autor tekst 003

 

 

Ana Nives Radović

 

Ekonomija vakcina. 

 Priču o vakcinama od početka prati doslovno nepodnošljiva količina dezinformacija koje su se iz dana u dan javljale u novom obliku, prožimajući se od najbanalnijih teorija zavjere do izmišljotina vezanih za zaradu koju ostvaruju proizvođači.

 Razlog je prilično jasan – između poplave neprovjerenih objava i višestruko manjeg broja naučno potvrđenih podataka nezamislivo je očekivati da je većina ljudi mogla biti pravilno informisana, tim prije što se uvijek u nekom segmentu morao pomenuti novac – ako ne kao navodni profit, onda svakako kao trošak koji po tom osnovu imaju države.

 Ako vas straši ili rastuži pomisao na to da je na bilo kojem djeliću planete neko konstatovao da je za vakcine dato previše novca znajte da ste i u za čovječanstvo najtežim vremenima sačuvali ljudskost.

 Posmatrati nabavku vakcina kao čisto tržišni proces znači zanemariti značaj ljudskog života – znači mjeriti ga količinom novca koja bi umjesto na njegovo spašavanje mogla biti potrošena na nešto drugo.

 Sve i kada bi takav pogled na ljudski život bio etički opravdan, stvarni problem koji postoji kod nabavke vakcina i dalje ne bi bila cijena, već njihova dostupnost i ne postoji novac koji može da ih obezbijedi onda kada proizvođači ne mogu da ponude tražene količine.

 Dodatnu konfuziju u ovu priču uvela je i rasprava o patentima koji štite rezultate istraživanja o vakcinama, posebno nakon što je počelo sve učestalije da se govori o razlozima njihovog ukidanja.

 Ovakva ideja i dalje pojmove vezane za tržište vakcina postavlja u ravan u kojoj se njihova cijena može smatrati najvećom preprekom zbog koje većina ljudi još ne može da bude vakcinisana, odnosno da je neophodno u što kraćem roku omogućiti što većem broju vakcinaciju bez novčane barijere.

 Međutim, ukidanje patenata ne bi u dovoljnoj mjeri moglo da riješi problem nedovoljne dostupnosti, ali bi moglo doprinijeti drugim procesima. Kada patenti ne bi postojali onda bi bilo koji proizvođač bilo gdje u svijetu mogao da proizvodi vakcinu protiv Covid-19.

 Koliko god dobro zvučala ova ideja nju bi bilo veoma teško realizovati zbog niza drugih faktora koji usložnjavaju procedure, a najveći problem bio bi strah od mogućeg stvaranja presedana koji bi se koristio i kod drugih farmaceustkih proizvoda.

 Jedan od razloga bio bi i rast nezainteresovanosti za investiranje u naučna istraživanja ukoliko se utvrdi da bi većina ulaganja bila prilično neisplativa u poređenju sa dosadašnjom praksom.

 Inicijalno, ovakav pristup značio bi davanje konkurentske prednosti onim proizvođačima koji nijesu sami investirali u istraživanja kroz sve faze razvoja tokom kojih bi došli do važnih otkrića, što bi za posljedicu imalo stvaranje nelojalne konkurencije.

 Međutim, u situaciji u kojoj se radi o borbi za opšte dobro, iako još nerazmotreni, načini da se adekvatno pravno regulišu ova pitanja mogli bi biti donešeni na način da se ova mogućnost ograniči samo na ovakvu vrstu lijeka, a ne na svi što se proizvodi. Koliko god vremena i podataka za takav način regulacije bilo potrebno, nesumnjivo je da bi pronalaženje i pravno i tržišno prihvatljivog rješenja bilo mnogo jednostavnije nego što je bilo pronalaženje vakcine.

 Istraživanja koja su omogućila proizvodnju i upotrebu vakcine uglavnom su finansirale vlade i drugi javni subjekti, a manjim dijelom i fondacije, što znači da su troškovi koje su proizvođači imali po ovom osnovu gotovo zanemarivi u odnosu na sredstva koja su im odobrena iz drugih izvora.

 Jedini proizvođač koji se, za sada, oslanja na sopstvena sredstva za potrebe istraživanja je Pfizer, neke ustupaju prava na istraživanja drugim laboratorijama, a neke na raspolaganje drigima stavljaju svoju tehnologiju.

