"Riječi su doživjele
inflaciju, služe samo za manipulisanje. Više vrijedi jedno
domaćinstvo koje ima svoje solarne panele, ribnjak, koze,
kokoške, baštu, seoski turizam, nego trošiti riječi i
energiju na ono što ne valja"
Antonije Pušić, umjetničkog
imena Rambo Amadeus, umjetnik je za kojeg se s pravom može
reći – da ga nema morali bi ga izmisliti. Po svemu se
razlikuje od svojih kolega muzičara. Popularan je, mada ne
svira pop muziku, mainstream je, ali u isto vrijeme i
avangarda, originalan je i svojstven, postojan, odličan
muzičar i tekstopisac. Neko bi rekao da je u svom svijetu,
ali samo zato jer niko ne može da mu parira, mada su mnogi
pokušavali da ga kopiraju. Ukratko, Rambo Amadeus je
svjetski mega car. Preko trideset godina leti na muzičkom
nebu, ne dozvoljavajući sebi da bude Ikar muzičke scene,
iako su mnoge njegove kolege koje su počinjale karijeru
krajem osamdesetih zabistale, ali ubrzo potom i zgasle. Iako
je karijeru započinjao u vremenima političkih previranja u
Jugoslaviji, a kasnije i ratnih strahota, on je uspio da
nađe sebi mjesto na muzičkoj sceni ex-Yu prostora i da bude
prihvaćen u svim novostvorenim državicama od Vardara do
Triglava.
Njegova kritička oštrica je
iskrena i okrenuta uvijek prema onima na vrhu, koji vladaju,
„sivoj eminenciji” odgovornoj za zlo koje nas je snašlo, pa
ga je publika prihvatila kao čovjeka i umjetnika koji je na
njihovoj strani bez obzira na njihovo ime, prezime, vjeru i
naciju. Koliko je borac za bolje i poštenije društvo, toliko
je i zaljubljenik u prirodu. Ekolog je, borac za očuvanje
okoliša, čistu energiju i zdravu hranu. Iza njega je
osebujan muzički opus, dvadesetak studijskih i živih albuma,
a zadnji materijal na kojem je radio posljednjih godinu dana
nazvao je ”Brod budala”.
Sa Rambom Amadeusom razgovarali
smo o karijeri, muzici, ali i o aktuelnim globalnim
problemima, ekologiji i trenutnoj situaciji u svijetu.
Tvoj najnoviji album
zove se „Brod budala”. Kud plovi ovaj naš „brod” i da li se
na njemu zaista nalaze budaletine ili samo izgubljeni,
zbunjeni ljudi?
Mi se nalazimo u periodu
najvećeg izumiranja biljnih i životinskih vrsta u poslednjih
60 miliona godina, dok se ljudska populacija od pojave parne
mašine - za samo 200 godina udesetostručila, baš otkad je i
krenulo uništavanje prirode. Čovjek je tu očigledno najveća
štetočina, koja se razmnožava na uštrb svih ostalih živih
bića. Cyber Dinosaurus koji gazi i proždire sve oko sebe.
Ili ćemo kao vrsta promijeniti ponašanje, ili će vremenom,
kad pojedemo sve oko sebe i potrošimo resurse, pitku vodu,
kiseonik, neumitno doći do drastičnog smanjenja ljudske
populacije. Prvobitna zajednica homosapiensa brojala je
manje od jedan milion jedinki, danas nas je sedam milijardi.
Prije samo dvjesto godina bilo nas je manje od milijarde.
Bahato se ponašamo kao vrsta. Zaista bi bilo tužno da nas
najinteligennija bića u ovom uglu kosmosa uznemirena
priroda skroz istrijebi. Svima je jasno da je svijet,
ovako organizovan kao sada, zaista brod budala, za čijim
kormilom se nalazi slijepi profit, sasvim nezavisan od
ljudske volje, koji ima samo jedan cilj, uvećanje, makar i
po cijenu brodoloma. Još da dodam, postoji velika razlika
između društva i pojedinca. Pojedinac može da bude veoma
razborit, ali se zapravo društvo u cjelini ponaša kao
najgluplji pojedinac. Od razboritih se očekuje da djeluju,
utiču na društvo – njihova pasivnost je zapravo rđavija
rabota od štetnog djelovanja glupih. Da bi glupost
dominirala, dovoljno je da pametan pojedinac ne reaguje.
Glupost je zaraznija od korone.
Iz
albuma u album tekstovi tvojih pjesama sve više odišu
mudrošću, što bi Dalmatinci rekli „udaraš u sridu”. Da li
sebe nekad doživljavaš kao modernog Njegoša?
U svakom ko se rodio i odrastao
u Crnoj Gori čuči mali Njegoš, manje ili više moderan. Više
bih volio da za dvije stotine godina nekog novog prozovu
“Moderni Rambo Amadeus”. Ipak je svetovna poezija my cup of
tea.
