autor tekst

 

 

autor: Boris Jovanović

 

 

TEKST

Uputstvo za diktaturu

Bitno je samo da hoćeš. Da želiš iz petnih žila. I da ne odustaneš od želje ni kad te petne žile zabole. Ni kada se pretvoriš u bol. Ni kada ti se život zgrči i ogadi. Biće bolno. Biće grčevito. Biće gadno. Biće jadno. Ali, uspjećeš. Jer možeš. Možeš, ako hoćeš…

Bitno je samo da ne odustaješ od svojih želja.  

Bitno je i da znaš da je tvoja želja najvažnija od svih želja.  

Bitno je da znaš da sav svijet postoji radi ostvarenja tvojih želja.  

Bitno je da sebe uvjeriš da ćeš ostvariti svoju želju.  

Uprkos svijetu. Uprkos državi. Uprkos narodu u kojem si iznikao. Uprkos porodici koja te uznjihala. Uprkos majci koja te podojila. Uprkos istini koja te boli. Uprkos košmarima koji te pohode. Uprkos sebi. I što je osobito važno: uprkos životu. Jer, čini ti se ponekad, uporni poželjkoviću, da se i sam život, iskonski i živi život, pobunio protiv tvoje želje. Ali, pamet u glavu: tvoja je želja jača od života. Tvoja želja ne smije da se obazire na život. Tvoja želja prelazi preko života. Kao preko leševa. Jer, ne postoji život, ako nije po tvojoj želji… 

Ako hoćeš, možeš. Ali, nemoj misliti da je baš lako. Mnogi su pokušavali, pa su ostali na pola puta. Zaglibljeni na blatištu. Izgubljeni na raskrsnici. Zamršeni u klupku. Ostali ni tamo ni ovamo. Krenuli ka ostvarenju svojih želja, a završili ostvarujući tuđe želje. Polutani. Nesrećnici. Topovsko meso. Najobičniji režimski zulumćari. Najbjedniji domoljubni dezerteri. Poželjeli da budu neko i nešto. Ali nijesu jako poželjeli. Nijesu pregnuli iz utrobe. Nijesu ostvarili svoje želje. Završili na dnu nečijeg stomaka. Postali nešto. Nijesu postali neko. Ni kerovi, ni kerovođe… 

Možeš. Nije da ne možeš. Samo zasuči rukave i zaboravi na obraz. Ko razmišlja o obrazu, bolje da ga nema. Obraz sačuvaš, izgubiš sve. Pa biraj: sve bez obraza ili obraz bez svega. Kad poželiš, kad utrobno poželiš, prvo se pozdravi sa obrazom. Obraz je slijepi putnik na lađi koja te nosi daleko. Utopi obraz u crnu pučinu i daleko ćeš stići. Istovari obraz i doći ćeš gdje si naumio. A naumio si i daleko i duboko ukoliko si spreman da se najprije obračunaš sa svojim, pa tek onda sa njihovim obrazima. Bezobraznost je jedina ideologija koja ti može garantovati da će tvoje polazište imati tvoje dolazište. I vidiš da možeš. I da nije toliko teško. Ko je obraz sahranio, dovoljno je učinio. Za početak. Za veliku stvar. Za stvar koja je važnija od života sa obrazom. Za život bez obraza koji jedino zna da uživa u životu. Za uživanje u životu kojega nema sa obrazom u životu… 

Vidiš da možeš. Jer si siguran da hoćeš. Čim si se obračunao sa sobom, dobio si najtežu bitku. Ko pobijedi sebe u ovoj bezobraznoj državici pobjednika, pobijediće sve one i sve ono što treba da pobijedi. Rođeni pobjednik nije rođen da pobijedi samo jednom. Rođeni pobjednik živi da bi pobjeđivao. Kad je već potukao sebe, nije mu nimalo važno kako i koga pobjeđuje. Bitno je da pobjeđuje nekoga i nešto. Da bi bio ono što jedino umije da bude: pobjednik koji je pobijedio sebe da bi porazio sve ostale. Samo se to računa u plemenu u kojem se pamte pobjednici i u kojima su poraženi rođeni da bi uveličavali pobjedu pobjednika bez obraza… 

Zato pregni svom silinom. Šteta je da odustaneš kad si već tako dobro počeo. A početak je najvažniji. Na početku se sve vidi. Na početku vidiš kakav će ti kraj biti. A ti imaš čemu da se nadaš. Ko rastemelji temelj na kojem je niknuo, taj nema granica. Lako je sve poslije rastemeljenja. Ko iz sebe izvadi kamen temeljac taj može bez svih utemeljenja i oslonaca. Rastemeljio si temelj da bi se utemeljio na samom sebi. Utemeljen na samom sebi i imaš i nemaš temelj. Imaš oslonac u sebi. Nemaš temelj koji bi te obavezivao. Pa udri, u nove pobjede… 

