autor tekst 007 ›››

 

 

Aleksandar Trifunović

 

Zbogom Jugoslavijo

 Jugoslavija  je tih srećnih godina najviše podsjećala na brak iz interesa u kom sve dobro funkcioniše dok je razlog dovoljno dobar...

 Dana 01.12.1918. regent Aleksandar Karađorđević, probuđen kreštanjem starog pijetla, obrisao je krmelje sa očiju i protegnuvši se iz kreveta naredio ađutantu da mu spremi svečanu odoru. Pred prestolonasljednikom je bio dan podjednako svečan i težak. Istorija će ga zabilježiti kao dan kad je prostor od Slovenije do Makedonije, prvi put, zvanično objedinjen u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Učiteljica života, deceniju kasnije, preko odgovarajućih školskih udžbenika, 06. 01. 1929. pominje kao početak šestojanuarske diktature i novo ime Kraljevina Jugoslavija. Od tada pa naovamo, detalj koji je obilježavao državno uređenje Jugoslavije mjenjan je još tri puta (FNR, SFR i SR). Tekst koji čitate ima skromnu namjeru da predoči jedan, pojedinačni i subjektivni, generacijski pogled na dešavanja iza nas, bez pretenzije da bude išta više od toga. Idemo.

 Autobusom ili vozom, svejedno...

 "Od Vardara pa do Triglava..." aktuelni i popularni hit socijalističkog perioda orio se po vozovima i autobusima što voziše školske eskurzije generacije 70-tih po najzabačenijim destinacijama nekada zaista lijepe zemlje. Zagrljeni i bezbrižni obilazili smo glavne gradove republika, spomenike revolucije i prirodne ljepote domovine. Kasnije smo o njima pisali pismene sastave ili pak crtali crteže sa nadrealnim pristupom doživljaju, a zavisno od percepcije. Fićo je recimo u tim djelima uvjek na zajedničkoj slici sa ostalim prevoznim sredstvima bio apsolutno veći i od aviona i od broda. Ako je pak crtež predstavljao detalj sa ljetovanja, onda su prednji točkovi "fiće" bili na sred pučine, a gepek pod Biokovom dok se avion borio za svoje mjesto na crtežu pored nečeg što je, po našem mišljenju, trebalo biti galeb. Ti crteži ocjenjivani su peticom jer su imali i odgovarajuću poruku. Za džeparac smo kupovali sladoled, kokice i suvenire. Demodirani regali su još uvijek, u nedostatku novih , prepuni starih suvenira iz tog perioda. Gumena čoviječija ribica iz Postojne, osušena kućica ježa iz Makarske, školjke skupljane po plažama Jadrana, u imitacijama pozlate uokvireni plastično reljefni vodopadi Jajca, gipsana figura Njegoša, drveni tanjiri sa Plitvica ili pak ono za šta mi garantujemo da su originalni Ohridski biseri, samo su neke od mogućih stvari koje podsjećaju na jedno vrijeme iza nas. Pored toga, tu su naše i samo naše uspomene na, zašto ne reći, jedno divno djetinjstvo. Ali... 

 Sve to vrijeme građanski mir održavale su neistine i poluistine, iskrivljene slike istorije i to kako je koji detalj "učiteljice života" kome odgovarao. Za poželjan i kvalitetan društveni status neophodno je bilo podaništvo, duhovno i fizičko. Zavisno od pozicije, ali sve se na primjeru Jožine štafete svodilo na jedno- ili je nosiš ili joj aplaudiraš. U protivnom, tri ili više prinudna ljeta u kamenu napuštenog Jadranskog otoka (poslije sigurno nisi mogao nositi štafetu, ali ostaje ti ovo drugo- neki zbog tretmana još uvijek aplaudiraju - prim. aut.)

 Mnogi tek sada imaju hrabrosti da kažu da su i tada znali da sva ta priča ne vodi dobru, ali, šta je tu je, oni su znali, a mi smo, nažalost, naplatu dočekali. Veoma bolno, primjetićemo.

