G
G
G
autor info
Vitomir Vito Nikolić
biografija:
Život nije mazio pjesnika Vita
Nikolića. Porijeklom Nikšićanin, rođen je 1934. godine u
Mostaru, gdje mu je otac bio u vojnoj službi. Rat je
presjekao njegovo djetinjstvo. U aprilu 1941. sa porodicom
je izbjegao u Nikšić. Bio je svjedok dosad najstrašnijeg
rata, stradalnik u godinama kada se uče slova. On i njegov
drug Nikola našli su bombu. Vitov dvanaestogodišnji brat je
dotrčao, uzeo bombu i bacio je. Ali, ona je udarila u neko
drvo i eksplodirala. Vito je zadobio lakše povrede, a brat i
drug su poginuli. Italijani su 1943. godine ubili Vitovog
oca. Neko vrijeme Vito je živio kod tetke u Mostaru, pa je
otuda opet morao bježati u Nikšić. A kad se rat završio, on
i njegovi vršnjaci slične sudbine okupili su se u domovima
za ratnu siročad. Kasnije će Vito u stihovima progovoriti o
toj generaciji koja je morala da shvati - "u jednom dobu kad
se teško šta shvata, kako nam niko ne može vratiti ni mrtvu
majku, ni oca, ni brata".
Možemo li da shvatimo šta
znači taj osjećaj o kome priča Vito, kako je najteže u domu
bilo to kada drugovima stignu pisma, paketi ili posjeta, a
njemu ništa, niko! Ili, kad kaže: "Ja nikada ne mogu imati
velikih prohtjeva, većih od tri obroka dnevno i tople sobe!"
Siromaštvo je dostojanstveno podnosio. Pošto nije imao
stan, jedno vrijeme je noćio pod stepeništem, zatim u
željezničkom vagonu. U tako teškim životnim uslovima,
razbolio se i postao česti gost sanatorijuma. Četiri godine
bio je vezan za bolesničku postelju. Već od rođenja zadojen
čemerom, nije se predavao. Sav u bolu, nadanjima i
iščekivanjima, živio je ipak svoj život.
Prve zbirke pjesama "Drumovanja" i "Sunce, hladno mi je!"
Vito je štampao o svom trošku. Iako u skromnoj opremi, bile
su tražene i rado čitane. Najčešće su ih kupovali prijatelji
sa kojima je provodio kafanski život.
Stalno je bio u sukobu s vlašću, odležao je neko vrijeme i
u zatvoru, ali su ga pojedinci iz te vlasti i štitili. Vjera
Kovačević, tadašnji sekretar Opštinskog komiteta u Nikšiću,
obezbijedila mu je garsonjeru.
Iz Nikšića se preselio u Titograd (današnju Podgoricu) i
zaposlio se u redakciji "Pobjeda". Njegove reportaže "Crnom
Gorom putem i bespućem" su, u stvari, priče.
Ponekad je Vito priređivao književne večeri u kafanama,
pred brojnom publikom koju je on znao da razgali i uzbudi
svojim stihovima.
Pisao je i pjesme za djecu, od kojih su se neke našle u
čitankama za osnovce.
Vitove pjesme često se recituju u kafanskom štimungu, jer
su većinom nastale za kafanskim stolom. I danas je hit
pjesma Mikija Jevremovića "Pijem". Vito Nikolić je otkrio da
su to njegovi stihovi, presavio je tabak i podnio tužbu zbog
plagijata. Suđenje je bilo interesantno za novinare i
čitalačku publiku, ali su se njih dvojica brzo pomirili na
sudu. Zahvaljujući njihovoj "koprodukciji" dugo vec
pjevušimo pjesmu "Pijem".
Kad god pročitamo nevelik pjesnički opus Vita Nikolića ne
možemo se oteti utisku da se radi o autentičnom pjesniku,
liričaru sa spontanim izrazom, u čijim pjesmama ima puno
sjete, gorčine, lične tragike i sugestivne slikovitosti.
