PROFESORU
KUSTURICI
“Ovde smo podigli nove kuće sa crvenim krovovima i
dimnjacima koje ce nastanjivati rode, i kapijama širom
otvorenim za drage goste. Bit ćemo zahvalni našoj novoj
zemlji koja nas hrani i suncu koje nas greje, i cvetnim
poljima koja će nas podsećati na ćilime našeg zavičaja. Sa
bolom, tugom i radošću seća-ćemo se naše zemlje, kada budemo
našoj deci pričali priče, koje počinju kao bajke: „Bila
jednom jedna zemlja…“
Zadnja scena i zadnji monolog kojim se završava jedna od
najboljih filmskih poema o zabludi, aluziji i iluziji –
“Underground”.
Od tada pa do danas ostaje pitanje nad kojim vrijeme
nažalost nema kontrolu : “Da li je završen?”
("Ovaj film je seme onoga što
mi živimo danas. On je bio slika budućeg života.")
Daleko od očiju javnosti, a još dalje od zaborava čuči priča
o tri generacije koja ne počinje kao bajka, već kao jedan
izbor u moru iskušenja. Jedino takva služiće kao inspiracija
i poruka svim budućim generacijama...
Ko bi rekao da je sam film bio sjeme onoga što mi živimo
danas, a na kraju ko je mogao reći da je on tada bio i slika
našeg budućeg života.... Završetkom jednog undergrounda
počeo je novi, onaj koji razdvaja realnost od iluzije i čija
poruka sam život svodi na izbor - izbor koji napravite, ili
ga naprave umjesto vas.
Kako krenuti sa pričom a ne početi sa đedom Mihailom Cucom
Pavićevićem - direktoru banke, sportskom entuzijasti i
velikom himanitarcu.
Priča počinje na svečanom otvaranju hotela Zete 1974 g, gdje
je pored lokalne uprave prisustvovao i cio Vrh Crne Gore na
čelu sa predsjednikom SIV-a Jugoslavije Veselinom
Đuranovićem koji pred zvanicama pita svog prijatelja: “Kako
ide i kakve namjere imaš sa klubom?”
Pitanje koje ispratiše upadice lokalnih opštinara, upućene
đedu Mihailu : “ A stvarno šta misliš ti da radiš sa tim
đevojkama?”
Đed Mihailo odgovara: “Napravio sam ženski rukometni klub
sa namjerom da ga uvedem prvu ligu! “
Pogledi nevjerice bjehu upućeni, ispraćajući dalji tok po
njima “lude” priče.
“Ne samo to, nego ću i napraviti prvu sportsku halu u Crnoj
Gori” – nastavlja đed, nakon čega krenuše osmijesi da se
nižu uz pitanje: “A kako to čoče, da je mi imamo prije
Titograda?!”
Ne zaustavljajući se, kao da u tom momentu sam postavljen
cilj nije težak za ispuniti, đed završava : “A na otvaranju
prve sportske hale u Crnoj Gori, ovaj grad će vidjeti mini
Mundijal!”
Treba li dodati da na ovo zadnje mnogi su mislili da je lud,
osim Veselina Đuranovića koji završava:
“Vi mu nemojte odmagat, a ja znam da će se on snać.”
(U đedovoj kući Igor Turčin je za vrijeme trajanja
turnira konstantno bio „Cuciziran“)
Kako je rekao, tako je i bilo. Ženski rukometni klub
“Danilovgrad” igrao je u prvoj Jugoslovenskoj ligi bez
ijednog dinara pomoći, već čisti entuzijazam igrača i
nevjerovatna volja i vjera đeda Mihaila – Cuce Pavićevića.
Bjelopavlići su takođe dočekali i taj momenat da prva hala u
Crnoj Gori bude baš u Bjelopavlićima 1976 god. Ono što je
bilo nemoguće, vjerom postalo je stvarnost - najveći događaj
koji je grad Danilovgrad, a i jedan od većih u državi Crnoj
Gori ikada bio je mini Mundijal kako ga je i đed sam nazivao.