„Udaraš”
po svemu, svakome i svačemu, od prizemnog građanstva do onih
koji su na najvišim položajima. Imaš li nekad problema zbog
toga? Dobiješ li ponekad neku „ćušku” sankcije od tih „viših
instanci”, zabranu nastupa, veći porez na nekretnine...?
Pa nema me nešto po televizijama
i radiju, ali internet je svakako preuzeo primat, pa i nisam
nešto oštećen. Modernim, neoliberalnim vlastima je potpuno
svejedno šta kenjate, samo ako im ne dirate u njihovu lovu,
još ako im niste na platnom spisku, jebe im se. Samo te ne
angažuju - prinuđen si da gledaš kako oportune kolege
upitnog talenta uzimaju dobre poslove tebi ispred nosa. Ja
sam okej s tim, volim da sam po strani, udobno je, ne moram
da igram “pipirevku”.
Vezano
za prethodno pitanje. Misliš li da treba da bude više javnih
ličnosti, u koje svakako spadaju i muzičari, koji bi imali
prosto rečeno „veće testise” da se odupru postojećem stanju,
to jest onima koji ovo stanje drže pod kontrolom –
vlastodršcima?
Džaba je kenjaža. Treba praviti
konkretne stvari. Male, off grid sisteme, domaćinstva,
proizvoditi svoju energiju i hranu, biti što je moguće više
nezavisan od sistema, to djelovanje ima malo više smisla
nego “plašiti mečku rešetom”. Riječi su doživjele inflaciju,
služe samo za manipulisanje. Više vrijedi jedno domaćinstvo
koje ima svoje solarne panele, ribnjak, koze, kokoške,
baštu, seoski turizam, nego trošiti riječi i energiju na ono
što ne valja. Treba biti konstruktivan, sprovoditi ideje.
Sad je glavni hit u svijetu praviti baštice na krovovima
zgrada. Uz malo truda stanari imaju svoje začine, povrće,
cvijeće, a zgrada postaje dodatno toplotno izolovana, štedi
se struja na hlađenje i grijanje, naročito onih koji žive
ispod ploče. I naravno, glasati za sekularne, ekološki
osviještene stranke, kad god se ukaže mogućnost. Teško da
kreacionisti mogu da budu ekolozi, ako su uvjereni da je Bog
stvorio zemlju za sedam dana, onda je logično da vjeruju i
da će je popraviti za jedno popodne. Ja bih to popodne
radije bio negdje drugo.
Misliš
li da je dužnost javnih ličnosti da se odupru tim „čuvaocima
ovdašnjih nacija” koji se služe svim sredstvima da se održe
na pozicijama, pa i govorom mržnje prema komšijskim
narodima. Koliko nas zapravo ta narativna mržnja i mržnja
uopšte sprečavaju da živimo bolje?
Nisu oni izmislili to „Divide et
impera”. Zavadi pa vladaj izreka je još iz Rimskog Carstva.
Uspijeva više od dvije hiljade godina, ali siguran sam da
će ljudima kad-tad dosaditi da se dijele i žive u mržnji.
Naposljetku, valjda se ljudi umore od mržnje. Neki narodi su
već uspjeli u tome, pogledajte cijelu Sjevernu Evropu.
Dvjesto godina nisu ratovali.
A prije toga jesu svaki dan,
vijekovima, pa im je dosadilo. Dosadiće i nama. I nacije će
kao pojam, baš kao što su i nastale, jednog dana nestati.
Prosto, ljudi će tražiti neke nove, modernije i kompleksnije
kolektivne identitete i kolektivne simulacije.
Da
li umjetnici ikako utiču na javno mnijenje i mogu li da
mijenjaju postojeća stanja i svijet oko sebe?
Mogu da mijenjaju senzibilitet,
stanje svijesti, da nema kulture, danas bi se ljudi jeli
između sebe. Mogu mnogo, samo je problem što se mnogo tog
lijepog zanata danas naziva umjetnošću. Umjetnost bez
etičkih ili barem estetskih propitivanja i provokacija je
kič. Kič je gori od šunda, jer je simetričan, sladak, ulazi
pod kožu i uspavljuje težnju ka slobodi. Šund je mnogo manje
opasan, on je vidljiv, profan, glasan, lako ga je prepoznati
i zaobići. Sva “umjetnost “ koju i lokalna i svjetska
vladajuća elita protažira je kič, što je sasvim normalno,
jer je lakše upravljati uspavanim mozgovima. Šund se
propagira kad treba odgojiti generacije jeftine radne snage,
da bi čovjek pristao da radi težak, glup posao za malu
platu, mora prethodno mozak da mu se impregnira šundom.
