Definicija: Bosanskohercegovačka
duhovna klima je prenosivi i nasljedni sindrom kolektivnog
pesimizma i apatije. Osnovna karakteristika ove bolesti se
sastoji u tome što inficirani pojedinci smatraju da je svaki
pokušaj akcije i promjene postojećeg stanja unaprijed osuđen
na propast. Krajnja posljedica ovog vrlo ozbiljnog
društvenog oboljenja je kolektivna inercija, a u ekstremnim
slučajevima zbog neaktivnosti kod pojedinaca nerijetko i
dekubitus.
Uzrok: Nauka nije usaglašena po
pitanju uzroka ove zaraze, pa postoji nekoliko
opšteprihvaćenih pretpostavki. Laička pretpostavka polazi od
stanovišta da su za sve krivi oni – slonovi, mitska bića
koja sjede u „foteljama“, lopovi, kradljivci, ratni
profiteri – jednom riječju, svi smradovi u državnoj upravi.
Po dogmatskom uvjerenju prosječnog Bosanca, ovi homo
sapiensi su začeti samo s jednom misijom i namjerom svojih
jednako lopovskih roditelja – da zasjednu u fotelje i kradu
od nas poštenih penzionera, radnika, studenata… Imamo ih
pravo mrziti samo onda kada bismo se sa njima intimno rado
mijenjali.
Historijska pretpostavka vidi
uzrok u nekom događaju iz prošlosti. U slučaju
bosanskohercegovačke duhovne klime, uzrok je obično rat koji
nas je sve kolektivno s*ebao. Teško je utvrditi tačnost ove
hipoteze jer postoje i pro i contra argumenti. Tačno,
početkom devedestih je srušen svijet koji je bio izgrađen na
vertikali određenih vrijednosti. S krahom tog svijeta
nastalo je stanje haosa iz kojeg se više nikada neće
izgraditi jedna za nas velika slika svijeta. Ipak,
post-ratna Njemačka je bila u puno većoj krizi od Bosne
devedesetih, i njen pad je bio sa puno većih visina. Common,
na većem dijelu zemaljske kugle veliki broj pristojno
obrazovanih ljudi još uvijek ima poteškoće da nas bar
približno locira na globusu.
Američki
uzrok – uzrok kao takav.
Masonski uzrok – bacaju nam u
zrak nešto da bismo bili nervozni. Godinama sjede negdje, i
razmišljaju kako da nas izbrišu sa lica zemlje. Ne znamo
uzrok, i nikad nećemo znati zato što su njihovi planovi
daleko veći od skromne mogućnosti predodžbe jednog
beznačajnog Bosanca. Na njemu je da sjedi, popije litar kafe
dnevno, o tome intenzivno razmišlja i razgovara, i da se
onda poklopi, jer mu je tako grah pao.
Uzroci
četnički, ustaški i balijski.
Kulturološka prepostavka. Ova
pretpostavka dobro objašnjava koncept pasivnosti ifenomen
čekanja. Pasivnost je refren našeg genetskog koda, jer smo
historijski gledano naviknuti da budemo pijuni na političkoj
tabli velikih igrača. Meša Selimović je to rekao puno bolje:
Mi smo ničiji. Uvijek smo na
nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vjekovima mi se tražimo i
prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu
svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. (…) S
nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo
da gledamo unazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed. (…)
Kao narod koji je naviknut da
nekom pripada, mi nemamo potrebe da bilo šta radimo, jer će
neko drugi za nas riješiti stvar. Sultan, Tito, Jozef ili
Evropska unija. Odatle koncept neaktivnosti. Mi nismo
kultura akcije, nego čekanja. Kulturološki čekamo da se
formira Vlada, Vijeće ministara, i kad dočekamo onda opet
čekamo platu, čekamo penziju, čekamo, čekamo i čekamo… Da
nam je čekanje upisano u genetski kod, lijepo ilustrira i
tekst Hanke Paldum: Tražim drugog, al’ srce neće ni da zna,
neće ni da zna, ljubim drugog, ali srce pati, pati ko da
zna, pati ko da zna. Voljela sam, voljela, voljela sam ga,
čekala sam čekala, srce da mi da. Pošto do kraja pjesme nema
značajnog razvoja radnje, Hanka vjerovatno još uvijek čeka.
