autor tekst

 

 

autor: Blažo Davidović

 

 

TEKST

Dnevnik: Crnogorac se ponekad spotakne o istinu

Stranice Dnevnika za RSE u proteklih je sedam dana ispisivao novinar Blažo Davidović, urednik u crnogorskom portalu dayline.info.

Subota, 29.09.

Krasan dan, i pada mi na pamet, ako mi pamet ne pada, ako ostvarite pun kontakt sa prirodom, u crnogorskom društvu može vam biti jako ugodno. Tu i tamo, ipak, neke društvene percepcije me potope kao Franscesco Schettino onaj kruzer “Costu Conckordiu“. Rano jutros, dok je mater peglala, ukrao sam joj dva šnicela ( čista teletina, provjereno ) i 50 eura. Šta ću, moram...Znate, ja sam siromašan. U potrošačkim društvima, koje kontaminiraju kapitalistička logika, trgovačke laži i korporacijska pohota, siromašni ljudi označeni su kao legitimne mete. Danas prevladava logika da su siromašni ljudi mahom nesposobni, lijeni, tupi, glupi i neupotrebljivi. Recimo, taj niz kod mene je i duži : star sam, ružan i nervozan. Ne znam tko mene, običnog siromaška, zastupa na predstojećim parlamentarnim i lokalnim izborima u Crnoj Gori. Znam da to Sin Sunca i Otac Domovine Miločer Prvi Đukanović nikako nije, a nešto me ni opozicijski lideri nisu uvjerili u to. Čak nitko i ne koristi termine podstanari, samohrane majke troje djece, nezaposleni, siromašni, gladni, bolesni jer nemaju novaca, retorika je, dakle, promijenjena tako što se sve više udaljava od jednostavnih, prostih, lako razumljivih i realnih istina. Ključna istina je da smo nijemi svjedoci pljačke biblijskih razmjera. I upravo danas čitam tu neku gadljivu listu koju svake godine radi kompanija “ World Ultra Wealth “.

Prema toj listi, Crna Gora je na 43. mjestu od ukupno 45 navedenih država jer ima 21 multimilijunera čije pojedinačno bogatstvo prelazi 30 milijuna dolara netto. Statistika, kao i uvijek, vara i laže. U odnosu na broj stanovnika, Crna Gora je na samom vrhu. Tu relaciju autori liste, slučajno valjda, nisu uzeli u obzir. I dobro je što su te osobe anonimne. Uvijek sam se bunio, kao mlad i nadobudni novinar, na taj pojam : klasni neprijatelj. Ali, sada, kako sam beznadežno siromašan, mislim da on dobija smisao.
Moji klasni neprijatelji su trgovci, političari, tajkuni, kapitalistički poslodavci.

Nedjelja, 30.09.

Čitam kako je neka djevica ponudila svoju nevinost na aukciji kako bi tim novcima pomogla siromašne. Kad bi sve djevice iz DPS-a, imaju taj Savjet mladih, tako nešto, nešto kao SKOJ, dakle kad bi one ponudile svoju nevinost na aukciji koju bi organizirala Atlas Televizija, crnogorski tajkuni bi to mogli slobodno kupiti, a tim novcima mogli bi započeti radovi na auto-putu Bar – Boljare. Sve djevice nek se postroje u selo Gornje Mrke!

Kupio sam biljku. Tip veli da je to Aronija i da je jedina preživjela Černobil. Iskopam rupu na dva metra od mene, roknem prirodnog gnojiva kojeg sam ukrao susjedu, zabodem tu Aroniju u zemlju crnogorsku, svetu, junačku, malo nagazim to, pa onda zalijem, sve po propisu. Na povratku se spotaknem.

Znate, Crnogorac se ponekad spotakne o istinu, ali se brzo pridigne i nastavi svojim putem.

Ponedjeljak, 01.10.

Kašljem na petrovačkoj rivi ribarima u lice. Ko ih j..., mislim, oni barem imaju infrastrukturu. Imaju sredstva za proizvodnju. Barke, mreže i te stvari. Ali, fakat kašljem. Možda je astma, bronhitis, rak pluća? Medicina je toliko napredovala da praktično više ni jedan čovjek nije zdrav. Kad se predstavljamo, odmah bi osim imena, prezimena trebali kazati i koju bolest imamo, pa onda politički pogledi i tako dalje.

