autor poezija

 

 

Vitomir Vito Nikolić

 

O nama je malo rečeno, jer smo bili mali

 

(a skoro mi se čini da je tako bolje),

o nama koji smo pohađali

drugi svjetski rat umjesto osnovne škole

O nama koji smo morali shvatiti

u jednom dobu kad se teško išta shvata

kako nam niko ne može vratiti

ni mrtvu majku, ni oca, ni brata.

O nama je malo rečeno, drugovi vršnjaci,

i niko nam ništa ne stavi na grudi

za to što smo smjeli da budemo dječaci

kad mnogi nisu smjeli biti ljudi.

O nama je malo rečeno, moji mili,

pa zato danas mnoge naš falset vrijeđa,

što niko ne zna kako smo učili

mitraljesku paljbu umjesto solfeđe.

Mojim vršnjacima

 

◄•►

 

Slika sa periferije

 

Pjeva pijana kafanska drolja

zvučno kukovima vrteći u krug

uporno kao zubobolja

priča nešto moj pijani drug.

 

Pijan sam eto ali šta to mari

pustite me, dragi, ja vas molim

u ovom životu ima mnogo stvari

koje samo pijan mogu da odbolim.

 

Sa tornja odzvanja kasna ura

opominjuć na san nepospale nas

ulicom pijan vjetar tetura

psujući nešto na sav glas.

 

 

◄•►

 

S jeseni

 

S jeseni zeleni tuga u meni,

s jeseni, kad dozru dunje i regruti

i djevojke kad se zanevjeste,

s jeseni, nekud me zovu ceste...

Nekud gdje lišće nikad ne žuti

i gdje su ljudi vječiti regruti

a djevojke vječite nevjeste...

S jeseni - tako su lažljive ceste.

 

 

◄•►

 

Gospodo vrapci moje poštovanje

 

Tamniji za tamu ove jeseni tmaste

i grublji za zimu ove zime prošle

ja vam ovog proljeća neću mahati, laste

i neću vam opet reći: Dobrodošle!

 

Vrapcima ja moram, nežno, kao otac

reći nešto toplo u ovaj dan plavi

vrapcima - tom sitnom zrnevlju života

što je cvokotalo s nama na mećavi.

 

Dok ste vi negdje ispod tuđeg neba

izvodile svoje igre vragolaste

ne, vaš mi cvrkut sad zbilja ne treba

razmažene gospođice laste.

 

Oni su s nama zebli ispod streha

oni su voljeli i ovo golo granje,

zato, moj pozdrav, vesela grudvo smjeha

gospodo vrapci, moje duboko poštovanje!!!

 

◄•►

 

Umjesto molitve za daleku

 

Ponekad, davna, sjetim te se,

a nešto toplo zasja u duši

kao od dobre stare pjesme

što se slučajno zapjevuši.

 

Gdje li si noćas, ti daleka,

da li si negdje svila dom,

ili još uvijek, ko nekad,

lutaš ponoćnim Beogradom.

 

Da li još traziš onog čudnog,

onog iz tvojih snova vrelih,

koga si tražila uzaludno

i one noći kad smo se sreli.

 

Traži, samo traži, tragaj,

on ipak jednom mora doći

iz tvojih lijepih snova, draga,

u tvoje nimalo lijepe noći.

 

Kao što dodju ove pjesme

iz divnih šuma nepoznatih

pravo u naše ružne nesne,

u gorku zbilju kasnih sati.

 

Ponekad tako sjetim te se,

a nešto toplo zasja u duši

kao od dobre stare pjesme

što se slučajno zapjevuši.

 

 

◄•►

 

Pismo mojoj učiteljici

 

Draga gospođo učiteljice,

ne začudite se ovom pismu kasnom,

podsjetiše me na Vas dvije male ptice,

dvije obične ptice na žici telegrafskoj.

 

Sjetih se, znate, onih Vaših priča

punih ljubavi za ptice nevine i slabe

poslije kojih smo, zbog svake praćke

i kamička, klečali dugo iza table.

 

Ne zamjeram Vam - daleko bilo,

pa čak ni to što me vukoste za uši,

sve je to danas na svoj način milo

i prijatno je od toga u duši.

 

Ja se često sjetim tog vremena davnog

rata, zime, gladi, bodljivakve žice,

nije, bogme, tada bilo jednostavno

naučiti nekog da zavoli ptice.

 

Gospođo, to je, u najmanju ruku,

junaštvo dostojno poštovanja

učiti nekog ljubavi

uz huku jednog strašnog rata,

jednog propadanja.

 

Hvala Vam, gospođo učiteljice,

i ne začudite se ovom pismu kasnom,

podsjetiše me na Vas dvije male ptice,

dvije obične ptice na žici telegrafskoj.

 

 

◄•►

 

JEDAN NEŠTO OZBILJNIJI POGLED

NA MAGARCA 

 

“Da okupas zebru,

da joj spereš šare,

šta bi bila zebra?

Obično magare.

A da nešto straviš

magarcu na rebra

iste one šare

– bi li posto zebra?

Ja mislim da ne bi

(I sigurno ne bi!)

jer on ne da da se

tek tako pozebri,

ko što neki lako

svoje ruho svlače

i oblače tuđe

pa se – pomagarče…”

 

◄•►

 

Razglednica iz umiranja 

 

Pišem vam, evo,

dragi moji,

iz ovog lijepog umiranja,

kao što je red,

kao što pristoji

da se javljamo

tako

s putovanja,

s godišnjih odmora,

sa ljetovanja,

iz tamo nekih niških banja,

iz tako nekih budvi,

nekog kranja

- pišem vam, dakle

iz ovog lijepog umiranja.

Umiranje

- to je ovdje,

na jugu,

pa možda i nešto južnije

od juga,

tu vječne rane

svu noć šume tugu,

a jutrom opet sviće

zlatna tuga.

Tuge ovamo

ko sunca na Hvaru,

pa duša za čas

bakarno preplane

(samo što ovdje

ne daju ni paru

ako ponekad tuga

ne osvane).

Ostaću ovdje dugo

dugo

pa možda čak

i nešto duže,

srodio sam se, eto,

sa ovom tugom,

sa ovim ranama

što tugom

tuže.

 

◄•►

 

autor poezija