Savremena umjetnost traži poslušnost
Da bi se neko smatrao
umjetnikom on mora biti moderan, nov, što je u suštini
komercijalna kategorija. Da bi bio moderan on mora ići
ispred drugih, mora neprestano trčati da bi bio brži od
drugih tj. nov. On nema vremena da uči
Djela crnogorskog
vajara Zlatka Glamočaka, koji decenijama živi i stvara u
Francuskoj, domaća publika imala je priliku da vidi nedavno
na izložbi ,,Veritatis Splendor” u okviru festivala Grad
teatar Budva. Umjetnik je za Pobjedu najavio izložbu koju
priprema za sljedeću godinu u Modernoj galeriji u Podgorici,
na prijedlog rukovoditeljke galerije Petrice Duletić.
Glamočak je istakao
da će mu biti zadovoljstvo da se predstavi u Podgorici i
obećava da će izložba biti pravi doživljaj.
To će, kaže, biti
dodatna prilika da crnogorskoj publici predstavi djela koja
karakteriše istovremenost lijepog i bolnog i koja prema
ocjeni kritike ,,ogoljavaju već ogoljeno tijelo”.
POBJEDA:
Selektor likovnog programa Grada teatra Merin Smailagić
kazao je na otvaranju izložbe Vaših radova da nas ,,vodite u
svojevrsnu šetnju kroz istoriju Crne Gore“. Koliko je
istorijska tematika zahvalna za umjetničke intervencije?
GLAMOČAK: Kroz
povijest skulpture istorijska tematika je bila prisutna, s
tim da je samo pod totalitarizmom modernosti bila
zapostavljena.
Erik Hobsbaum, na
primjer, u testamentnoj knjizi ,,Kraj kulture” podsjeca kako
se Malro, prvi poslijeratni ministar kulture u Francuskoj,
sa velikim entuzijazmom bacio na uništavanje spomeničkih
skulptura odavajući tako lojalnost modernizmu i dadaistima
koji su udarili temelje destrukciji.
POBJEDA: Među
izloženim radovima su i skulpture znamenitih ličnosti iz
prošlosti Crne Gore - Bodina Vojislavljevića, Popa
Dukljanina i Don Krsta Ivanovića. Koliko je bilo zahtjevno
vizuelno predstaviti ove ličnosti?
GLAMOČAK: Nema
mnogo vizuelnih dokumenata ove tri istorijske ličnosti.
Jedina gravura koja postoji je Don Krsta Ivanovića. U knjizi
Iz prošlosti Dukljansko-barske nadbiskupije” Ivan Jovović
priložio je jednu ilustraciju Bodina iz profila.
Uzeo sam taj profil
kao osnovu skulpture - sa jednom rukom koja pozdravlja masu
i zabačenom drugom rukom u kojoj drži skiptar i maslinovu
grančicu. Zabačena ruka, često eksploatisan skulptorski
motiv, simbol je dominacije.
Odlična je zamisao
postavljanje skulptura značajnih istorijskih ličnosti Crne
Gore u prostor koji je vezan sa kulturnim manifestacijama.
Današnji turizam daleko je od pukog jela, pića i odmora.
Ljudi sve više putuju da bi vidjeli kulturne sadržaje poput
festivala.
Uzmite za primjer
upravo Don Krsta koji je kultna ličnost iz Budve. Kada je
moja bista Don Krsta Ivanovića bila postavljena na Trgu
pjesnika turisti su se s njom rado fotografisali i
interesovali za skulpturu i ovu veliku ličnost. Dakle, ne
radi se samo o doživljaju, već i o pedagoškoj dimenziji.
Ali, nažalost, ta
skulptura izlivena 2008. godine, još čeka postavljanje u
Budvi. Takav pristup opštinskih vlasti izaziva rezigniranost
budvanskih intelektualaca i ne samo njih. Možda bi gradski
oci Budve mogli iskoristitijubilej
desetogodišnjeguspostavljanja ponovne državnostii postaviti
bistu DonKrsta Ivanovića.
POBJEDA: Za
Vas je karakteristična figurativna umjetnost. Smatrate li da
će figuracija ostati konstanta likovnog stvaralaštva i pored
paradigmatskih promjena koje nosi postmodernost?
