autor poezija

 

 

autor: Augustin Tin Ujević

 

 

POEZIJA

Pobratimstvo lica u svemiru

Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ću i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.

Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.

Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih nas, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.

Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! Ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći.

◄•►

Onaj

 

Onaj koji se ima roditi

već postoji u svijetu:

onaj koji je nadanje:

Čin je već u pokretu.

 

 

No mi ćemo ga vezati

Da nam odgovara

za krivicu svoje ljepote,

I opet, i njega će stezati

zemlja trudna i stara.

 

I mi ćemo ga ubiti,

samo vrlo polagano,

sa istančanim mukama,

da prestane nas ljubiti,

da ukine naša uzdanja,

da vidi da je sve zaludu:

i što smo ga čekali,

i što se rodio,

i što je htio,

i što je bio,

on,

onaj,

taj.

 

Mi ćemo ga izjaloviti,

On će biti osujećen.

Mi imamo radium.

Što će nam volja i um?

Što će nam mladost?

Što će nam radost?

Jer mi smo srećni od pizme

i inata.

Mi preživljujemo kataklizme,

ali iz bare ne možemo.

I blato je do vrata.

 

 

I svaki od nas nagradu ište

za polovičnost i rđava djela,

i nećemo ništa cijela,

čak ni svojega prijatelja,

čak ni svojega pobornika,

ni svojega dobrotvora.

 

Zemlja je gluga i spora,

Okorjela zemljina kora.

 

Onaj koji se ima roditi

već postoji na svijetu.

Jag ga poznam:

Izbjegavam ga u susretu,

kao da smo na trošnom mostu,

jer on na neće voditi

niti nas preporoditi.

On je žrtva u našem spletu.

On će da zemlju očara

i sebe da razočara

s nama:

 

On će beskoristan minuti,

jer nas istine muče

i jer je preče juče (ta jama),

s vrata ćemo ga skinuti,

jer je i pravda to

a svi smo vrlo stari:

u našem tijelu golaći,

a našim licem maske.

◄•►

Oproštaj

Ovdi usrid luke naša mlada plavca
uzdvigla je jidra voljna, smina i nova.
I hoteća pojti putem svoga plova
gre prez kog vojvode i zakonodavca.

Budi da smo virni krivovirna pravca,
ništar manje čtimo (koko i zemlja ova)
-- ki va versih libar množ harvacki skova ---
Marulića Marka, splitskog začinjavca.

U lipom jaziku, gdi "ča" slaje zvoni,
mi dobročasimo garb slovućeg greba
i tokoj ti napis dijački i stari.

Zbogom, o Marule ! Pojti ćemo, poni
žaju imimo velu sunčenoga neba:
korugva nam ćuhta; gremo mi puntari!

◄•►

Odlazak

U slutnji, u čežnji daljine, daljine;
u srcu, u dahu planine, planine.

Malena mjesta srca moga,
spomenak Brača, Imotskoga.

I blijesak slavna šestopera,
i miris (miris) kalopera

Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem;

da čujem one stare basne,
da mlijeko plave bajke sasnem;

da više ne znam sebe sama,
ni dima bola u maglama.

◄•►

autor poezija