 Jugoslavija  je tih srećnih godina najviše podsjećala na brak iz interesa u kom sve dobro funkcioniše dok je razlog dovoljno dobar. Za sreću je ipak bilo potrebno mnogo više od nestvarnog forsiranja ljubavi, mnogo više iskrenosti i istine, a mi smo, priznajmo, svi pomalo folirali i "lagili"(šta hoćeš, bar smo svake godine išli na more- rekli bi naši starci skrivajući pogled).

 Jožinom smrću sve se mijenja, uzde popuštaju i, da preskočimo, danas osim jedne, zahvaljujući nesrećnim okolnostima koje smo osjetili i još osjećamo, imamo buket patuljastih državica uglavnom krvavo rasparčanih i podijeljenih po nekad bratskim avnojevskim granicama. Patuljastih državica skupog i raskošnog državnog aparata sa veoma gladnim narodom. Narodom koliko gladnim- toliko i ponosnim na svoje novostvorene torove. Neimaština, kriminal, glad i poniženja direktno su proporcionalni oduševljenjem i zadovoljstvom naroda što je upravo tu, a ne u nekim sretnijim zemljama.

 To se, kažu, zove Ponos i nacionalna svijest.

 Međutim, fakat je da su željezne ograde najpoznatijeg svjetskog bravara, pa bio on mason sto puta, nepovratno nadživjele državu kojoj je predsjedavao duže od svih prinčeva i kraljeva što mu je ostaviše. Rasparčavanjem Jugoslavije trebalo je svima biti bolje. Pogled iza i ispred govori nam da jedino nemamo više Goli otok, ali smo, bez obzira, svi zatvoreni u bezperspektivu i učmalost trenutka i niti ko zna kada izlazimo, niti ko će da nas pusti. Ko nas je zatvorio? To barem znamo.

 Dojučerašnji Jožini omladinci i pioniri uspostavili su u svojim feudima apsolutnu vlast koju krste odgovarajućim i prikladnim nazivima sa obaveznim prilogom DEMOKRATIJA.

 Pošto nemaju ni ljudske ni intelektualne kvalitete da demokratiju primjene a dovoljno su sebični da sve što vide uzimaju i prilagođavaju sebi, uspjevaju da stvore samo jedno-SISTEM.

Govore da su im želje integracije, svejedno svjetske, evropske ili evro-azijske, a nisu uspijeli da sačuvaju ni naslijeđenu, već gotovu integraciju. Nekad smo mogli da priđemo Evropi kao ravnopravni udvarač. A danas?

 Evropa je danas u problemi ali je i dalje sa svojim kriterijumima vrijednosti, a kojim uglavnom stremimo, postala, u odnosu na nas, visoko njegovani i gordi top - model. Trebamo da budemo sretni i ako nas na ulici neobavezno pozdravi. Ne tako davno mi smo postavljali uslove prvih sastanaka. Danas nas Evropa na sastanke zove tek kad za potrebu ima da nam nešto naredi, izdere se ili nas ponizi. Otprilike je tako i sa ostatkom svijeta.

 Budućnost ?

 Politički podmlaci koji treba da gore pomenutu generaciju uvedu u Evropu svoje sastanke održavaju u atmosferi poniznosti i nekritike, u prostorijama ukrašenim ogromnim slikama novih vođa što, priznaćete, mnogo više podsjeća na vrijeme od kog žurno bježe, nego na neko novo, kome streme visoko uzdignutih, nažalost ne čela, već noseva. Umjesto da kreiraju nove uslove života, novi Drugovi najnepristojnije su prepisali stare, potpisujući ih drugim, prikladnijim imenima.

 Ko je kriv ?

 Za raspad ne treba da tražimo puno krivce jer, pored dežurnih, prepoznaćemo ih i gdje im se najmanje nadamo, pa i u obrisima u ogledalu.

 I šta sada ?

 Ostati, naravno, i ne predati se, jer vrijeme ide, a oni mogu protiv svega osim protiv vremena.Vrijeme im ne može zaustaviti njihova policija, njihove sudije i mediji, a ono će ih pojesti i progutati neminovno, i to vrlo brzo, jer nisu vrijedni vedre strane istorije, već samo inkvizicije za sve što su iza sebe stvorili na razvaljenim lobanjama nečijih jedinih, na rasturenim djetinjstvima nepitanih, na bezdušnoj otimačini prevarenih. A mi, ako želimo izvjesno i barem malo jasno sutra, sa njima se definitvno više ne može. Uporedite samo broj predizbornih obećanja pobjednika sa onim što je u praksi ostvareno i shvatićete zašto.