Simptomi: Najlakše ih je
detektovati u jeziku. Oboljeli imaju vrlo sličan način
izražavanja, i njihovi iskazi često slijede unaprijed
predviđenu narativnu strukturu. Bilingualni, i ljudi koji
govore više jezika, mogli su primijetiti da se poslije
korištenja nekog stranog jezika osjećaju znatno bolje. To je
zato što drugi jezici uošte ne poznaju ova opšta mjesta
izrasla iz bosanskohercegovačke duhovne klime. Evo kako se u
jeziku manifestuje zaraženost bosanskohercegovačkom duhovnom
klimom:
Opšta mjesta i generalizacija:
Svaki razgovor teži da završi u nekom aspektu negativnosti
koji se pronalazi u nekom opštem mjestu. Na primjer: Šta je
s tobom? Šta radiš, jesi se udala/oženio? – A nisam, tražim
posao. – Ma ja, nema jel'de? – Ma gdje će biti, sve isto.
Znaš sve ovdje već kako je u o v o j d r ž a v i, ko se
zapošljava i kako. – A ništa, jebiga… A znam… Hajd’, biće
bolje. – Ma ja. Ili: Kako si? Ma kako ću biti… znaš sve kako
ti je… nisam dobro i gotovo. – Pa jesi išla/išao doktoru? –
Ma kome da idem? Kome? Daj kovertu, i znaš kako će te
pazit’. Uglavnom, poenta je da svaka jezička interakcija
završi u što negativnijem tonu, i da se čini da iz dotične
situacije nema nikakvog izlaza i nikakvog rješenja.
Rješenje: Izbjeći očekivani slijed u komunikaciji. Što se
oboljeli više žali, to će mu više govoriti kako je zapravo
puno gore nego što on misli, i kako sigurno boluje od raka,
a da to i ne zna. Ako odnosi sa sagovornikom dozvoljavaju,
može se napraviti neka maksimalno idiotska grimasa. Može se
i reći da morate ići, jer vam se upravo stan zapalio.
Pasivno slušanje i mehaničko odgovaranje sa „da“ i „znam“ je
zapravo najgora opcija.
Izbjegavanje punog naziva države
Bosne i Hercegovine: Kada se nešto imenuje, onda mu se i da
važnost u simboličkom poretku. Ako ga ne imenujemo, prije će
nestati, manje će nas oštetiti. Zato su stare nane uvijek
govorile za šejtana da je anamo – onaj. Kakva je o v o v i
š e d r ž a v a, je*o te više o v a d r ž a v a i
slično.
Agresivnost u nastupu: Zaraženi
se može čuti kako viče, i ima izražene oscilacije u govoru i
neverbalnoj komunikaciji, čak i kada diktira recept za
kolač. Vrlo opasan oblik sublimiranog nasilja. Rješenje:
Amortizovati ton u prisustvu oboljelog. Brzo pohvaliti
oboljelog, i dati mu kompliment na račun izgleda, vedrine i
slično. Ne, ni slučajno mu ne dopustiti da višak svoje
negativne energije iskoristi kako bi i vas zarazio. Može se
i početi plakati, i pitati zašto je ljut. Možete sagovorniku
diskretno ponuditi Persen.
Pozivanje u mitsku prošlost: Ovo
je vrlo efikasna tehnika političke manipulacije. Daljina
pogleda u prošlost ovisi o nacionalnom predznaku. Nebeski
narod je svoju mitsku veličinu dosegao u srednjovjekovlju.
Drugi su pak romantično zagledani u pet vijekova osmanske
vladavine. Jugonostalgija je isto specifična pojava ove
vrste, jer smo tada „imali stanove od firmi“, „išli stalno
na more“, jer su za nas Mađari i Česi bili „sitna buranija“,
jer smo imali Titu i jer ništa nije bilo kao u „ovoj sad
državi“.