Utorak, 02.10.
 

Ilustracija, Blažo na karikaturi

Gledam šta se oko mene radi. Ništa se ne radi. Zamišljam agencijsku vijest: BLADFAC- alternativni umjetnik Blažo Davidović predstavio je buljaričkoj javnosti večeras svoj projekt BLADFAC koji smisao ima u višetvorničkoj i multiproizvodnoj upotrebi frigidnosterilnih i partijskopodobnih domova kulture na budvanskoj rivijeri. Za razliku od MACCO projekta u kojem Marina Abramović pretvara hale gdje se nekad radilo 'obodove' frižidere u kulturne prostore, ovaj priznat i umjetnik namjerava suprotno: raditi zaista frižidere u tzv. Centrima za kulturu. Treba raditi led, dodao je Davidović, ovo je ionako cirkus na ledu. Ta Marina, eksplicitan je bio ovaj umjetnik,učinila je gomilu novinara i političara ekstremno glupima. Ja ću raditi frižidere i amen, završio je autor projekta Blažo Davidović Factory Center (BLADFAC).

Srijeda, 03.10.

Danas je dan Policije. To se, jasno, proslavlja u teatru. Jer kad jednom propjevaš u policiji, cijelog života te pozivaju na bis. Ima glumaca koji su vrhunski politički i partijski policajci, ulaze smjelo u politiku: Boris Dvornik, Bata Živojinović, Milan Štrljić, Boris Buzančić… A ima i policajaca koji su vrhunski glumci. Obično vas ostave da čekate uru vremena, a onda se pojave dvojica od kojih je jedan ljut i jak, drugi je,kao, normalan i nudi vas kafom. Savršena gluma. Zato se Dan policije obilježava u teatru.

Gledao sam taj neki propagandni spot. Ulazi, dakle, naočita đevojka na biralište gdje joj, odjednom, postaje jako vruće, ona se hladi, ne uspijeva u tome, zatim puše sebi u grudi, ovlaži, a potom ubacuje listić u biračku kutiju.

Ruku na srce, erotika je svugdje oko nas. Odem u “Volija” da vratim dug od jučer kad sam kupio margarin, 200 grama mortadele, dva mlijeka, Zdenka sir i Pipi hrenovke (davaju mi na dug od straha da ih medijski ne unakazim) - dakle, čekam u redu da vratim dug i moram gledati, u redu na kasi, u ženske i muške stražnjice, u strije, celulit, bradavice, gnojne prištiće i pohotne slezene. Ima li to smisla? Gdje su tange Tko nam je ukrao tange? Zašto nema toplesa? Čemu limiti?

Četvrtak, 04.10.

Izbori se trebaju uvijek održati na isti datum: prvi aprila. A svakako treba ukinuti i tu nepotrebnu predizbornu šutnju. Sasvim suprotno, treba donijeti izmjene i dopune Krivičnog i Kaznenog zakona koji bi omogućavao političarima da se slobodno i neometano počupaju 48 sati prije otvaranja birališta.

Vrlo zanimljivo da ni jedna politička stranka nije seriozno analizirala zločin koji banke (u stranom vlasništvu) rade prema građanima i Državi. Pazite, to su gangsteri. To su gangsteri banaka. Dakle, to su banksteri. Ako su banke jače od Države, onda je svaka priča o navodno različitim političkim programima završena, i na izbore može izaći balzamirani leptir, voštani Šegrt Hlapić, Petar Pan ili Hajduk Veljko, apsolutno svejedno. Balkanske žrtve i ne znaju da postoje zemlje gdje Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka ili Evropska banka za obnovu i razvoj ne znače ama baš ništa.O banksterima, gospodo, ni A nećete reći, jer ne znate, ne možete, ne smijete i ajd zdravo.
 

Da bi vaši birači znali u svakom času što vi zastupate, trebalo bi da svatko zna pet stvari koje određena politička opcija zastupa. Demokratski front, međutim, nema pet stvari, on ih ima 595 !? Front čak koristi termin "mjere ", iako je većina od tog reklamnog materijala nisu mjere, nego zamisli, osvrti, komentari, želje i sl. Očekujem da DPS izađe sa 11.264 misli, nakon čega će Milić objaviti 707.000.112 akcija.