Mundijal ne bi bio moguć, bez velike pomoći koju je đed
Mihailo imao od strane selektora ženske rukometne
reprezentacije SSSR-a Igora Turčina i selektora ženske
rukometne reprezentacije Jugoslavije Vinka Kandije.
Na svečanom otvaranju sportske hale 1976 god, organizovan
je turnir četiri najače reprezentacije svijeta u u ženskom
rukometu; Holandija, Mađarska, Jugoslavija i Veliki SSSR
na čelu sa legendarnim selektorom Zbornaje Igorom Turčinom i
ženom mu Zinaidom!”
Zaobilaženje istine je ono što mnoge drži u iluziji da i
dalje imaju svoje “Ja”. Tako danas na zvaničnom sajtu
opštine Danilovgrad o ovim događajima imate samo:
“Početkom maja 1972. godine jedna grupa entuzijasta osniva
Rukometni klub Danilovgrad koji je imao mušku i žensku ekipu.”
Termin “Cuciziranje” osmišljen u jednoj anegdoti sa Vitom
Nikolićem postao je sinonim za dobru hranu, dobro pivo i još
bolje druženje i priča. Sa tim terminom imali su prilike da
se dobro upoznaju:
Mihailo
Cuca Pavićević 1975 god.
Radomir Bajo Šaranović režiser
Zdravko Velimirović režiser
Igor Turčin selektor
Vinko Kandija selektor
Vito Nikolić pjesnik
Jusuf Hadžifejzović umjetnik
Božo Dabinović brodovlasnik
Božidar Ivanović šahovski velemajstor
Đoka Bošković operski pjevač
Krunoslav Cigoj operski pjevač
Vinko Kandija rukometni selektor
Mihailo Šaranović novinar
Tonko Gojić restorandžija
Braća Frano i Jozo Matošić fudbaleri
Blagota Eraković filmski režiser
Mihailo Miša Janketić glumac
Milan Lane Gutović glumac
Slobodan Marunović glumac
Jusuf Hadžifejzović umjetnik
Milija Pavićević umjetnik
Drago Đurović vajar
Vanja Ponomaroev inžinjer
Ranko Radović arhitekta
Tupa Vukotić arhitekta
Vajo Knežević arhitekta
Pero Kalezić neurohirurg
Rade Pavićević mikrohirurg
Rajko Medenica onkolog
Veselin Đuranović političar
Radivoje Brajović političar
Momo Cemović političar
(slika sa kojom je režiser Zdravko Velimirović osvojio
prvu nagradu 1991 god. u Pragu)
Vrata kuće (današnje zadužbine) Mihaila Cuce Pavićevića
nijesu bila otvorena samo za odabrane, već i za sve one koji
nijesu našli odgovor na pitanje koje su često postavljali
sami sebi : “Kako preživjeti danas?”
Rat i Raspad Jugoslavije dočekuje veoma teško. Na poziv
mladih i lijepih da se pridruži ustoličenju nove garniture u
“Zelenom salonu”, odgovara sa bačenim ključevima od banke
koju je prethodno vodio 40 godina. Od tog momenta i sa
odbijanjem penzije počinje njegov Underground.
Kakav lav?
Strašan lav,
Ne pitajte šta je jeo.
Taj je jeo šta je hteo
Ne pitajte šta je pio
Taj je pio samo pivo
Uz dužno poštovanje prema čika Dušku Radoviću, ali jednom da
je bio “Cuciziran” stihovi pjesme “Strašan Lav” bili bi
posvećeni našem Lavu.
Underground nije mogao zaobići ni mog oca Rada. Čvrst stav
protiv “rata za mir”, kao i odvraćanje mladeži od istog 90 -
tih, umnogome podsjećaju na slične stavove našeg predka i
njegovog imenjaka Rada.
