Svjetlije budućnosti koju smo
godinama čekali - nema. Sami smo je upropastili. Ostaje nam
samo da je se nostalgično sjećamo
Počinjem da pišem ovu kolumnu
imajući na umu da ovih dana teško da ima išta što se dešava
na Kosovu a da interesuje većinu crnogorske javnosti. Sa
svim tim događajima za vrijeme izbora i oko njih, od akcije
protiv grupe za koju se kaže da je pripremala puč, pa do
objavljene vijesti o (ponovnom) povlačenju Mila Đukanovića
sa pozicije premijera, ne možemo kriviti Crnogorce što ih
mnogo ne interesuje što se sve dešava van granica njihove
države.
Eto, ovih se dana kod kosovskog
predsjednika akreditovao prvi ambasador Crne Gore u
Prištini, Ferhat Dinoša, ali se malo o tome govorilo, i u
Crnoj Gori i na Kosovu. A ipak, to da je jedan Albanac iz
Crne Gore došao u Prištinu da predstavlja zvaničnu Podgoricu
jeste dobra vijest koja bi mogla neke stvari da pokrene na
bolje.
Čak ni priča o već godinu dana
blokiranoj demarkaciji između Kosova i Crne Gore izgleda da
ne izaziva veću pažnju, iako se radi o veoma važnom
bilateralnom pitanju. Naravno, razlog je što se toliko toga
dešava u samoj Crnoj Gori, da ljudima, naprosto, nije do
dodatnih vijesti, uglavnom loših i depresivnih, iz
susjedstva.
A susjedstvo je, izgleda, prepuno
takvih, depresivnih dešavanja.
* * *
Crna Gora je samo najnoviji
slučaj povišenih političkih tenzija između vlasti i
opozicije.
Na Kosovu to traje već više od
dvije godine. Ili možda mnogo duže, jer su građani već dugo
vremena pred ekstremnim izborom. Na jednoj strani su
političari koji se zajedno sa svojom pohlepom, lopovlukom,
korumpiranošću, nesposobnošću i bahatošću kriju iza zastava
Evropske unije. Sa druge strane je populizam, koji snagu
vuče iz mitskih priča o neprikosnovenosti nacije ili vjere.
A ljudi su, kao i svugdje, između te dvije vatre, i teško je
krenuti na bilo koju stranu.
I nismo sami. Makedonija je
cijelu 2016. godinu provela u nekoj vrsti hladnog rata
između političkih partija i cijelog društva. Osim već
tradicionalno nepremostivog međuetničkog jaza, cijela država
i svi njeni građani već odavno kao da žive u nekoj noćnoj
mori zbog šake političara, pod vođstvom Nikole Gruevskog,
koji su uzurpirali cijelu državu i ne daju joj da se probudi
i krene dalje.
U Srbiji je opozicioni glas skoro
ugušen, pa se samo čeka kad će premijer Vučić i formalno
biti krunisan kao kralj zemlje. A zna se, kad je neko kralj,
pred njim se svi moraju saginjati - ko odbije, toga odmah
proglase izdajnikom.
O Bosni i Hercegovini ne treba
ništa reći - već godinama je to ista priča, slična onoj o
terminalno oboljeloj osobi koja niti može ozdraviti, niti
krenuti na vječni počinak. A Evrpska unija, kao mogući
ljekar, nudi preblagu terapiju poput davanja mandata
Komisiji za izradu mišljenja da li ta država zaslužuje
status kandidata.
U aktuelnoj slici našeg
susjedstva, nekako paradoksalno, Albanija izgleda
najstabilnije. Ne zato što je istinski stabilna - jer i u
Tirani politika vri, a društvo se polarizuje, što je postalo
veoma vidljivo u posljednje dvije nedjelje, posle Ramine
posjete Beogradu. Ali je ipak, u poređenju sa ostalim
zemljama našeg nam i dragog Jugoistoka Evrope, Albanija
izgleda nekako najmirnija.
Eto, čak je i Hrvatska, od prije
par godina članica Evropske unije, do posljednjeg izbornog
procesa izgledala kao da je krenula na put povratka među
tipične balkanske države. Ipak, u posljednjem momentu, na
izborima se dogodio preokret jer su pobjednički HDZ preuzele
nove snage koje su, za razliku od mnogih drugih, kampanju
vodile bez populizma.
* * *
A kako smo do prije par godina
bili ubijeđeni da će demokratija savladati populizam i da će
naša društva, napokon, krenuti prema svjetlijoj budućnosti!
Vjerovali smo po završetku naših
krvavih ratova iz ‘90-ih godina prošloga vijeka i
dramatičnog raspada nekada zajedničke države, raspada koji
je bio počeo mnogo prije ratova, da nam dolazi novo vrijeme.
Bili smo ubijeđeni, svakako, kad su većina onih koji su nas
gurali u neprijatelj stav otišli sa političke i javne scene
- neki u zaborav, a drugi pak u haški zatvor.
A te budućnosti nema. Upropastili
smo je. Ostaje nam samo da se osjećamo nostalgičnim za njom,
sanjareći kako je sve ovo mogli biti.
.jpg)
_004.jpg)