Gledam komemoraciju Borisa Šprema, preminulog predsjednika hrvatskog Sabora I ovako siromašan i bolestan razmišljam o svojoj sahrani, kakva bi ona trebala biti, koji su moji uslovi? Sve što želim od svog pokopa je da ne budem živ sahranjen. Inače, sudeći po nekrolozima, umiru sve sami divni ljudi. Da bi čuo dvije lijepe riječi o sebi, naprosto moraš umrijeti.

Jutros, na kavi sa članovima Revolucionarnog vijeća Komiteta za zaštitu naroda, razgovarali smo kako pogrebne firme dobro posluju. Sve se može kupiti, iznajmiti, sve sređuju, na tebi je samo da umreš. Očekujem reklamne slogane nalik crnogorskim trgovcima: Trošiš, a štediš ! Ili: Prijatelj vašeg džepa…

Dakle, što je sa iznajmljivanjem iskusnih baba narikača? Naricanje je tradicija. Razmišljam o marketingu na tu temu. “Ako umrete, naše narikače će vas oplakati samo tako“. Ili, “Koga mi pokopamo, taj više ne ustaje“…

Petak,05.10.

Ćorav sam i nosim naočale. Uočim reklame za skidanje dioptrije. Jedno oko 500, negdje 600 eura. Hm…Za dva oka u glavi treba mi 1200 eura. Da imam tu lovu, oči mi i ne trebaju. Kradem materi malo, po malo, da ne primjeti, što jeste, ali se pravi luda, kradem i štedim za neslužbeni posjet Podgorici. Dolazi hrvatska redateljica Snježana Banović, mnogo pametna i hrabra osoba i ja sam dogovorio lazanje sa njom. Sedativa imam (bez tri diazepama od 5 mg, ja ne idem u Podgoricu), a imam i pasoš kojeg redovno vadim na rampi kod tunela Sozine. Oni radnici tamo već me znaju i samo čekam kad će me neki nokautirati. Zadnji put, kad sam na toj rampi izvadio pasoš, tip je ispalio na živce : Da-vi-do-vićuuuuu !! Ajd još jednom, leba ti, izvadi pasoš ovđe, ima o jadu da te zabavim!

O jadu zabaviti - dobra kovanica. Pored ovoliko jadnika u Crnoj Gori, samo je pitanje dana kad će se pojaviti Victor Hugo.

izvor: slobodnaevropa.org ›››

 

 

autor tekst

 

 

autor: Blažo Davidović

 

 

TEKST

Muda i Mržnja

Povijest svijeta je povijest mržnje, ništa toliko ne determinira našu stvarnost kao mržnja i mrzitelji, ona je mračni pokretač i izvrnuti motiv destruktivnog djelovanja apsurdno ostrašćenih ljudi.Mržnja je sunovrat autentične egzistencije : ponižavanje duha i ubijanje sna o slobodi. Utoplili smo mržnju u svoj mentalni sklop, udomili smo je u našu duhovnu matricu kao antropološku grešku, kao poremećaj mentalne ravnoteže i defekt osjećajnosti,

 Mrzitelji su fanatici. Naime, oni se toliko poistovjećuju sa svojom mržnjom, da bez mržnje de facto ne postoje, stoga na svaki pokušaj da im oduzmete mržnju oni djeluju agresivno i uvrijeđeno. Sa stanovišta smislenosti, konflikti mrzitelja jesu konflikti praznine. Od ništa bit će ništa, piše Nietzsche.

 Gdje dominira mržnja, nema dilema, ne postavljaju se pitanja i ne traže odgovori, tu je sve izvjesno i samo se čeka svaka prilika za sotonizaciju drugoga, što dođe kao elementarni hranjivi sastojak mrzitelja. Protagonisti mržnje imaju odbojnost prema kolektivnoj različitosti. Dakako, zar to treba i napominjati, društvo odgaja djecu više za mržnju, nego za ljubav ili racionalno rasuđivanje. Mrzitelji su izrazito homogenizirana skupina. Ako pet ljudi mrzi jednu osobu, budite sigurni da će taj kvintet imati armirano-betonsko prijateljstvo do groba. Svaki oblik društvenog getoiziranja stvara mržnju kao pseudoidentitet, kao oblik raspoznavanja, mržnja postaje ime i prezime, prihvaćena u stvarnosti i u društvu kao statusno respektabilna, najčešće se pozivajući na svetinje krvi i tla, u čijoj međuzavisnosti se najbolje snalazi.