GLAMOČAK:
Nikada nijesam čuo da neko u Francuskoj govori ozbiljno o
postomoderni u umijetničkim krugovima. Taj termin su
uglavnom eksploatisali filozofi. Dok sam studirao u Beogradu
postmoderna je bila riječ naredbe. Da biste bili umjetnik
morali ste biti postomdernista.
Postmodernizam je
izrodio toliko šarlatanstva, jer je ta ideologija dala
mogućnost da se nešto radi bez ikakvog standarda.
Što se tiče same
figuracije, Vitruvije je teoretisao da je čovjek mjera svih
stvari. Postavlja se pitanje kako je figuracija koja je
trajala hiljadama godina odjednom protjerana sa likovne
scene. Figuracija primitivne afričke umijetnosti, koju je
eksploatisao Pikaso, podvaljena nam je kao progres.
Ponovna
rehabilitacija figuracije počinje zahvaljući izložbi, možda
i jednoj od najvažnijih u 20. vijeku, Žan Klera ,,Identitet
i drugost” na Venecijanskom bijenalu 1996. Svi mladi
umjetnici koji danas rade figuraciju mogu da zahvale toj
izložbi, inače ne bi postojali.
POBJEDA:
Kazali ste jednom prilikom da u prikazivanju neregularnih
situacija polazite od tri termina: ljepota, tragično i ludo,
te da ste za potpunu revalorizaciju te vrijednosti - ludosti
u umjetnosti.
GLAMOČAK:
Nadrealizam je legitimisao to stanje i nametnuo ludost kao
vrhovnu kategoriju. Breton kaže, i to svi modernisti tj.
antiumjetnici slave, da je najjednostavniji nadrealistički
čin sići na ulicu i pištoljem ubiti prvog prolaznika.
Ako je to umjetnost
ili ,,Sve je umjetnost”, kako je to demagoški teoretisao
Bojs, više ništa nije umjetnost! Korijene o neophodnosti
ludosti nalazimo već u romantizmu. Po romantičarima
umjetnost počinje sa instaliranjem jedne specifične vizije
umjetnika. Kasnije, moderni umjetnici s početka vijeka, kao
fašisti i komunisti, bili su opčinjeni ezoterizmom i
okultizmom obožavajući Helenu Blavacki i Rudolfa Štajnera.
No, umjetnik mora
biti sofisticiran, obrazovan, kakav je bio Mikelanđelo.
Mnogo je lakše živjeti bez odgovornosti, u ezoterizmu uz
riječi ,,ja sam umjetnik ija vidim što drugi ne vide”, nego
biti odgovoran.
POBJEDA: Kakav
biste sud, nakon decenija provedenih na evropskoj likovnoj
sceni, donijeli o novim tokovima savremene umjetnosti?
GLAMOČAK:
Mnogo je literature na tu temu. Nažalost, kod nas su
prevedene svega tri knjige, doduše vrlo kompetentnih
mislilaca, koje se bave tim pitanjem. Savremena umjetnost,
umjesto da bude otvorena i pruži umjetniku mogućnost
slobodnog čovjeka, dovela je stvaraoce u vazalsku poziciju u
odnosu na institucije koje traže apsolutnu poslušnost i kao
takva je totalitarna.
Jedan savremeni
njemački mislilac ljevice i pjesnikkaže da smo u 20. vijeku
preživjeli dva totalitarizma, fašizam i komunizam, i da nam
ostaje samo da preživimo savremenu umjetnost kao posljednje
uporište totalitarizma.
Ona zaista to jeste.
Da bi se neko smatrao umjetnikom on apsolutno mora biti
moderan, nov, što je u suštini komercijalna kategorija. Da
bi bio moderan on mora ići ispred drugih, mora neprestano
trčati dabi bio brži od drugih tj. nov. On nema vremena da
uči.
Savremeni umjetnik se
ne šali, ozbiljan je, njegov ego mu ne dozvoljava da sumnja.
Sve što dodirne je božije djelo, sebe smatra suverenim da
proglasi bilo šta umijetnošću poput Dišanovog pisoara! On je
neka vrsta savremenog alhemičara koji stvara djela poput
Mierda de artista, 25 grama umijetnikove fekalije u konzervi
koja postiže cijenu od nekoliko stotina hiljada eura...