Vito je prestao da drumuje 1994. godine ("Pustite me,
pustite da odem, bez pitanja kako i zašto i dokle, drumovi
uvijek nekuda vode, a ja sam nomadskom gladju proklet."), a
njegova poezija prihvaćena je u narodu i nastavlja da živi.
autor info
G
G
vitomir vito nikolić
pomen
Vitomir Vito Nikolić
Negdje nekakva kapija pjeva, s prizvukom tuge zaboravljenih
Potonji crnogorski boem, naš
Jesenjin kako su ga ljudi zvali, Vitomir Vito Nikolić rođen
je 27. aprila 1934. godine u Mostaru. Preminuo je tiho, u
snu, u svom stanu u Podgorici 10. septembra 1994.
Nikolić je stvarao je u drugoj
polovini 20. vijeka, njegov opus je raznovrsan, a stil
poseban. Njegovi stihovi odišu ljubavlju, nostalgijom,
melanholijom, ironijom i osjećanjima bola, a prolaznost
života, starost i bolesti koje sa sobom starost nosi, smrt,
samoubistvo su samo neki od motiva koji se pojavljuju u
Vitovim pjesmama. Ono što povezuje sve pjesme jeste bujica
osjećanja koja izviru iz njegovih stihova, ostavljajući
poseban utisak na čitaoce.
Kako je i sam kazao, nije pisao
poeziju da bi bio slavan pisac.
“Želio sam, naravno, da ta
poezija bude prihvaćena. Ali, nikad zaista nijesam osjećao
da sam slavan, već da su ljudi razumjeli šta sam htio da
kažem. Mislim da je svaki živi čovjek pjesnik. Pjesnik je u
svakom ljudskom stvoru. Ko nije pjesnik taj je davno mrtav.
Ali samo neki uspiju ovladati dušama svojih bližinjih”,
govorio je Vito.
Rođen je 27. aprila u Mostaru,
1934. godine, a nakon smrti majke i bombardovanja Mostara,
Vitov otac sklanja se sa sinovima u rodni Nikšić. Nedugo
zatim, u dječijoj igri sa ručnom bombom, samo godinu dana
kasnije, poginuo je Vitov dvanaestogodišnji brat. Tragedija
za dječaka nije se tu zaustavila, godinu dana poslije smrti
brata, od rafala italijanske patrole, poginuo je i Borivoje,
Vitov otac.
Vito ostaje sam sa svojih devet
godina, a svoje utočište našao u domu za ratnu siročad.
Ubrzo je obolio od tuberkoloze, zbog čega se liječio u
Brezoviku, odakle je pobjegao sa svojih dvadesetak godina.
Bio je gotovo sve što jedan
čovjek u ovom životu može biti: siroče, skitnica, boem,
zatvorenik, novinar, kritičar vlasti i pjesnik.
Njegova prva zbirka poezije
“Drumovanja”, objavljena je u Nikšiću 1962. godine. Izdanje
zbirke “Sunce, hladno mi je”, objavljeno je takođe u
Nikšiću, 1968. godine, a knjiga “Stihovi” objavljena je u
Podgorici 1981. godine. “Stare i nove pjesme” objavljene su
1991. u Nikšiću, a izabrane pjesme pod naslovom “Posljednja
pjesma”, u Rijeci Crnojevića, 1994. godine.
Za razliku od života, njegova
smrt je bila tiha, pa je došla je u snu, 10. septembra 1994.
godine. Sahranjen je na privremenom groblju iza Saborne
crkve Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšiću, na mjestu gdje se
prvih godina poslije Drugog svjetskog rata nalazila
svlačionica fudbalskog kluba Sutjeska, u kojoj je Vito, kao
mladi beskućnik proveo dvije ledene nikšićke zime. Na prvu
godišnjicu smrti, njegovi posmrtni ostaci prenijeti su na
staro nikšićko groblje.
izvor: cdm.me ›››
G
|