(Ne) bojim se smrti
Uvijek sam se bojao smrti. I sad se bojim. Nemam pojma šta
me čeka poslije tog trenutka. Ne vjerujem u raj i pakao,
valjda jer razumijem da je jedan pali anđeo imao svoj stav,
a ja bih svojom glavom da mislim.
Nekada sam mislio da mi baš odgovara budistička slika
svijeta gdje ću ponovo da se rodim. Ali danas nijesam miran
jer bih mogao da se rodim u Siriji.
Za hrišćanstvo znam koliki mu je domet, makar gledajući
pravoslavne sveštenike koji udaraju žene poput Mihaila, kunu
poput Amfilohija, drže puškomitraljez u rukama poput
Filareta, imaju enterijer poput Kačavende, i mračne tajne
kriju poput Pahomija.
Za hrišćanstvo znam koliki mu je domet, makar gledajući
katoličke sveštenike i sve za što im nebo nije dalo dozvolu.
Žao mi papu jer ne zna gdje je došao, a poruke su mu jedine
normalne.
Nekada sam mislio da bih volio da živim u Kanadi. A danas
mislim da ne bih volio, u ovom svijetu, da živim nigdje više.
Uvijek sam se divio idealistima koji se bore za opšte dobro
i koji ginu za svoju ideju. Sada znam da su oni heroji koje
koriste nejaki da bi podižući spomenike njima - postavili
spomenike sebi.
Uvijek sam se čudio političarima koji polažu vijence na
grobove onih nad kojima će iznići cvijeće za buduća neka
pokoljenja, a sami su samo obična trava koja cvijeta nikada
neće dati.
I danas se čudim kako se dive velikanima koje sahranjuju na
posebnim vidikovcima, poput Dada - čiji grob gleda na Rijeku
Crnojevića, koja je od strane Opštine Cetinje i Crne Gore
zaboravljena i valjda sahranjena i više i ne mora da služi
ičemu osim sahranjivanju. Nije bitno to što je tuda
prolazilo prvo poštansko vozilo u Evropi. I nije bitno gdje
je bila prva štamparija u južnih Slovena.
Bitno je da imamo sajt sa umrlicama. Bitno je da se ide na
saučešća. Da se pišu posljednji pozdravi pokojnicima, da se
gleda ko plače, a ko ne. Da se pričaju vicevi i sretaju
rođaci koji obećavaju jedni drugima da će se ponovo sresti,
a da to nije saučešće. Svi se ljube. Svi su srećni. Hvala
Bogu što je pokojnik umro, inače se ne bi viđeli.
Ima ljudi koji dan počinju sa pregledom on-line čitulja. Da
se vidi ko sa nama nije jutros. A čitulje nakićene “tužnim
srcem javljamo”, “iznenada u cvijetu svoje mladosti” ili
“obavještavamo prijatelje, komšije….. da je umro”….. A sve
se novinama plaća. I cijelog života pitam zašto? To je
običaj :) jednostavan je odgovor.
Ali naučiš nešto. Odrastajući misliš da, recimo Norvežani
ili Englezi nemaju emocije i da su hladni. A onda pročitaš
knjige njihovih pisaca koje ti zavrte suze u očima. Oni su
samo dovoljno civilizovani i kulturni da svoje emocije drže
u sebi i da ih ne pokazuju drugima, koji će da ih ocjenjuju
kao dovoljno tužne ili neprihvatljivo ravnodušne. Možda su
hladni, ali ispred kapele se ne ljube, grle, piju rakiju i
pričaju viceve.
Eto, više se ne bojim da umrem. Samo se nadam da poslije
toga stvarno nema ništa, da ne bih opet morao da se rodim i
da gledam to na šta liči ovaj svijet, koji je od Hristovog
raspeća napredovao samo sa pametnim telefonima, gdje
konzumenti i dalje samo i opet Barabu biraju. Zato moram da
se borim za svaki minut svog života.
izvor:vijesti.me ›››