Biti suveren je
odlika careva, odnosno boga, jer su samo carevi i bogovi
imali ingerencije ravne modernom umjetniku. Zato često kažem
da je Kaligula najznačajniji savremeni umjetnik svih vremena,
jer je svog konja proglasio za konzula. Naravno, ne treba
zaboraviti i ulogu CIA u nametanju umjetnika poput, recimo,
Poloka ili Rotka.
POBJEDA:
Činite mnogo na popularizaciji crnogorske umjetnosti u
Francuskoj. Koliko je teško upoznati likovnu javnost zemlje
koja je vjekovima prepoznata kao globalni centar umjetnosti
sa dostignućima jedne relativno male scene?
GLAMOČAK: Imao
sam prilike da predstavim crnogorske umjetnike francuskoj
publici. Tako sam prošle godine organizovao dvije izložbe
crnogorske grafike u Francuskoj. Organizatorima izložbe
„Dado i savremena crnogorska grafika“ u gradu Salernu jedan
od francuskih senatora uputio je pismo zahvalnosti.
Druga izložba
crnogorske grafike i omaž Dadu bili su je na jednom od
najznačajnijih bijenala grafike u Sarselu. O izložbi je bilo
objavljeno oko 100 tekstova, a u oko 80-tak je pomenuta Crna
Gora, što je zaista lijep uspjeh.
Sada pripremam
izložbu savremenog crnogorskog crteža koja ce biti
postavljena u dvorcu Banjolea u pariskom okrugu.
POBJEDA: Dobro
ste poznavali velikana crnogorske umjetnosti Dada Đurica i
često isticali: „Svi smo mi Dadova djeca”. Koliki je trag
Dado ostavio na Vas?
GLAMOČAK:
Odnos otac/dijete je i te kako primjenjiv na polje likovnog
ili bilo kog drugog stvaralaštva. Nama su potrebni uzori jer
na njima učimo i gledamo da ih produbimo i odemo dalje. Dado
je svakako bio jedan od naših očeva, a ja sam svojom
skulpturom, koja ga je uzbuđivala, imao sreće da me pozove i
izlažem u njegovoj oslikanoj crkvi u Žizoru.
Uostalom, pred
kompetentnim ličnostima Dado me je predlagao za Venecijansko
bijenale rekavši: „To bi u Veneciji dobro stajalo!” Često me
je zvao da se vidimo i svaki put mi je bio izazov da
provedem nezaboravne trenutke u njegovom društvu...
Ljepota je termin
koji je nestao
POBJEDA:
Slikar Vladimir Veličković smatra da vaše skulpture ,,ne
mogu da proizvedu mlaku reakciju, već traže punu
angažovanost: ili je volimo ili je mrzimo”. Koliko je ,,teško”
kreirati svijet koji reflektuje strahove, traume i nemire
savremene civilizacije?
GLAMOČAK: Za
vrijeme mojih studija sve ono što je vuklo na ¬iguraciju
bilo je odbačeno. Figuracija se smatrala zaostalom,
nedostojnom i prevaziđenom. To nije bilo lako izdržati i
kada sam se upoznao sa Veličkovićem 1988. godine on mi je
rekao: ,,To sto radiš je donkihotovski posao na
rehabilitaciji figuracije”.
Što se tiče trauma i
strahova, smatram da skulptura mora imati istinu kao svoju
ideju vodilju. ,,Uljepšavati je zločin”, rekao je Adolf Los.
Istina je strahovita,
gledamo milione izbjeglica, ljude koji se dave, 700 ubijene
djece svakog mjeseca u Iraku... Pred tom istinom svako
umjetničko djelo se topi. Kada odbacimootvorena usta sa
mojeskulpture tj. krik koji je uostalom Žil Delez smatrao
najuzvišenijim objektom u umjetnosti, ostaju na tijelu
skulpture čisti lijepi i elegantni prof¬ili.
Ljepota je termin
koji je nestao iz umjetnosti i iz likovne kritike! Termin
ljepota je danas vezan za sport: kažemo kako lijep go, za
šah kako lijepa kombinacija... Kroz gotovo sve umjetničke
pravce ljepotu i eleganciju forme trebalo je uništiti...
Kada ste posljednji put vidjeli katalog u kome kritičar piše
o ljepoti!?
(Za Pobjedu -
Adrijana Đorojević)
izvor: portalanalitika.me ›››
