autor poslanica

 

 

autor: Blažo Davidović

 

 

David Blažov Davidović

 

POSLANICA

Dobar dan, ja sam David Davidović

Davide,

Kroz život možeš i moraš ići samo sa svojim imenom i prezimenom. Teško je to, ali slatko. To je jedini pravi put da svoju snagu dokažeš znanjem, odgojem, pristojnošću, porodičnom kulturom, školskim ocjenama, svojim karakterom, vještinama. Uvijek bježi od grupe, udalji se od mase, gomile su opasne. Eto, 16 godina imaš,a nikad o Crkvi porazgovarali nismo. Kad budeš odgovoran čovjek i punoljetni građanin, uđi u 4 crkve i 22 vjerske sekte. Kleči na kukuruzu, udaraj se bičem po leđima, radi šta hoćeš, ali moj cilj je bio da se tvoj identitet, pojavnost, tvoj dignitet i integritet ostvaruje onda kada uđeš u neku važnu prostoriju koju okupiraju crveni vratovi blijedih biznismenskih lica, zatvoriš vrata za sobom i izgovoriš to :
– Dobar dan, ja sam David Davidović.

Ne katolik, ne Hrvat, ne tatin sin, ne mamimo srce, ne predstavljaj se titulama, ni funkcijama, samo ime, samo prezime, samo je to dovoljno ljudima da idu kroz život.
Ne partija, ne politička grupacija, ne ideologija, ne mjesto rođenja i skupocjenost tvog stylinga, ne balkanska prošlost ni engleska budućnost.
Samo ime.
I prezime.

Jedva si došao ovog ljeta. Bilo je malo mučno i pomalo delikatno. Onda si me nazvao i slomio me. A ujutro, dragi moj, Davide, ja sam na parkingu, savršeno miran sačekao Željku Sabljić, onu koju te u samoposlugici preko puta uvijek časti nekim sladoledima i čokoladicama. Dobro jutro, Željka, treba mi 300 eura, čim prije.
Za pola sata pare su za tvoj let bile uplaćene.
Ime si dobio iz dva razloga. Prvi, jer se ono lako izgovara na svim stranama svijeta, a drugo – mene su tako zvali skraćivajući moje prezime.

I sad si David Davidović. Okej, imaš i brčiće. I tu kosurdu, Znam, teško ulazim u tvoj svijet. I što mogu uraditi za dvadesetak dana viđenja u jednoj godini? Izvukli smo te iz balkanskog bunara, to je bio cilj, veliki projekt. Plakao si prvih godina, od bijesa, nisi poznavao jezik. Vozili smo biciklu i gledali labude.
Znat ćeš ti o ratu u bivšoj Jugoslaviji sve, i o Islamu, i o Pravoslavlju, i o Katolicizmu, granicama, vellikim silama, prevarama, znat ćeš sve i o grobovima, i kako nastaju države, kako se gase, kako nastaju nacije i kako umiru – ali prvi mentor bit ću ti ja. To je moj posao. Jer, neki tamo Smith može lupetati, a od dijaspore želim da naučiš veliko ništa.

Nisi ti Englez, mališa, bez obzira koliko volio London i tamo se dobro snalazio.
A nisam ti rekao da si Hrvat, iako si rođen u Splitu.
Dolaziš u Crnu Goru, jesam li ti ikad rekao da si Crnogorac?
A najviše prijetalja imaš iz Srbije, govoriš tom smiješnom ekavicom i sve u redu.
Imaš problema sa prezentiranjem mog identiteta?
Nikakav problem, samo reci: moj tata je Blažo Davidović.
Js to isto kažem za tebe: Moj sin David Davidović.

Titule će te oslabiti, funkcije dovesti u napast, gomila će te u crnilo povesti, Crkva će te prevariti i učiniti poniznim, ništa na svijetu nije jače od tebe samoga, od tvog imena i prezimena.
Ja sam na dnu.
Ti se penješ prema vrhu,
Vidiš da smo uspijeli, Davide Davidoviću!

Dejvid, ha?

Nacija je ništa, sine moj, nula, ništavilo, zabluda, pokvarena politička sintagma. Naciju traži u Cedeviti, Kraš ćokoladi, bureku, Novaku Đokoviću, nikako u konfliktima i mržnjama dvije mase.