 Kako smo svjedoci ideologije uvrede, tako ne treba čuditi što živimo u zajednici koja mrzi, jer je motiv mrzitelja iracionalan, a njihova homogenizacija besprijekorna, tako da ”krivci i griješnici“, ”različiti i drugačiji” bivaju unaprijed osuđeni na beskonačnu mržnju i svaki upit o tome može rezultirati također mržnjom prema osobi koja se bahato usudila postaviti to pitanje.

 Mrzili smo Srbe, mrzimo ih i danas, mrzimo Hajduk, mrzimo Dinamo, mrzimo Muslimane, mrzimo Rome, mrzimo i Židove, Srbi mrze Albance, Crnogorci mrze Srbe,Albanci mrze Makedonce, Makedonci mrze Grke, svi skupa mrze one koji se ne svrstavaju u armije mrzitelja. Havel u ogledu ” Mržnja palog anđela ” kaže : ” Zajednica koja mrzi nudi svojim članovima još jednu veliku prednost : oni jedan drugome lako podupiru osjećaj vrijednosti, bilo izrazima pretjerane mržnje prema odabranoj grupi krivaca, bilo kroz kult simbola i rituala koji potvrđuju vrijednost zajednice. “

 Iako stanovite razlike postoje između kolektivne i pojedinačne mržnje, još uvijek je to isti defekt ljudske prirode koju pokreće ista mašina : mračni duh iz prljave boce izašao je vani i ubija svaku informaciju, racio, apsurdi faraonski vladaju nad zatupljenim mediokritetima.

 Eskalacija mržnje akcelerirana je od strane mass medija, Crkve, državnih institucija i birokratskih aparata, mržnja se kao mala beba njeguje u obiteljskim zajednicama samo zato da bi jednog dana i ona bila društveno prihvaćeni mrzitelj koji brani ništa, a napada u svašta, jer drugačije ti sivi umovi ne funkcioniraju.

 Glupost i mržnja uvijek se nalaze u blizini, to su, zapravo, kako navodi Dušan Kosović u knjizi ”Dođe mi da poludim“, sestre rođene. Mržnja ima beskrajnu količinu magnetizma na kojeg se, kad je riječ o kolektivnoj mržnji, savršeno prilijepi kontra-mržnja mrzitelja sa neke druge strane. Dakako da ovdje postoji kronični nedostatak emocionalne inteligencije, a sve to je direktna posljedica društvenog sistema koji onemogućava totalnu slobodu pojedincu, koje je zavelo paraintelektualnu diktaturu kriminalističke elite i kompleksnom mrežom, u suštini, jednostavnih indoktrinacija održava mržnju kao neophodnu, a mrzitelje kao uvažene članove društva u opasnosti od onih drugih.

 Tu već dolazimo i do Freuda i njegovog ”narcizma malih razlika” : u nedostatku samopoštovanja, nužna je stranputica mržnje. Durkheim piše da je patološko društvo ono u kojem dominira ekstremizam, a u našim anomalijskim okolnostima eksplodirala je mržnja, razbuktale se nevješto prikrivene strasti, frustracije, kompleksi, zavist i agresija. Politika je učinila sve, ističe Ratko Božović u djelu ” Dominacija i otpor “, da se društvo militarizira i zatvori u “tamni vilajet “. Čovjek je ontološki nabijen agresijom.

 Treba se često prisjetiti mudrih riječi Entoni Stora: “Nama kao vrsti prijeti opasnost od samouništenja i nikada nećemo steći moć nad destruktivnošću ako sebe bolje ne razumijemo … ” Delirij proganjanja drugačijih I različitih, onih koji iskaču iz složne zajednice mrzitelja ima za konačni cilj ubijanje “neprijatelja “.