 Kraj, ili nešto tome slično.

 Nikad mi neće biti jasno ko nam je neprestano uvaljivao za suvenire one plastične gondole što su "tin-tinisale" posle navijanja. Kako se Jugoslavija raspala nigdje ih više nisam vidio, pa ni nedavno u samoj Veneciji. Evropa nam je često uvaljivala stvari s kojim ni sama nije znala šta će i kako će. Suvenir koji je nestao sa Jugom. Tin-tin. (Nema smisla ali mi je dobro za kraj.)

 izvor: 6yka.com ›››

 

autor tekst 006 ›››

 

 

Aleksandar Trifunović

 

 

Nestajemo,

ovoliki tranzicijski ološ bi teško izdržao narod sa mnogo boljim temeljima

 Iza današnjeg kapitala su prazne hale nekadašnjih giganata od kojih su živjeli cijeli gradovi, cijele regije

Prije skoro 18 godina, na tadašnjoj Nezavisnoj TV Banjaluka uređivao sam i vodio emisiju Horizonti. Tadašnje uredništvo mi je dalo veliki studio, najveći mogući broj kamera, dvije tribine za publiku. Bilo je to jedno odlično iskustvo i moj prvi posao na TV ikad. Televizija je sama producirala ove emisije a ja sam ih radio bez nadoknade i sa velikim uživanjem. Mislim da sam snimio nekih 20 emisija, na koje sam ponosan.

 U jednoj od njih, na temu ekonomije, gostovao je profesor Rajko Tomaš.

 Rekao je otprilike ovako... da će tadašnji tajkuni otimati i krasti koliko god mogu, a onda će u jednom trenutku gledati da svoje poslove prebace u regularne tokove i kanale, podržavajući partije koje čine sistem i da će tada biti najveći borci za pravnu državu i sistem koji će im na taj način najbolje štititi opljačkano.

 Ako pogledate, ako hoćete da pogledate, primijetićete da je to već gotova stvar. Najveći privrednici, vlasnici kompanija u Republici Srpskoj, imaju jasnu, neskrivenu i potpuno vidljivu vezu za političkim partijama, od kada postoje. Često partijama i gospodare, za malo novca.

 Još jedan trend karakteriše ovaj period, a to je da takvi tajkuni gotovo i ne ulažu u entitet, da novac već godinama iznose odavde i da se pojavljuju kao investitori diljem Balkana, tamo gdje će njihov novac biti još sigurniji.

 Iza takvog kapitala su prazne hale nekadašnjih giganata od kojih su živjeli cijeli gradovi, cijele regije.

 Armije socijalnih slučajeva što ovih dana ispraćaju djecu na pečalbu u Njemačku, Švajcarsku, Norvešku. Oni idu da voze kamione, gdje će za to biti i plaćeni...

 Režiser Nikita Milivojević je u jednom intervjuu na ovu temu rekao: "Toliko mladih, pametnih ljudi sreo sam putujući po svetu i iz razgovora s njima osetio sam da nisu otišli već da su na neki način oterani! Neki drugi su se povukli, tako da sve više imamo i tu vrstu 'unutrašnje emigracije'. Oni osrednji koji su uzeli stvar u svoje ruke, kao u aforizmu, napravili su jak lanac, a lanac čine - nule.”

 Ovaj tranzicijski ološ je proizveo toliko moralnih nakaza koje bi teško izdržao i neki drugi narod, narod sa mnogo boljim temeljima od ovog. I zaista, ako pogledate okolo, ako progledate, nikad nesposobniji i beskrupulozniji ljudi nisu obavljali neke od najodgovornijih funkcija sistema. Otmičari, kriminalci, saučesnici u teškim krivičnim djelima sjede u najvišim zakonodavnim i izvršnim organima...

