Ima jedna stara anegdota u kojoj se priča o grupi mladića koji
su bahato ušli u Akademiju. I već s vrata upitaše: Ko je onaj
stari? Čuvar škole im dostojanstveno odgovori: Ono je čuveni
Ksenokrat. Dođe do male zabune, ali ipak jedan upita: A šta on
to radi? Opet dobi dostojanstven odgovor: On sa svojim učenicima
istražuje istinu. Tada jedan upita: A kada će je primjeniti? U
toj anegdoti rečeno je sve. Teškoće su velike. Ako je filozof
već ostario, a još nije našao istinu, šta je onda sa istinom. Ne
znači li to da je živio bez istine? Ako ima nade da se istina
nađe makar i u starosti, što to vrijedi, jer pitanje je
opravdano – a kada će je upotrijebiti? Anegdota o istini sadrži
bit problema. Istinu nitko nema u gotovu, kao na primjer komad
novca, koji bi se iz jedne ruke preuzeo u drugu. Tom analogijom
Hegel je izrazio problem metodološkog pristupa u istraživanju
istine. Sadržaj istine ne može postati apsolutan, a kao
relativan nužno se mijenja. Ta stalna promjena u pojmu istine
sadrži povijesnu obavezu.