsanja deset ljudskih bića, zaista se
dogodila. U srcu grada Rijeke – grada koji se diči
tradicijom liberalizma… grada koji se diči otvorenošću,
multikulturalizmom, urbanošću, miksom srednjeeuropejstva i
mediteranizma... u srcu našega grada, Rijeke, ovo se nikada,
nikako i ni pod kojim uvjetima nije smjelo dogoditi...Pa tko
im je kriv, toj desetorici, reći će asfaltni cinici, zašto
pristaju da se od njih radi majmune?... No, ne radi se o
desetorici. Tko zna što ih je, osim zaigranosti i
primamljivosti dobitka, na ovo natjeralo? Tko zna koliko ih
je, recimo, ostalo bez posla? Koliko od njih ne zna što će
sutra, za vrijeme ručka, staviti na stol.«
Unatoč krizi i općoj nestašici, svaki put kad se u nekom
hrvatskom gradu otvara novi šoping centar već od ranih
jutarnjih sati na otvorenje čeka masa ljudi, uglavnom
umirovljenika i nezaposlenih. Ovakve događaje obično prati
besplatan roštilj i pivo, kupcima se dijele darovi, a cijene
artikala su prikladno snižene. Svojim razrađenim mehanizmima
potrošačka religija tjera nas da kupujemo mnoge stvari koje
nam uopće nisu potrebne. To zorno ilustrira jedna epizoda
crtanog filma u kojemu Gustav shvati da mu je ponestalo
kave, pa krene u supermarket. Ondje u kolica trpa sve i
svašta, a kad dođe kući uoči da nije kupio jedino – kavu.
Njegov odlazak u trgovinu ponavlja se još nekoliko puta
uvijek s istim ishodom – među brojnim artiklima koje je
kupio nikad nema onoga koji mu jedini zaista treba. Na ovo
asocira i jedan vic u kojemu poznanik pita drugog poznanika
što je to kupio. Ovaj mu odgovara: »Nemam pojma. Svi su se u
dućanu tukli oko nekog proizvoda, pa tako i ja!
izvor: novilist.hr
›››
komentar:
А зашто овде нема коментара? Можда "коментаторе" не
интересују животне теме, можда зато што се овде не помињу
"звучна" политичка имена блиске прошлости и садашњости?!
Можда зато што у коментарима на овакве теме не можемо
"просипати" горчину и мржњу, шупљу причу о својој
националној "чистоти" и осталим фашистичким ђубретом? Па зар
ова реченица из текста (цитирам)
"Nagradna igra do lipsanja deset ljudskih bića, zaista se
dogodila. U srcu grada Rijeke – grada koji se diči
tradicijom liberalizma… grada koji se diči otvorenošću,
multikulturalizmom, urbanošću, miksom srednjeeuropejstva i
mediteranizma... u srcu našega grada, Rijeke, ovo se nikada,
nikako i ni pod kojim uvjetima nije smjelo dogoditi..."
није никога натјерала да реално сагледа свој живот и каже -
е, стварно смо пали на дно.
dostojanstvo
tekst
