«Da je svijet jasan,
umjetnosti ne bi bilo.» je rečenica Alberta Kamia iz njegovog eseja
o Sizifu. Kami je za Francuze i Alžirce ono što je nama Ivo Andrić –
prisvajaju ga i jedni i drugi, a on je dosta vremena provodio u obje
zemlje. Poznati je filozof i književnik koji je dobio Nobelovu
nagradu 1957. godine. Većina nas poznaje ovog pisca tek po romanu,
koji je obavezna školska lektira, «Stranac». U pitanju je djelo koje
je zanimljivo čitati sa 17, 30 godina, ali pogotovo u ovom trenutku.
Anksiozni smo, sjedimo kući i mogli bismo reći da je idealna
situacija za čitanje i stvaranje, ali koncentracija nam se rasipa na
vijesti, na društvene mreže, na brigu za druge i za sebe, na čitavu
situaciju. Panedmija nas je bolno podsjetila da smo bačeni u svijet
i u njemu živimo iluziju sigurnosti, a zapravo smo fragilni,
podređeni prirodi, elementarnim nepogodama, potresima i poplavama,
beskrupuloznim političarima i inertnom sustavu, krhkom tijelu, ali i
vlastitoj nepredvidivoj psihičkoj strukturi.
No svijet sam po sebi
ni inače nije razborit ni racionalan, a čovjek žeđa za smislom, za
objašnjenjem. Riječima Alberta Kamija, apsurd se rađa iz tog
sučeljavanja ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta.
autor knjiga
.jpg)