 I tu smo gdje smo... Tegoba.

 izvor: vijesti.me ›››

 

 

autor tekst 005 ›››

 

 

Aleksandar Trifunović

 

Ovakvi političari se samo mrtvom Kočiću smiju ukazati

 Zato kada vidim kako ova vlast slavi Kočića, znam da tu postoji ogroman problem, jer Kočić nikad nije imao veze sa vlašću, i nema te vlasti, koja može da iskreno voli ovog lafčinu i borca protiv političke nepravde

 Radni sto i pribor za rad pisca Petra Kočića, fotografisao sam za vrijeme boravka u Muzeju Književnosti u Sarajevu. Na priboru su i dalje jasni i vidljivi tragovi obrisane tinte sa slova ovog vrijednog čovjeka.

 Pomislio sam, možda je baš za ovim stolom zapisao ove lijepe riječi

 ... "Jelike moje i omorike, i ja se više ničemu ne nadam; i moj je život kao i vaš pun nježne, duboke čežnje; ali - srce pišti, niko ga ne čuje; suze teku, niko ih ne vidi.Vaše oštre, šiljaste bodlje, to su sledenjene suze - dobro ja to znam! - a njihova zelena boja, to je čežnja, duboka, nježna čežnja za vječito zelenim proljećem koje nam neće nikada doći. Srca pište, niko ih ne čuje; suze teku, niko ih ne vidi."

 Tragično je da je kvazipatriotskim čitanjem i populističkim tumačenjem Kočića u postratnom periodu zaboravljena njegova izvorna promisao, a to je borba za slobodu i pravdu pojedinca, borba protiv eksploatatora koje je nazivao "kmetoderima", tako ih dobro opisavši u Jazavcu pred sudom.

 Dat mu je mrtvom ograničeni i skromni politički okvir koji nema veze s njegovom širinom za života. Nebulozno folklorno upisivanje Kočića među četnike, iako nigdje u njegovom političkom i književnom djelovanju nema povoda za takvo šta.

 Petar Kočić je bio žestoki frajer koji se za pravdu borio svojim velikim riječima a David Štrbac nije samo srpski krajiški seljak, već bosanski seljak uopšte, vječno varan i vječno iskorištavan seljak koji je svjestan svoga očajnog položaja i neprestano traži pravdu.

 Zato kada vidim kako ova vlast slavi Kočića, znam da tu postoji ogroman problem, jer Kočić nikad nije imao veze sa vlašću, i nema te vlasti, koja može da iskreno voli ovog lafčinu i borca protiv političke nepravde.

 Ovog buntovnog frajera i pisca ni jedna vlast ne bi slavila, proganjala bi ga i zabranjivala, proglašavala plaćenikom i izdajnikom, a danas se kite imenom njegovim.

 Kočiću su se samo mrtvom ovakvi  političari  smiju i ukazati.

 I da je danas živ, ne bi ga kao takvog ni pozvali na ovako sramotno skromno osmišljene vašare posvećene njemu a koji osim mjesta u kom je živio nemaju gotovo nikakve veze s njim, čega su negdje i današnji gospodari svakodnevnice svjesni, pa ga na ovim svetkovinama ni ne citiraju previše dok recituju turbo folk mudrace, jer i danas ove riječi, stare preko 100 godina jednako pogađaju metu i upozoravaju ...

 "Bože moj, bože, ala vi usrećiste našu zemlju! Svijet se lijepo umrtvio od nekakva dobra, i miline, pa jedva diše. Svak ves’o, zadovoljan, svak pjeva, samo se pjesna niđe ne čuje. Pritisnulo nas dobro sa sviju strana; od nekakve silne smo se miline umrtvili, pa jedva dišemo...“

izvor: vijesti.me  ›››

 

 

autor tekst 004 ›››

 

 

Aleksandar Trifunović

 

Moj komšija Momo

 Sad kada počinje vrijeme porodičnih svetkovina, bilo bi lijepo kad bismo ponekad mogli pomisliti i na one koji nemaju ni porodice ni razlog za slavlje

 To je moj Komšija Momo... Svaki dan nad nekim kontejnerom u banjalučkom naselju Starčevica traži bačene viškove srećnijih od njega. Ono što nađe odmah podijeli sa golubovima...