Album
si počeo da stvaraš kada korona nije ni bila na pomolu. Da
li si ikada predosjećao da bi nas mogla strefiti ovakva
pošast i propast?
Da, predosjećam odavno, ali
mislim da je ovo samo uvertira. Ozbiljna ekološka kriza tek
slijedi, a sa njom i uvođenje vrlo tvrdog totalitarnog
društva, koje se sada lagano vježba. Ukoliko se ne dogodi
neko čudo, kome se nadam. Nadam se nekom izumu koji će
usisati sav višak Co2 iz vazduha i od njega proizvesti
proteinski dodatak jelima. Teoretski je moguće. Sav živi
svijet oko nas je od ugljovodonika. Za pretvaranje ugljen
dioksida u hranljivi protein treba ti samo vodonik, koga ima
koliko hoćeš, malo energije i dosta pameti. Nadam se i
trenutku kad će dobijanje struje iz uglja postati skuplje od
dobijanja struje iz solarnih panela, a taj datum je jako
blizu.
Zasad svoj materijal promovišeš
preko društvenih mreža i internet sajtova. Hoće li biti
uskoro i nekih naznaka živih nastupa? Vjeruješ li da će se
ovo čudo zvano kovid-19 ikada stišati?
Mislim da će se u okviru
totalitarne agende drastično smanjiti mogućnost javnih
okupljanja, ali s obzirom da je moj opus ipak underground,
underground je uvijek nalazio načina da se izrazi. Evo, sada
već DJ-evi puštaju snimke navijanja na praznim stadionima,
da se lože fudbaleri i gledaoci. Meni to liči na dugoročno
rješenje.
Veliki dio stanovništva i ne vjeruje da taj virus postoji.
Kakvo je tvoje mišljenje o tome?
Veliki dio stanovništva vjeruje
u razne gluposti, a ne vjeruje u ono što im je ispred nosa.
Postoji virus, nesumnjivo, samo je ogromna diskrepancija
između brojeva i reakcija država. Od Španske groznice je
prije sto godina umrlo između stotinu i tri stotine miliona
ljudi, više nego u prvom i drugom svetskom ratu zajedno, ali
taj događaj se nije učio u školi.
Jedno pitanje vezano za tvoje
pjesme koje se bavi muško-ženskim odnosima i drugim
svakodnevnim životnim dilemama čovjeka srednjih godina.
Hvata li te nekad panika od prolaznosti života i žal za
mladošću?
Nemam žal za mladošću, ali
imam strah od nemoći i poniženja. U primitivnim društvima
kao što je balkansko, stariji ljudi se preziru, tretiraju se
kao glupani, naročito ako nisu bogati. Ne bih volio da kao
starac doživim prezir okoline. U ruralnim sredinama još
uvijek srećom starci imaju poštovanje, pa kad uhvatim
godine, vjerovatno ću se povući u planine.
Ti si porodičan čovjek, ali si i
jako popularan. Kako si uspio da održiš i porodicu i
karijeru, a znamo da se nalazimo u eri razvaljenih porodica
i muzičkih karijera koje su prepune stranputica i loših
procijena?
Pa, to je stvar kućnog
vaspitanja. Trudio sam se od početka da se distanciram od
vrtloga estrade svjestan činjenice da će mi i zarada biti
manja, ali ispostavilo se kao sasvim dobra doktrina. Sinovi
su mi izrasli u pristojne i poštene ljude. Teško bih podnio
činjenicu da sam odgojio tri bitange.
Tvoje muzičko putešestvije nikad
nije prestajalo, ali nije krenulo ni putem ekstremne
komercijale, čak ni pjesma koju si radio za Evroviziju.
Non-stop si prisutan na sceni, ostao si svoj trag, a
inspiracije, čini se, imaš i više nego ranije. Ima li tu
neke magije ili je sve samo u radu?
Sve je u mjeri. Važno je ne
dosađivati publici. Imati mjeru i u broju svirki, i u broju
albuma i u broju medijskih nastupa. Da govorite samo kad
imate nešto da kažete, a ne da mlatite praznu slamu. Nekad
nešto valja i pročitati, pristojan autor zna da je bilo
mnogo genijalnih djela i prije njega, što više poznajete
čitavu istoriju umjetnosti, takođe i savremenu scenu, to će
biti manja mogućnost da postanete staro laprdalo koje je
odavno prestalo da bude ineresantno bilo kome osim samom
sebi.
Imaš li nešto da poručiš našim čitateljkama i čitaocima?
Znanje je sloboda. Što više
znate, veći je prostor kojim hodate, veće su mogućnosti da
ponađete svoje parče neba. Bježite od neznalica. Ignorancija
i arogancija su sestre bliznakinje.
Ernest Bučinski
.jpg)
_001.jpg)