Na
predavanju koje ste održali studentima rekli ste i da ste
pjesnik koji je zalutao na film...
Kao što je neko košarkaš, tako
sam i ja pjesnik. Htio sam reći da sam pjesnik koji gostuje
na filmu. Tačnije, ja sam pjesnik na službenom putu na
filmu.
Markantna
odlika vaših djela je duhovitost. Eskapizam ili način
gledanja na stvari?
To ne isključuje jedno drugo.
Ipak, riječ je o nečem organskom, imanentnom u meni. Pamtim
da sam često u školi dobijao opomene, ono zapiše te
nastavnik u dnevnik, istjera sa časa, a zbog budalaština
koje sam dobacivao, dosjetki koje su se meni činile
duhovite, a profesorima baš i nisu. Dakle, žudnja za humorom
je oduvek postojala u meni. Mislim da je humor nešto mnogo,
mnogo važnije nego što to nauka kaže, nego što je zvanično
priznato. Humor je tajna, kao i muzika. Ne znam da li je iko
razmišljao da napravi ozbiljan simpozijum da bi makar
pokušao da ustanovi kako je nastao neki genijalni vic, koji
uz to što je smešan često je i snažna, dubinska slika neke
situacije; pa vic uhvati planetu u par reči. To je
misterija, a nekad se morao prvi put izgovoriti. Dakle, ja
držim da je humor jako važan i drago mi je kad neko primjeti
da je on bitan dio djelovanja i u filmu i u književnosti i
na predavanju i u kafani, a sudeći po vašem smehu oko stvari
koje ćete u tekstu vjerovatno izostaviti, i dok dajem
intervjue.
Govoreći
o stvaraocima na filmu, umjetnicima uopšte, rekli ste da je
nemoralno biti površan, da je ključno pitanje smisla,
osjećaja, osjećanja. Nije li diktat realnosti takav da su
sve te kategorije potpuno marginalizovane?
Ne radi se tu o diktatu života,
ni diktatu stvarnosti. Radi se o individualnim
odgovornostima. Ove decenije užasa na našim prostorima
apsolutno su uništile sve ljestvice vrijednosti u svim
oblastima. Ključni činioci stvarnosti su u rukama
nekompetentnih ljudi. Na primjer, urednici po našim medijima
plasiraju stvari koje su, po formi i sadržaju, smeće. Oni
negiraju ideju ljudskosti i govore da time ugađaju ukusu
naroda. A lažu, i znaju da lažu, pa oni su ti koji proizvode
ukus naroda. Druga je muka što se kite neznanjem i nisu
dorasli svome poslu. Velika je odgovornost medija, oni su u
stanju i da fašiziraju društvo, kao što smo i videli. Od
Makluana, a i pre njega, zna se da su mediji najstravičnija
atomska bomba čovečanstva. Mi bismo mogli imati bolja
društva, bolje odnose, bolji život kad bismo imali bolje
medije.
A
šta može ili ne može film, umjetnost?
- Umjetnost nema nikakvu
praktičnu djelotvornu moć. Ona ima vrlo snažan uticaj sa
odloženim dejstvom. Vidite, zla koja mi preživljavamo danas
porođena su, na primer, u nekoj knjizi od prije 300 godina i
ona svoju moć pokazuje s takvom vremenskom odgodom. Naši
fašizmi su se pojavili najprije između korica određenih
knjiga. Primjera ima dosta i s pozitivnim predznakom. Dakle,
nama se čini da naša djela nemaju snagu, ali ona će s
odgodom zasigurno djelovati.
Erik
Emanul Šmit, veliki evropski pisac, bio je proletos gost
Beograda. I, između ostalog, govorio je o svojevrsnoj
društvenoj odgovornosti umetnika. Jer, kako je istakao, ako
je neko zbilja umetnik, on barata emocijama, a emocijama se
najviše, možda i jedino njima, može uticati na ljude?
To je tačno. Ja nisam mislilac.
Ja sam biće koje osjeća i ponešto umijem sastaviti kao
misao. Osjećam tu odgovornost i ne bi mi palo na pamet da
svoju zanatsku, spisateljsku vještinu upregnem u nešto što
bi bila politička ideja koja donosi zlo.
Šta je trenutno aktuelno u vašem profesionalnom zivotu,
pišete li neki novi scenario?
Muljam, muljam... Uradio sam 500
stranica i sad ih treba smanjiti na 300. Romansirana
autobiografija „Otkup sirove kože“. Vidio sam da se život u
mojoj porodici, i oca i majke, i dede i babe, i po vertikali
i po horizontali, svodi zapravo na goli opstanak. Živiš da
bi preživio. E, j... takav život. Čuo sam u Goraždu
prekrasnu rečenicu. Kaže čovjek - da mi se jedan milimetar
odmaknut od guzice, nikad me više ne bi stigla. To je neki
crni humor naših sudbina, živimo da bismo preživjeli.
Kako
vidite to što je eks-Ju sve češća tema, a ljudi u kulturi
sve više sarađuju...
Treba da pohvalimo te zajedničke
poduhvate u kulturi, da podržimo svesrdnu saradnju, ali ne
smijemo imati iluzija da je to rezultat politike i da se u
politici nešto krupno promijenilo. Nije se ništa bitno
promijenilo. Velikonacionalni državni programi su još tu,
još uvek su ciljevi takvi kakvi su, a iluzije su nas uvijek
skupo stajale.
Imate
li kontakt s Kusturicom?
- Čujemo se često, vidimo se dva
do tri puta godišnje. Ali poslovi su nas odveli na dvije
strane. Njegovi poduhvati sada su više graditeljski,
zaključio je Sidran u intervjuu.
.jpg)
_001.jpg)