 Rezultat promjene bilo kojeg segmenta u ovom procesu bio bi vidljiv tek za nekoliko godina i zbog toga je sada korišćenje svih raspoloživih resursa od ključnog značaja kako bi se proces proizvodnje ubrzao.

 Onaj detalj koji donosioci odluka o nabavci vakcine treba mnogo bolje da poznaju ne tiču se detalja vezanih za proces proizvodnje i prava intelektualne svojine zapravo je uočavanje jasne razlike između cijene i vrijednosti – razlike između materijalnog i nematerijalnog, između trajnog i bespovratnog.

izvor: www.portalanalitika.me ›››

 

 

autor tekst 002

 

 

Ana Nives Radović

 

Kao da vrijednost postoji. 

 Ono što se najčešće zanemaruje je što su cijena imovine i cijena novca zapravo relativne – promjenljive tokom vremena, kao i svaki drugi pokazatelj

 Ima jedan aspekt sagledavanja posljedica pandemije na globalnu ekonomiju zbog kojeg je široko rasprostranjeno vjerovanje da je došlo do poremećaja koji će na duži rok, ako ne i zauvijek promijeniti odnose i shvatanje vrijednosti. Sve što se dešavalo od početka prošle godine do danas u osnovi jeste prouzrokovalo zaista nenadoknadive gubitke, ukoliko uzmemo u obzir količinu sredstava u jedinici vremena, ali nije proizvelo niti jednu nepravilnost ili nelogičnost koja već nije postojala.

 Odnosi na tržištu u osnovi su poremećeni dovoljno dugo da se niko i ne sjeća kako je sve izgledalo prije nego što je do toga došlo, ali oni koji ne uspijevaju da pronađu odgovor na krizu tek sada sve počinju da primjećuju.

 Količina imovine koju bilo koji subjekat posjeduje u nekom trenutku zapravo ne odražava osnovne podatke, pa čak ni strukturne ili pravne razlike. Riječ je, isključivo, u obilju novca koji se pripisuje kao vrijednost. Ono što se najčešće zanemaruje je što su cijena imovine i cijena novca zapravo relativne – promjenljive tokom vremena, kao i svaki drugi pokazatelj.

 Cijena bilo koje robe na berzi izražava odnos između cijene onog što naduvava balon unutar kojeg se nalazi i cijene naduvavanja balona koji se odnosi na vrijednost novca.

 Pojava različitih oblika plaćanja otvorila je pitanje povjerenja u, na primjer, u digitalni novac, zanemarujući činjenicu da su postojeći monetarni sistemi izgrađeni na opšteprihvaćenim uvjerenjima.

 Novac današnjice, u kojem god obliku bio, više predstavlja vjerovanje nego realnost. Izdate su ogromne količine kvazinovca, poput duga, akcija, obveznica, državnih fondova, uvjereni da imaju „stvarnu vrijednost“ i ekvivalent u imovini.

 Živimo u vremenu monetarne dominacije unutar koje su svi napori finansijskih institucija usmjereni na podršku tržištima, odnosno na njihove sopstvene bilanse, pretrpane precijenjenom imovinom.

 Tržište pretvara ono što zapravo nije novac, poput finansijske imovine, u novac na zahjtev, a ova transformacija je rizična, budući da kredit postaje derivat „životinjskog instinkta“, apetita za rizikom i apetita za kockanjem.

 Da bi takav sistem funkcionisao neophodno je da neprestano obezbjeđuje likvidnost, odnosno da sve procese zasniva na vjerovanju da se vrijeme ne računa, da je sve predvidljivo i da je u svakom trenutku novac jednostavno podići nazad, pri čemu svako nagađanje uništava pojam vrijednosti.

 Već odavno se vjeruje da su finansijska sredstva jednako dobra kao novac i da ih je moguće akumulirati bez rizika, jer je gotovinu uvijek moguće dobiti u zamjenu, odnosno da je prelazak s jednih na druga sredstva uvijek zagarantovan.

 Cijelom procesu dodaje se likvidnost, čije se podsticanje ohrabruje po svaku cijenu, zahvaljujući valutama dodijeljenim nekonvencionalnom monetarnom politikom.

 Centralne banke izdaju novac u cilju održavanja cijena, odnosno za podršku vrijednosti onoga što imaju na tržištu, akumulirajući vrijednosti po sve neodrživiji režim finansijske i budžetske dominacije, a zatim posljedično u režimu monetarne dominacije.