Dobar dan, ja sam David Davidović, tako se predstavi.
I to je dosta,

Samo ime.
I dodaj prezime.

I bori se.

 izvor: radiogornjigrad.blog ›››

 

autor poslanica

 

 

autor: Blažo Davidović

 

 

Blažo sa Majkom

 

POSLANICA

Malo si umrla 

Malo si umrla. Maloprije san ti napisao govor. Ono, dvi, tri riči poviše groba. Nema popa, nešto se mora kazat. Ništa teže i besmislenije nisam napisao u životu.Nisam spavao tri dana i tri noći, idu mi suze i pijem pelinkovac. Pet ujutro, moram se obrijat, pronaći odijelo, košulju i tako to.
Malo san ti umra.
Posljednje riječi u životu, mogu li se isplanirati? Toliko toga je objavljeno o zadnjim riječima, prije zagrljaja djevojke u crnom. Da li si me kaznila – ne znam, ali tvoje zadnje riječi bile su strašne. Idi ti svojin puten, to si mi rekla.
A bila je nedjelja, ja sam sa jogurtom, kajmakom i tečicom juneće juhe stajao kao budala kraj tvog kreveta. Jedva se provukao kraj bolničkog čuvara. Radili su oko tebe, to si prvo rekla. Visile te neke cijevčice, kao neki kablovi, šta li je to, ta slika bila je užasna. Medicinske sestre oko tebe, doktorica brzo hoda, a vikendom se ne rade rutinske stvari, čeka se radni dan za to, i ja sam se osjetio smetnjom. Civil u bolnici. A trebao sam biti kraj tebe, držati te za ruku, ljubiti… Da ti moja ruka bude zadnje što si osjetila u životu.
Lupio sam nešto bezveze. Onda si prošaptala: Idi ti svojin puten.
A nemam ja svog puta, nemoj zajebavat. Nisi mi to trebala kazati. I sad mi je užasno. Makao sam se, misleći da ćeš pobijediti u osmoj neprijateljskoj ofenzivi, bila je to Sutjeska, Neretva i Kozara u jednome, bilo je to bombardiranje Beograda i Splita u jednome, desant na Drvar, muku i pelene za odrasle, bila je to okupacija života.
Otišao sam da ne smetam doktorima. I opet nisi rekla da ti je teško. Da te boli, da si sama, da si umorna, ništa nisi rekla.
Malo si umrla.
Mislim da si odlučila otići. Kao, šta ću ja tebe nositi, okretati u krevetu, brisati vlažnim maramicama, masirati… Neće tebe njegovati ni patronažna služba, ni švore, ni sin, ni muž, nitko, ali nitko… Skojevke ne traže pomoć.
Znaš, gledam ja te kapsire, veli tip iz pogrebnog, u četiri ujutro, savjetovao bi manje dimenzije, s obzirom na tradicionalne dimenzije starih grobnica na mjesnim grobljima.
Mislim u sebi: ajd ne seri, ona ulazi u grob samo tako. Skliznit će savršeno.
Tako si jaka bila. Čvrsta, kamena. Samo tri dana u životu nisi sama mogla do zahoda.
Ali, od kako si se počela gasiti, mene si zaobilazila. Taj tvoj savršeni altruizam me strašno nervira. Sutra imaš sahranu. Ne, imaš sprovod. U stvari, sahranu i sprovod ti imaš, jebetese. Ti si bogata.
Ne znam šta ću. Izdržat ću još danas i sutra, nekako sam vruć, kao u transu, drogiran, ali kad odu svi ti ljudi, kad se ohladim… Ne znam šta ću.
Najtevolin, Skojevka.
Upleo sam se, jebiga, moram ovo pisati, ide ruka, a tastatura smiruje, vara i odvlači.
I nekako je red privesti kraju te pričice o tebi. To mi je obaveza,razumiš? Ne ljuti se.
Malo si mi umrla…

—-

I kad te susretnem večeras, ili neke druge noći, Blaž, srce neće biti bezimeno. Spokoj joj vječni. (m.g.)

 izvor: radiogornjigrad.blog ›››