Nije normalno da se
najveći procenat svjetskog bogatstva nalazi u rukama
nekoliko promila najbogatijih ljudi na svijetu, nije
normalno da od kad je svijeta i vijeka na ovoj planeti nema
dana bez rata, nije normalno da ljudi rmbače cio radni vijek
i umiru u dužničkom ropstvu od strane banaka koje na svaka
tvoja tri dinara duga zarade 3.000.
Rediteljka Ana Maria Rosi, koja
je za svoj debitantski film „Ajvar” dobila petnaestak
nagrada, dane u izolaciji provodi baš kao i većina nas -
„gledam fimove i serije, čitam sa nešto lošijom
koncentracijom, pišem malo i teško, stojim kao i drugi u
svakakvim redovima...”
– Krećem se manje nego što bi
trebalo, jedem više nego što bi trebalo. Gotovo da sam
naučila da napravim jestive palačinke, ali imam neki bijedni
džem. Već mjesec dana počinjem da vježbam od sjutra. Ljude
sa sobnim biciklom lagano prezirem, ali im se i dalje
javljam na telefon, da to ne bi primijetili – kaže autorka i
koscenaristkinja filma koji je osvojio srca gledalaca.
Rediteljski talenat je
odavno pokazala kao autorka nekih od najzapažnijih
televizijskih emisija koje je radila na RTS-u,
dokumentarnih, reklamnih i promotivnih filmova, a da joj
„sedma umjetnost” ide od ruke pokazala je kao korediteljka
omnibusa „Neke nove priče” još prije desetak godina. Sa Anom
Mariom Rosi, koja stopostotno ispunjava ono „naše gore
list”, razgovarali smo o aktuelnim događajima, kako oni
utiču na svijet i nju, ali i o njenom filmu i očekivanjima
od dana poslije korone...
Svi kažu da svijet
nakon ovoga neće biti isti. Da li i Vi spadate u one koji
tako misle?Hoćemo li biti gori ili bolji i hoće li nam biti
bolje ili gore? Zbog korone je cio svijet stao, izuzetak
nije ni kultura. Kako će se po Vama ovo odraziti na
kinematografiju, sa čim će se filmska produkcija susresti
nakon ovoga?
– U Crnoj Gori bi rekli – ako
znam jadi me znali... Za početak, valja očuvati
kinematografiju, u bilo kakvom obliku, jer ako ne bude bilo
hljeba i posla, film će biti na apsolutno posljednjem mjestu
na ljestvici prioriteta.
Prije neki dan kod
nas je prikazan film „Ajvar”, koji stvarno pršti od emocija.
Kada ste ga prvi put vidjeli (i svaki put kasnije) da li ste
reagovali kao gledalac ili kao reditelj? Da li biste sada
napravili nešto drugo od te priče, nešto izmijenili?
– Ne mogu da reagujem kao
gledalac nikad, stavila sam potpis na svaki kadar tog filma,
ne ide... Nisam ga nijednom pogledala poslije kontrolne
projekcije, čak ni na Paliću kad je prvi put prikazan pred
publikom. Bila je puna ljetnja pozornica, puštali su ljude
da stoje sa strane i nisam imala gdje da sjednem. Do kraja
filma sam presjedila u kafani i vratila se kad je počeo
aplauz. Svaki sljedeći put kad smo išli po festivalima,
ekipa bi sjedila u kafiću i čekala da izađe da se pokloni.
Ne bih ništa mijenjala. Ne zato što mislim da je sve
genijalno, nego zato što onog trenutka kad ga pustiš među
svijet, to je kao da plačeš za prolivenim mlijekom. Moje je
da mijenjam dok je u montaži, i da ga ne pustim među ljude
dok ja nisam zadovoljna. A to je trajalo neko vrijeme. Nisam
žurila ni brzala. Stavila sam tačku kad sam osjetila da sam
mirna i da sam zadovoljna tim filmom, kakav god on prijem
kasnije doživio.
Iako je u filmu riječ
o paru čija ljubav neumitno nestaje, o rastanku, o
materinstvu, ipak „Ajvar” je nekako sa ovih postora, a čini
se ponekad da drame junaka ove priče ne bi bilo da nije
njihovog balkanskog porijekla.
– Drago mi je ako tako mislite.
I meni se čini da je on naš, iako nisam „gazila” po
standardnim balkanskim stereotipima. Željela sam da pričam o
onom svijetu koji mi je blizak i koji poznajem. Činilo mi se
da ako to izvedemo tačno i dosljedno, da će se ono
univerzalno u filmu lakše „primiti” na gledaoca, odakle god
taj gledalac dolazio.
Svojim filmskim prvjencem postavili ste visoko ljestvicu,
dobili brojne značajne nagrade. Šta za Vas znače priznanja i
nagrade?
– Nagrade uvijek znače. I bez
njih se i živi i radi, neki veliki filmovi prođu bez nagrada
iz raznih razloga, i nastave da žive godinama, nekad se desi
da neki izvikani film zaboraviš kad prođe sezona... Ali u
trenutku kad dobijaš nagrade, ne znam nikog ko to ne voli i
kome ne prija. U trenucima kad se mučiš dok porađaš nešto
novo, i kad se preispituješ da li to što radiš ima smisla,
nagrade ti dođu kao mali podsjetnik da ti, možda, ipak to
umiješ.
Da li tražite novu priči ili ona traži Vas?
– Ona traži mene. Od onih
sam što misle da reditelj treba da kopa tamo gdje ga žulja i
gdje boli. To nije uvijek prijatno, ali može biti
katarzično.
S. Ćetković
Svijet liči na gladijatorsku arenu.
– Što se mene tiče, nek popadaju
sve vlade, da su valjale ne bi svijet danas ličio na
gladijatorsku arenu.
Najbliže pameti mi je ono što je
nedavno objašnjavala istoričarka Dubravka Stojanović.
Poslije Prvog svjetskog rata, velike evropske zemlje su se
izranjavljene, zatvarale u svoje torove, same sebi dostatne,
jačala je desnica i najprimitivniji oblik nacionalizma, i
vidjeli smo kuda taj model življena neminovno vodi. Poslije
Drugog svjetskog rata, naprotiv, na talasu antifašizma,
svijet se okrenuo nekom modelu otvaranja, udruživanja,
razmjena... Tih nekoliko poslijeratnih decenija donijele su
čovječanstvu veliki progres, osvajanje raznih vrsta sloboda
i, u krajnjoj liniji, relativno brz finansijski oporavak
poslije najstrašnijih pet godina u 20. vijeku. Želim nam
ovaj drugi model, neke nove i progresivne ideje, jer smo već
zakoračili u 21. vijek sa jačanjem desnice u velikom broju
zemalja, a to nikad nikom dobro nije donijelo - kaže Rosi.
Da
nije virusa i karantina, bila bih u Crnoj Gori
Vaše prezime i
porijeklo je bokeljsko-crnogorsko. Molim Vas da nam malo
kažete o tome. I naravno da li dolazite u Crnu Goru, šta Vas
za nju veže?
– I tatina familija Rossi koja
je iz Kotora, i mamini Stankovići, po ocu, i Velimirovići,
po njenoj majci, svi su iz Crne Gore. I rodbina koja tu
živi, i prijatelji, i djetinjstvo, i more u Boki, i brda u
kanjonu Morače, i porodični grobovi, sve me veže za Crnu
Goru. Da nije virusa i karantina, maj bi bio rezervisan za
dolazak. Ovako, nisam bila od decembra, i uželjela sam je
se.
izvor: old.dan.co.me ›››