 A golubovi ga prate u stopu.

 Uvijek nasmijan, obraduje se djeci i zasmijava ih, moje curice mu mašu i smiju se kad ga vide...

 Nikad ne traži ništa...

 Sad kada počinje vrijeme porodičnih svetkovina, bilo bi lijepo kad bismo ponekad mogli pomisliti i na one koji nemaju ni porodice ni razlog za slavlje.

 Mogli bismo tu silnu nepojedenu hranu ne bacati, spakovati je ljudski, ne biti lijen pa potražiti one koji nemaju ili im barem spakovati tamo gdje je traže.

 Ne bacati hranu u smeće nego je staviti na vidljivo mjesto pored kontejenera, bilo bi lijepo da se uloži taj mali napor i tako pokuša spriječiti potpuno ljudsko ponižavanje i bar na trenutak nekom vratiti zrno davno izgubljenog dostojanstva.

 Vratiti osmijeh kao Momin, taj lijepi trag da su tu pored nas, ti silni mali životi zauvijek nestali u velikim temama. 

izvor: vijesti.me ›››

 

 

autor tekst 003 ›››

 

 

Aleksandar Trifunović

 

Jebiga, Branko, zasrali smo

 Dok mi, grlato i obilato, mjerimo etnički sastav krvnih zrnaca ovdašnjih pisaca, svojatamo ih i ne čitamo, do tada nam Azerbejdžan obnavlja kuću Branka Ćopića.

 Mi nećemo!

 Kroz porušene zidove kuće u Hašanima godinama zuji promaja.

I ne može nam ništa.

Bolje da je ne kreče.

 Jer Branku je svejedno, on bi danas i iz ovakve ruševne bez problema izmaštao Baštu sljezove boje, Malu iz Bosanske Krupe, Nikoletinu …

 A mi nesrećnici nismo znali ništa drugo do da je zapišamo!

 “…Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojm rukopisima i pričam o jednoj bašti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim djecačima. Gnjuram se u dim rata i nalazim surove bojovnike: golubljeg srca. Prije nego što me odvedu, žurim da ispričam bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijalu u srce još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se. Pržile su ga mnoge strahote kroz koje sam prolazio, ali korijen je ostajao, životvoran i neuništiv” …

Žali bože sjemena Branko, svakog nama poklonjenog slova, jebiga, zasrali smo, uništili smo neuništivo, ali ti odveć znaš nas …. jebo ti nas.

izvor: krupljani.ba ›››

 

 

autor tekst 002 ›››

 

 

Aleksandar Trifunović

 

Drugovi partizani, kad sam učio o vama, mislio sam da ste od kamena 

Način na koji se ovo društvo danas svakodnevno odnosi prema svijetloj strani svoje istorije govori o jednom strašnom pojedinačnom i kolektivnom bezdanu. Vašarsko obilježavanje važnih datuma tog doba upregnuto je u političke nacionalne narative i mantre, mladi marširaju noseći simbole tadašnjih saradnika njemačkih divizija, provodi se rehabilitacija zločinaca, a ulicama i školama daju se njihova imena

 Prošli vikend sam bio na Sutjesci, Tjentištu. Posjetio sam i tamošnju Spomen kuću, mjesto pod zaštitom UNESCO-a, koje pamtim u mnogo boljem izdanju. Bez obzira što je urnisana, u pravom smislu te riječi, jer vas miris mokraće dočeka na samom ulazu, ona spada u jedan on najvažnijih muzeja tog perioda.

 Ranko Radović, autor Spomen kuće, doktorirao je na Sorboni, predavao u Beogradu, u Japanu i Finskoj. Pohodio sam ovaj muzej prije skoro 30 godina, a i dalje se sjećam predavanja o značenju moćnih fresaka Krste Hegedušića, o zidovima prepunim ćirilično-latiničnih imena poginulih boraca iz cijele tadašnje zemlje. Ukupno je stradalo oko 7.500 partizana, više od trećine onih koji su ušli u borbe.

