Jugoslovenski filmovi ostaju važan dio naše kulturne tradicije.
Ne samo kao evokacija jedne epohe, već i kao nasljeđe koje nam
pripada i kojem pripadamo.
Za razliku od svojih studenata, spadam u generaciju koja pamti
Jugoslaviju. Proistekla iz borbe za slobodu i jedne revolucije,
ova državna zajednica imala je nesumnjivu ulogu u emancipaciji
naroda koji su je činili. Tome je znatan doprinos dao i film. Da
li se priča o Jugoslaviji može ispričati posredstvom slika u
pokretu?
Jugoslovenski film nastaje u ozračju uspostavljanja novog
poretka i izgradnje socijalističkog društva. Otvaranjem škola,
biblioteka, bioskopa, muzeja, galerija, domova kulture i
kulturnih centara, pokretanjem novina i časopisa, počinje
preobražaj jedne prilično zaostale zemlje. Filmska preduzeća
koja se osnivaju u republikama imaju zadatak da proizvode
umjetničke, naučne i školske filmove. Kako je riječ o novom
medijumu, o projektima odlučuju savjeti koje čine književnici,
slikari i muzičari. Uporedo sa ovim procesima, Jugoslavija se,
zahvaljujući spoljnoj politici, postepeno otvara prema svijetu.
To što se, kao država jednopartijskog sistema, nije svrstala u
sovjetski komunistički blok iza gvozdene zavjese, dovelo je do
približavanja Zapadu, a zatim i do ideje o Pokretu nesvrstanih,
kao modelu za prevazilaženje hladnoratovskih konfrontacija.
Specifično pozicioniranje između Istoka i Zapada omogućilo je da
se pred našom publikom nađu umjetnička ostvarenja i sa jedne i
sa druge strane, ali i njihovi protagonisti.
U datom političkom kontekstu, jugoslovenskom filmu namijenjena
je afirmacija tekovina antifašističke borbe. Tako nastaje žanr
partizanskog filma, izuzetno popularan sve do sredine 80-ih
godina prošlog vijeka, koji je dao i nekoliko međunarodno
uspješnih filmova (Bitka na Neretvi, Most, Valter brani
Sarajevo). No, na revoluciju se, kao i na razvoj postratnog
društva, može gledati i kroz drugačiju optiku. Polemički ton i
kritičko preispitivanje društvenih odnosa u filmu, označeni su
sintagmom „crni talas“. Krajnje osobeni autori suočili su se sa
rizikom da se „u ime revolucije na optuženičku klupu stavi samo
stvaralaštvo“, kako je na to upozoravao Veljko Vlahović. Filmovi
ovog prosedea, pak, odlaze na najveće festivale i dobijaju
nagrade u Berlinu, Kanu i Veneciji, zajedno sa uspjesima
dokumentarnih, kratkih i animiranih filmova. Uklanjanjem sa
repertoara domaćih bioskopa, neki od tih filmova bivaju
zabranjeni bez zabrane, ali njihovi autori mahom uspijevaju da
održe kontinuitet u djelovanju. Kako je to bilo moguće? Premda
je zvanično proklamovana sloboda stvaralaštva, ono nije bilo
oslobođeno ideoloških normi. Pa ipak, jugoslovenska
socijalistička stvarnost trebalo je da pokaže i svoju liberalnu
stranu, u čemu će ulogu imati i prilična samostalnost republika,
kao i decentralizacija u kulturi. Navešćemo jedan primjer.
Suočen sa pritiscima zbog filma „Zaseda“, Živojin Pavlović je
sljedeći film umjesto u Srbiji snimio u Sloveniji.
Ishodište jugoslovenske kinematografije je i ono što je
pretpostavka za nastanak filma kao složenog kreativnog
poduhvata, a to je međusobna saradnja Najveći dio filmova ovog
perioda proizveden je uz učešće filmskih preduzeća iz više
jugoslovenskih republika. Na sličan način se, u domenu
koprodukcijske saradnje i sufinansiranja, filmovi u regiji rade
i danas. Osim zajedničkog nastupa na marketima, ovo udruživanje
je važno i zbog podrške evropskih filmskih fondova.
Borhes je raj zamišljao kao svojevrsnu biblioteku. Šta bi onda
bile police sa rolnama filmova snimljenim u zemlji koje više
nema? U kolažu imaginacije, spajam naslove:
Crno sjeme, u raljama života.
Buđenje pacova i obračun sa izdajnikom.
Nemirni u pohodu ka granici.
Prate ih skupljači perja sa bubama u glavi.
U podne, mali vojnici vježbaju hajku.
Dezerter nosi sudbine poraženih kao sopstveno breme.
Ovo i nije rat, nego nešto između, jednako strašno.
Na kraju ostaje njih dvoje.
Ko puca, otvoriće mu se. Ili, doviđenja u sljedećem ratu!
Lerbije kaže da žive slike putuju od zemlje do zemlje, obaraju
ograde koje postoje i ruše predrasude. Putuju i od jedne
generacije do druge, prenoseći autentično osjećanje istorije kao
svijest o sopstvenom mjestu u vremenu. Ali krug nije pravilan i
vjekovi ovdje teku uporedo jedan sa drugim.
Jugoslavija se raspala u unutrašnjim protivrječnostima i
narcizmu malih razlika. Nedorasli vremenu, čini se da nijesmo
prepoznali mogućnosti koje su nam stajale na raspolaganju. Pa
ipak, prostor kulture se pokazao kao najotporniji na
destrukciju.
Jugoslovenski filmovi ostaju važan dio naše kulturne tradicije.
Ne samo kao evokacija jedne epohe, već i kao nasljeđe koje nam
pripada i kojem pripadamo, isto toliko. Svjedoče oni o tome da
je lakše bilo razbiti Jugoslaviju nego razbiti njenu kulturu.
Jedan za drugim govore o jednoj zemlji, o ljudima koji su u njoj
živjeli, voljeli se i sukobljavali.
Zato ću, promijenivši jedan naslov, završiti sa drugačijim
pozdravom.
Doviđenja u sljedećem filmu!
.jpg)