Kreacija fiktivnog neprijatelja
redovno ide uz prethodni simptom. Ako imamo neprijatelja
koji je kriv za naše stanje, onda ne moramo i ne trebamo
djelovati.
Kreiranje mita o vlastitoj
posebnosti: Volimo vjerovati da smo posebni. Naš kolektivni
bosanski duh uskrsava u vrijeme svake bijede i nesreće. Tad
pokazujemo da smo veoma složni, i da se niko na našem mjestu
ne bi tako uspješno nosio sa tragedijom kao mi – mi, tako
puni humora i tako posebni. Ovaj mit je posebno opasan, jer
ga potpisuje i sam Selimović (a ko će još njemu
protivriječiti?): Kakvi su ljudi Bosanci? To su
najzamršeniji ljudi na svijetu, ni s kim se istorija nije
tako pošalila kao sa Bosnom. (…) Zar smo mi slučajno tako
pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi. Zar se
slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj
neodređenosti, zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam
nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka
čast našoj ludosti!”
Volimo vjerovati da smo uspjeli
preživjeti rat, samo zato što u nama živi nešto od
metafizičkog značaja, neprimjenjivo na bilo koji drugi narod
na zemaljskoj kugli. Jedino Bosanka je pravila pitu u ratu,
a da ne zna sama ni kako. Bez jufke, bez jaja, al’ pita! I
to da se tri mahale najedu. Isti mit smo reciklirali u
poplavama 2014. Uspjeli smo se solidarisati, zato što smo
imali bosanski duh, a na našem mjestu Francuz ili Njemac bez
bosanskog duha to nikako ne bi uspjeli.
Liječenje: Većina oboljelih u
početnoj fazi bolesti nastoji da se zaštiti tako što će
duhovnu klimu jednostavno napustiti. Na društevnim mrežama
poznat duhovit aforizam poručuje: “Samo određeni broj ljudi
na planeti Zemlji ima tu sreću da je rođen u Bosni. Svi
ostali ljudi nemaju tu sreću, ali imaju sve ostalo.” Tačno –
pripadnik srednje klase u Njemačkoj hladno ljetuje u
Tajlandu. Kod prosječnog pripadnika srednje klase u Bosni je
jedino što će pocrniti ovog ljeta je vjerovatno samo humor.
Ipak, u poodmakloj fazi bolesti emigracijom se liječe samo
simptomi bolesti, ali ne i uzrok. Najvažnije je da se na
vrijeme prepoznaju simptomi. Izolacija od direktnih izvora
negativnosti će biti od velike pomoći. Odabir regionalnih
medija kao sredstvo informisanja o „stanju u ovoj državi“
također. Uvijek zapamtiti da ako „ova država“ nije jednako
pravedna prema svima, da Bog jeste. Svi imamo 24 sata u toku
dana na raspolaganju, bez obzira na nacionalni predznak i
mogućnost krvne veze sa političarima i ministrima. I naravno
– „pazi na svoje misli, jer postaju riječi, pazi na riječi,
jer postaju djela, pazi na djela, jer postaju navika, pazi
na navike, jer postaju karakter, pazi na karakter, jer
postaje sudbina.“ Što dalje od negativnih jezičkih iskaza,
to dalje od tragične sudbine. Za početak je dovoljno
primjenjivati tehnike samoodbrane, ali je za potpunu
promjenu stanja potrebna smjena nekoliko generacija. U bolje
sutra možemo jedino oslobođeni od mita nemogućnosti
promjene, oslobođeni od stege čekanja, slobodni od priče o
mitskoj prošlosti i vlastitom kosmičkom značaju, svjesni da
su naše pojedinačne i kolektivne sudbine samo posljedice
naše vlastite aktivnosti.
Istraživanje i dalje reference:
Koncept bosanskohercegovačke duhovne klime, koliko znam,
dosad nije poznat u nauci i literaturi kao takav, ali ovaj
fenomen sigurno zahtijeva pažnju lingvista, sociologa i
antropologa.
.jpg)
_001.jpg)