 Gotovo polovinu poginulih partizana na Sutjesci činili su Dalmatinci. Među palim borcima je bilo 597 partizanki, što je “nezabilježeni primjer gubitaka žena-boraca u istoriji ratovanja”. I pored gladi, teških gubitaka, ekstremnih fizičkih napora i neprekidnih borbi, snage NOVJ zadržale su visok moral i borbenost, što im je priznao i neprijatelj.

 Njemački glavnokomandujući general Rudolf Lüters je u svom izvještaju opisao “komunističke pobunjenike” kao “dobro organizovane, vješto vođene i s borbenim moralom koji izaziva čuđenje”.

 Tog 14. juna 1943. godine, njemačke jedinice pobile su oko hiljadu i dvjesta partizanskih ranjenika. Četnici su takođe pretraživali teren i klali partizanske ranjenike sa Sutjeske, pa su juna 1943. godine u selima Jelaču i Vrbnici zaklali dr Simu Miloševića i pjesnika Ivana Gorana Kovačića….

 Iako neodržavan, cijeli taj kompleks na Tjentištu djeluje impresivno i važan je podsjetnik istorije i činjenice da je ovo društvo nastalo na kostima pobijenih koji su, ono što bi posebno trebalo biti važno, bili na pobjedničkoj strani.

 Način na koji se ovo društvo danas svakodnevno odnosi prema svijetloj strani svoje istorije govori o jednom strašnom pojedinačnom i kolektivnom bezdanu. Vašarsko obilježavanje važnih datuma tog doba upregnuto je u političke nacionalne narative i mantre, mladi marširaju noseći simbole tadašnjih saradnika njemačkih divizija, provodi se rehabilitacija zločinaca, a ulicama i školama daju se njihova imena.

 Ali najveća tragedija ovog vremena jeste to što je ova sadašnjost uspjela da posvađa i rijetke preživjele partizane. Tragedija zbog koje njih par živih dolazi na Sutjesku u različite dane, nesvjesno skrnaveći odveć urnisan muzej i uspomenu na svoje drugove partizane.  Podsjetnik na dane kad se nisu bojali ni mnogo jačeg neprijatelja od ovog danas …

 Nije mi jasno kako možete sa ovim ološem što nas vodi stati pred spomenik svojih mrtvih saboraca i pogledati im u kosti. Kada sam učio i čitao o vama, mislio sam da ste od kamena.

 p.s.

 Neposredno po završetku ovog teksta od druga sam saznao informaciju da su jedne godine nakon zadnjeg rata obilježavanje bitke na Sutjesci, od strane preživjelih partizana iz Federacije BiH i Republike Srpske, da ne bi bilo konflikta obezbjeđivali pripadnici njemačkog SFOR …

izvor: 6yka.com ›››

 

 

autor tekst 001 ›››

 

 

Aleksandar Trifunović

 

Zločin i čokolada 

Reći da se Srebrenica Srbima “desila” zbog Jasenovca je u najmanju ruku nemoralno, jer da je bilo imalo pameti, pravde, Srebrenica se Srbima nikada nije smjela desiti upravo zbog  strahota i užasa žrtava u Jasenovacu. Jer, onog trenutka kada ubijanje drugih počnemo pravdati ubijanjima “naših” i “našim” žrtvama, te nesrećnike ubijamo posthumno još jednom. Ne može se očekivati da neko prihvati i poštuje vaš bol, kada vi uporno negirate i vrijeđate tuđi.

 Vijest da je Ratko Mladić uhapšen obišla je u nekoliko minuta cijeli svijet. Da bi javnost u svojim zemljama, uglavnom nezainteresovanu za Balkan, podsjetili zbog čega je ovaj ljuti čovjek na slikama toliko bitan, svjetski mediji iz arhiva vade fotografije i snimke ratne Srebrenice. U jednoj od njih, obezbjeđenje Ratka Mladića, jula 1995 godine, dijeli čokolade preplašenim civilima, a sam general obećava svima koji žele da ostanu ili odu da im se ništa neće desiti. Bezbjednost im garantuje svojom riječju.

 Nakon nekoliko minuta za čokoladu,  u narednih devet dana, prema izvještaju Komisije Vlade Republike Srpske zadužene za istraživanje događaja u Srebrenici, na tom mjestu i okolini ubijeno je više od 7000 ljudi.