 U konstantno pretkrizno-postkriznom svijetu pojam vrijednosti u je ono što omogućava vjerovanje da ono što ništa ne vrijedi – vrijedi mnogo i takvu informaciju upijamo dok slušamo kako je ukupni dug na nivou planete skoro tristo biliona dolara. Jednako racionalno bilo bi i zapitati se kome to zaista planeta Zemlja duguje. Možda Jupiteru?

 izvor: www.portalanalitika.me ›››

 

 

autor tekst 001

 

 

Ana Nives Radović

 

Bafetova obmana. 

(„Ako ne nađete način da zaradite novac dok spavate, radićete dok ne umrete.)

 Iščitavajući uz kafu sumirano iz njegovog teksta u društvu kolega primjećujem reakcije koje sadrže čuđenje, bijes, pitanje “šta mu je ovo trebalo”… U širem krugu sagovornika koji sa mnom, kao nekim s kim često dolaze na temu zarade na berzi, takođe nijesu propustili da ovo prokomentarišu čule su se i ustaljene kritike na račun kapitalizma, američkog društva, pa i poneka aluzija na teorije zavjere.

 Godinama unazad u stotinama novinskih članaka nastojala sam da na prilike na svjetskom tržištu ukažem i onima kojima prvi jutarnji ritual nije otvaranje Stocks aplikacije, ali i onima kojima je za velike planove trebalo ohrabrenje. Jednima su savjeti poslužili da veliki novac ulože u akcije kompanija koje bi ispunile očekivanja i rasle, drugima da ušteđevinu koju su sačuvali u dolarima u pravom trenutku zamijene za valutu kojom plaćaju, trećima da prepoznaju trenutak kada je povoljno prodati nešto zlatnog nakita koji više ne nose.

 Živim u uvjerenju da informacija o prilikama za zaradu nije privilegija samo uskog kruga ljudi i da baš ni jedan na tržištu kapitala zarađeni cent nema vrijednost ako i drugima ne bih ukazala na prilike.

 Sasvim suprotan trend postojao je skoro dvije i po decenije unazad kada je internet dobijao prve korisnike u Sjedinjenim Američkim Državama.

 Na mailing listama servisa putem kojih se informiše o tržištu kapitala nalazio se uski krug korisnika koji bi uvid dobijali prije nego što ostatak populacije dočeka da se novine u kojima bi sve to pisalo pojave na kioscima. Noć unaprijed napravili bi strategije i ujutru zgrabili uloge prije nego što im visok nivo tražnje podigne cijenu. Njihov uspjeh nije zavisio od znanja, već od pravovremene informacije.

 Berza, kao tek jedan oblik gdje su razlike uočljive, samo potvrđuje pravilo koje egzistira u svim sferama. Priča o nejednakosti bogatih i siromašnih i onome u šta i jedni i drugi vjeruju neprestano me vraća na citat iz genijalnog djela “Klanica pet”, čiji autor Kurt Vonegat ukazuje na destruktivnu neistinu — vjerovanje Amerikanaca da je novac vrlo lako zaraditi, zbog čega, oni koji u tome ne uspijevaju neprestano krive sebe, što bogatima otvara put da za njih čine mnogo manje, na javnom i privatnom planu.

 Bafetove riječi samo potvrđuju tačnost Vonegatove konstatacije i jedino zbog toga mi nijesu zvučale iznenađujuće, ali jeste njegova smjelost da za svoj i uspjeh sebi sličnih nalazi isti zajednički sadržalac sa uspjehom Henrija Forda i Stiva Džobsa koji su stvorili novu vrijednost, samo zato što je rad i jednih i drugih rezultirao velikim novcem.

 Na Bafetovu izjavu bi se najlakše bilo obrušiti populističkim parolama, lamentovanjem nad socijalnim razlikama i priželjkivanjem revolucije, ali premda sam nekih drugih uvjerenja ne vidim zlo otvorenog tržišta, već njegove skrojenosti po mjeri uskog kruga ljudi, baš kao što ne vidim ni tamnu stranu novca, već toga što način dolaska do njega ljudi poput Bafeta i ono što kao nematerijalni rezultat njegovog rada ostaje malo koga čini srećnim.

izvor: www.cdm.me ›››