 Institucionalna, medijska i vjerska mržnja najgori su oblici mržnje jer su oni fantomski produkti lažno demokratskog društva i hiperprodukcijom mržnje centar vlasti biva ojačan jer se brani izmišljenom funkcijom obrane od onih koji se iracionalno mrze.

 Mrzimo debele, mrzimo homoseksualce, mrzimo osobenjake, neobične, mrzimo uspiješne, hrabre, mrzimo sve i svašta, jučer, danas i sutra, svugdje, na svakom mjestu.

 Svakako treba pročitati “Moje stoljeće ” Guntera Grassa koje neki nazivaju “romanom stoljeća ” jer se briljantno seciraju užasi ratova, strahovi i mržnja. Nije zalud on napisao da je uvijek bio rat, sa pauzama između. U tom romanu nalazimo na priču o Vilhemu Borgeru koji je izmislio mašinu – ljuljačku kojom je natjerivao zatvorenike da progovore i kad nisu imali što da kažu. Njegov “izum” bio je tako efikasan jer je nesretne ljude nepogriješivo udarao između nogu.

 Pravo u muda!

 Otklon od mržnje je, dakle, stvar muda.

 A to imaš ili nemaš. 

izvor: arhiva.javniservis.me ›››

 

 

autor tekst

 

 

autor: Blažo Davidović

 

 

TEKST

Crna Gora nije država "slučajeva", nego slučajno država

 Kad god bi u Crnoj Gori došla neka nova postava vlasti, stanovništvo bi to pozitivno prokomentiralo na način : " A lijepi su i mladi ". A to sasvim dovoljno govori o tom i takvom stanovništvu. I aktuelna vladina ekipa, kao grupna umjetnička instalacija Sina Sunca Miločera Prvog Đukanovića, Oca crnogorske države, vladara svih ptica i boja, vječitog Pink Panthera balkanske kaljuže, predstavnika Armanija za Crnu Goru i najboljeg košarkaša južno od Morače, dakle i ta ekipa je također "mlada i lijepa ".

 To je praznik za oči.

 Da je problem Crne Gore u njenom stanovništvu, to je najgora moguća definicija, nešto kao smrtna presuda, to je karcinogena teza u obdukciji živog, mlohavog i tupavog pacijenta. To se, zapravo, ne smije napisati. Jer će vas optužiti da ste medicinski problem, nešto kao Slavko Perović. Dajte, molim Vas, niste nikada iskoristili "vezu"? Niste ostvarili neku korist, preko reda, protiv zakona, jer je to omogućio vaš kum, kumica, kuma, kumovi, drumovi, komšije, braća i sestre?

 Pa bezakonje vlada od vrha do dna, ono je ušlo u sve strukture, u sve pore ovog mračnog društva. Crna Gora životari u dobro našminkanoj diktaturi, začuđujuće mirnoj, u kojoj su sve poluge te jebene države, uključujući Crkvu, medije, Opoziciju, nevladine organizacije i slično, dakle svi elementi su intravenozno primili dozu liberalno-socijalne demokracije ( LSD-a ), fatalno lažnu i apokaliptičnu.

Komunizam je kod nas bio neka vrsta avangarde: nikada ga nije bilo, a propao je.

 Današnji vlastodršci vazda su tu i nikako da propadnu.

 Jedan od razloga za to jesu "slučajevi". Malo - malo, pa se javnost bombardira nekim novim" slučajevima". Slučaj Bijela, da li se itko više sjeća da li je bilo tamo zlostavljanja djece ili ne? Pa Slučaj S.Č. Pa Slučaj Marijane Mugoše, Slučaj Miomira Mugoše, pa Duška Jovanovića, masovnog šverca ukradenih automobila, Ščekića, Zavale, Kalića, Šarića...