Svakim nastupom, svakom svojom izgovorenom riječju, izazivao
je pozornost i skretao reflektore na sebe. Kao osvetljena
meta, privlačio je strijele i pokazivao svačijoj pakosti i
mržnji gde može najlakše da ga ujede. Pri svemu tome, kasno
shvatajući da se napor ka svojoj želji mora plaćati i
ravnodušnošću pred sopstvenom sudbinom.
Osnivanjem umbrella marketinga 2005 godine, osnovana je i
ideja koja u vrijeme prije svih društvenih mreža ima za cilj
da pored komunikacije pomeđu ljudi omogući svima priliku i
da zarade putem honorarnih poslova. Takva jedna ideja bila
je ono što je trebalo hiljadama visokoškolaca koji nijesu
imali ni priliku naći neki posao.
“Ovo je odlična ideja, samo iza ovoga mora neko da stoji” -
bio je razlog zbog kojeg sve ponude i prinude odbio i danas
umjesto umbrellamarketinga imamo underGroundumbrellu kao
poruka da po prvi put iza nečeg dobrog, loše nema šta da
traži.
Na samom kraju dolazimo i do moje priče. Za razliku od
mojih prethodnika kojima je jedini izlaz bio ulaz
Underground, ja sam Undergound rođen. Raspravu o imenu i
datumu rođenja predvidio je đed : “Malome, 21 novembra će
sam svetac donijeti ime”.
Kao i 20 godina ranije, kada su se mnogi sumnjali u ono šta
je obećavao, i ovdje je bio u pravu.
Čuvena scena iz filma koja prikazuje izlazak i konačni
prikaz svjetlosti kao jedne dugoočekivane slobode, umnogome
oslikava paralelu mog trenutka u životu
Scena koja prikazuje izlazak oca i sina takođe prikazuje i
njihovu zbunjenost mješavinom realnosti i njenim
predstavljanjem, što ih dovodi do ostrašćenosti koja ih na
kraju i košta velikog gubitka.
Zahvaljujući svom ocu i đedu, imao sam priliku da tokom svog
školovanja (svog “izlaska”) vidim sve ono što se nalazi sa
te druge strane Undergrounda. Imao sam priliku da po prvi
put vidim lažni teatar u kojem se živi i radi, a kojem se ne
nazire trenutak kada bi spuštanje zastora označilo kraj
poslednjeg čina farse.
Nakon završene osnovne i tri razreda srednje škole, konačno
je došlo vrijeme da krenem sa svojim samoobrazovanjem.
Napuštam “školu” i to malo “društva”, da bi odgovorio
jedinom pravom pozivu - pozivu "životne škole"
Zajedno sa ocem napuštam Podgoricu i dolazim u Bjelopavliće
da pomognem đedu koji je bio nepokretan i slijep. Drugi dio
kuće (biši minimarket - bez struje i vode) bilo je naše
mjesto, naša baza, a danas Zadužbina.
12 godina borbe, iskušenja, istrajavanja izgradilo je u meni
ono u šta sam siguran da nijedna škola ne bi mogla ni da
približi, a kamoli da nauči. To je život, jedan težak
poduhvat i svakodnevno iskušenje. Okrenuli smo leđa toj
istini, i ona sad uzima danak za neozbiljnost i površnost.
Život je izazov i muka, a savlađivanje teškoća gradi u nama
ono što danas jesmo.
Imamo nešto za šta vrijedi živjeti. Takođe, imamo i nešto ka
čemu ćemo se vratiti onda kada nam i to pokvare. U času
najveće patnje koju trpimo, nepravde koja nam je nametnuta,
davnog grijeha koji ispaštamo, času koji je otkrio mjeru
naših slabosti i ukazao na bezdušne neprijatelje i lažne
prijatelje, moramo prvo da mislimo na čistotu naše ideje,
ispravnost naših nadanja, mudrost naših htjenja i istrajnost
naše pravednosti.
To je konstanta kojoj se vraćamo kada sve utihne, a naša
je
underGroundumbrella