 Tadašnji Predsjednik Republike Srpske Dragan Čavić izjavio je po objavi izvještaja ove Komisije sledeće: “Nakon svega ovoga, najprije kao čovjek i Srbin, pa onda kao otac, brat i sin, a tek onda kao predsjednik Republike Srpske, moram reći da je ovih 9 dana jula srebreničke tragedije crna stranica istorije srpskog naroda.Učesnici ovog zločina ne mogu se opravdati nikome i ni sa čim. Onaj ko je činio ovakav zločin, i pri tome se možda pozivao na narod kome pripada po imenu i prezimenu, činio je zločin i prema vlastitom narodu. Onaj koji se možda pozvao na Boga čineći zločin, očekujući od Svevišnjeg blagoslov, činio je zločin protiv Boga u koga vjeruje. Onaj ko je činio ovakav zločin zbog osvete, osvetio se vlastitom narodu.”

 Sadašnji Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik je 25.05. 2011 na konferenciji o Jasenovcu izjavio da se Srebrenica, Srbima, desila zbog Jasenovca. U svom izlaganju je rekao :” Činjenica da se Srebrenica desila u okviru završnih vojnih operacija rata na ovim prostorima, u čemu je u osnovi samoj vjerovatno bio i sam Jasenovac, i to što nije bilo jasne istine o samom Jasenovcu. Srebrenica jeste mjesto velikog zločina, ali ona je neuporediva sa Jasenovcem”.

 Poslednjih godina Milorad Dodik pokazuje veliku brižnost za Jasenovac. Ista ta osoba je u svom prvom premijerskom mandatu kompletnu jasenovačku građu koja se tada nalazila u Arhivu RS isporučila bespovratno i u tajnosti muzeju holokausta u Washingtonu. Pravdajući kasnije tu odluku namjerom da se ovaj materijal učini dostupnim svjetskoj javnosti, Dodik je dodao da tadašnja Vlada nije imala sredstava za čuvanje ove građe. Nevjerovatno je da ista ta Vlada koja je rasipala sredstva na skupe automobile, stanove ministara, odijela za osoblje i cvijeće ispred zgrade Vlade, nije imala sredstava za nekoliko kopir aparata i klima uređaja koji bi pomogli da se jasenovačka građa sačuva. U svom stilu, Milorad Dodik je tada za Simu Brdara, kustosa Spomen-područja Donja Gradina, koji je javnost upoznao sa ovim slučajem rekao : “A, to priča onaj bradati što smrdi.“

 Nešto kasnije, sadašnjem Predsjedniku “zasmrdio” je i bivši Predsjednik Republike Srpske Dragan Čavić, kome je oduzeo titulu Senatora. Dragan Čavić ostaje jedini politički lider u Republici Srpskoj koji se odgovorno, prije svega prema svojim sunarodnjacima, suočio sa prošlošću i progovorio o zločinu u Srebrenici.

 Istina o Jasenovcu i istina o Srebrenici neće zavisti od govora nemoralnih ljudi koji ih koriste u najprizemnije dnevno političke svrhe. Još je Meša Selimović davno zapisao: “Istine su ponekad vrlo čudne, a mi uveravamo sebe da ne postoje jer ih se stidimo, kao gubave dece, iako one zbog toga nisu ništa manje žive ili manje istinite.”

 Reći da se Srebrenica Srbima “desila” zbog Jasenovca je u najmanju ruku nemoralno, jer da je bilo imalo pameti, pravde, Srebrenica se Srbima nikada nije smjela desiti upravo zbog  strahota i užasa žrtava u Jasenovcu. Jer, onog trenutka kada ubijanje drugih počnemo pravdati ubijanjima “naših” i “našim” žrtvama, te nesrećnike ubijamo posthumno još jednom. Ne može se očekivati da neko prihvati i poštuje vaš bol, kada vi uporno negirate i vrijeđate tuđi.

 I mogu da shvatim da Milorad Dodik žive ljude tretira bahato i kao stoku, ali zašto to isto radi i mrtvima, ne mogu. 

izvor: magazinplus.eu ›››