 I onda ispada da je Crna Gora država "slučajeva". Međutim, nije - ona je slučajno država. I kad sam upozoravao da je riječ o diktaturi i mafiji kojima će buduća Država biti privatni aparat i familijarna investicija, onda sam od današnjih opozicijskih medija bio označen kao čovjek koji je, ma zamislite samo, protivnik crnogorske države. Da li je intelektualno normalno postavljati pitanje da li ste za ovu ili onu državu? To je idiotizam. Najbolje da nema nikakvih država. Ali, ako ih već mora biti, barem za dogledno vrijeme, normalno pitanje jeste : Da li ste vi za takvu, takvu, takvu i takvu Državu? Ukratko, pitanje se na referendumu trebalo shvatiti kao kvalitativno, a ne kao kvantitativno.

 I što se sada dešava ?

 Sad ću vam ja to napisati : Isti, ali isti neormantičari, takozvani " nezavisni intelektualci" i junaci opozicijskih frontova, i da skratim taj popis, bili su za ovu nakaradnu, privatnu državu. 

Pa vele da su izdani i prevareni.

 I oni bi danas mijenjali stvari, aha....Crna Gora je, sasvim slučajno, postala Država i danas, prema potrebi, strogo planirano iz vrhova političkih velikaša pušta i objavljuje ovaj ili onaj Slučaj. Ako je neki Slučaj zajeban i sve se trese od njega, onda se odmah ubace dva nova, da bi se na onaj prvi u nizu od tri zaboravilo dok si rekao keks.

 U Crnoj Gori, po više osnova, trebalo bi, ako se misli ispoštovati svako slovo zakona, ali baš bukvalno svako slovo zakona pravno uređene države, trebalo bi, velim, pohapsiti i osuditi jedno 100.000 ljudi. To je nova kasta, to su naopako formirane generacije, isprani mozgovi i bojažljivi pajaci, zanesenjaci i partijski ekvilibristi, to su svi oni koji su protiv zakona nekome dali posao, i svi oni koji su protiv zakona ušli u taj "radni odnos".

 Molim Državu, MANS i Medojevića da se ne zajebaje sa mnom, ja ispred kuće imam pogled na jedno 220 teških krivičnih djela, sve pod paskom ljudi iz Države, a živim u mjestašcu od desetak kuća, kako to bilo tko misli riješiti ?

 Problem je, dakle, stanovništvo. Braći Đukanović se lako može organizirati suđenje, pred TV kamerama, na stadionu FK Budućnost, njima i njihovim pajdašima ?

 No, stvorene su teške, ozbiljne, materijalne posljedice režima koji izaziva na povraćanje svakog poštenog čovjeka.

 Čitate ovaj tekst ? I vi imate, u glavi, brzi popis ljudi koji su protuzakonito ostvarili manju ili veću korist? I vi ste među njima?

 Pa, to je Crna Gora. Dođe mi, Bože mi oprosti, da citiram čak i Tuđmana kad je razočarano rekao" Ima naroda, nema ljudi". Mi smo taoci, kidnapirani smo, mi smo zarobljenici takozvanih boraca za samostalnu državu Crnu Goru. Koja nije ni samostalna. I sad će nas jebati u mozak i u džep jedno 707 godina, prvo nas, pa našu đecu, Šjutra njihovu đecu i sve tako.

 Ako ova Država ikad bude računala na mene, bit će u minusu. Kao i do sada.

 A sve suštinski važne stvari političari rješavaju u hodu, stalno se, kao, gasi neka vatra. Najbolje da biramo vatrogasce i manekenke, pa nek oni vode zemlju.

 Vidite, promislite malo: Koliko je negativno intoniranih tekstova medijski imperij Vijesti objavio protiv Miomira Mugoše? Molim statističare da mi pomognu. Na stotine? pa je bilo čak i naslova tipa Odlazi Mugi, Mugošino zadnje ljeto, ovo, ono...

 Ta Podgorica, znate, mnogo je specifičan grad. Ako pošaljete budalu u Podgoricu, a ne javite im da ste im poslali budalu, oni to nikad neće shvatiti.

 Mugoša je politička budaletina prvoklasna. I sa svakim tekstom Vijesti i Dana kako je Mugoša strava i užas, taj čovjek je sve jači i jači. I na neposrednim izborima u Podgorici ovog časa dobio bi i Majku Terezu.

 Dakle, nešto nije u redu, ili sa novinarima, ili sa stanovništvom.

 Jeste, Milo Đukanović je kreten.

 Kreten nad kretenima.

izvor: tacno.net ›››