Možeš ti to, jer se vidi koliko strašno i halapljivo hoćeš. Tvoja volja je jača od svake sile koja bi te mogla obezvoljiti. Ti si rođen sa voljom koja će te dovesti do novih rođenja. Tvoja volja te je rodila. Ti si samog sebe rodio. Ti si rodio svoju vječitu glad bez koje nema života. Jedino te tvoja vječita glad može nadživjeti. Zato možeš sve što hoćeš. A šta hoćeš, ni ti više ne znaš. A kad ne znaš šta hoćeš, nema toga što ne možeš. Zato si rođen da budeš nešto što ne može biti svako iako svako misli da bi mogao bolje od tebe. A ne bi. Nije baš lako biti lopov nad lopovima. Nije baš lako biti lažov nad lažovima. Nije baš lako biti bitanga nad bitangama. Nije baš lako nadzliti sva zla i nadološiti svakakvu ološ. A može se i to. Nije da ne može. Samo ako se hoće. A htio si, sad vidim. Mnogo si htio kad si dotle dogurao. 

I kad te nešto lecne i zasjeni, sjeti se da je to slabost koja se sporadično javlja i brzo prolazi, kao svaka nemirna savjest koja je nestašna i laka kao svaki leptirić od olova… 

izvor: fenomeni.me ›››

 

 

autor tekst

 

 

autor: Boris Jovanović

 

 

TEKST

Ipak se ne okreće

Nema više okretanja, nema više okreni-obrni, nema više gore-dolje. Konačno je stalo. Vrteška se zaglavila i njena ukočenost će biti jedina zakonitost naše svijetle nepokretne budućnosti 

Ne vjerujem da se bilo šta kreće i okreće osim glibave love u ovoj paralisanoj nepokretnosti što je zemljicom zovu. Okretanja je možda nekada i bilo, vjerujemo okretnom gospodinu Galileju, ali je konačno stalo. Okretni Galileo bi, da kojim slučajem nije umro kao svi besmrtnici, danas možda mogao reći-ipak se okretalo, jer je svako kretanje, pa makar i kružno, sva je prilika, odsviralo svoje. Okretalo se, okretalo i... stalo... 

To što nam liči na beskrajno okretanje, zapravo je subjektivni osjećaj, koji nas kao i svi subjektivni osjećaji, uostalom, navodi na pogrešne zaključke. Nema više okretanja, nema više okreni-obrni, nema više gore-dolje. Konačno je stalo. Vrteška se zaglavila i njena ukočenost će biti jedina zakonitost naše svijetle nepokretne budućnosti... 

Dok se okretalo, bilo je podnošljivije. U tom, mada zaludnom okretanju, svako je nalazio uzaludnu utjehu. Okreće se, mislili su zavisnici od okretanja, pa će se valjda nešto i preokrenuti. Valjda će ono čuveno kolo sreće, okreni-obrni, preokrenuti stvar. Elem, nada u okretanje, koje je samo po sebi beznadno, bolja je od suočavanja sa konačnom nepokretnošću. Ringišpil je, kako nam izgleda, završio svoje, ostavivši nas u jedinoj preostaloj dilemi: sići ili ostati u korpi koja je konačno i zauvijek stala. Ako siđemo, priznaćemo da smo izgubili, makar i kružnu, makar i beznadnu, makar i dirljivu, makar i blesavu nadu. Ako ostanemo, priznaćemo i sebi i drugima da je naša naivnost veća od pameti, a da nam je razum manji od makovog zrna. Jer, ko još vjeruje da će uzaludno okretanje dovesti do bilo kakvog preokreta. I koji se ludi uznadanko u takvo nešto, poslije svega, može nadati... 

Od vrteške koja je stala tužniji su samo oni koji čekaju da vrteška opet proradi iako je potpuno jasno da je zakočenost konačna, a nepokretnost zagarantovana. Okretanje, dakle, kao simulacija pravog kretanja bilo nam je dragocjeno, bilo nam je spasonosno, jer nam je hranilo uobrazilju da će se stvari jednom i konačno promijeniti. Naravno, da sluđeno ringišpil-pleme usljed pomamne brzine okretanja nije vidjelo ono što je očigledno i usred vašarske buke nije čulo ono što je glasnije od očiglednosti, ali svakako tiše od vašarišta. Prepustili smo se okretanju, zamađijani vrtoglavom potrebom da u okretanju oko sopstvene ose pronađemo smisao i suštinu dijalektičkog progresivnog procesa. Kada smo stali, kada smo se zaglavili u blatu, shvatili smo da je i najvašarskija šarena vrteška bolja od strašne nepokretnosti koja nas je zadesila. Više nema igara. Ostali su samo okrajci hljeba koji će sasvim sigurno utoliti glad nepokretnog lipsalog plemena. Vlasnici ringišpila su shvatili da nepokretnoj raji zabava više i ne treba. Treba im samo melanholično sjećanje na ono što nikada nijesu imali. Treba im podsjećanje na srećne dane nesreće kada je nazadovanje bilo jedino kretanje, no kretanja je, ipak, bilo... 

Veličanstveni kružni prizemni let omeđen granicama seljačkog vašara uz vrišteće salve kružnog progresa, držao nas je u magnovenju i iluziji da je sloboda dokučiva ukoliko je okretanje brže. Brzo ili sporo, okretanje nas je držalo na istoj distanci od oslobođenja iako su mnogi osjećali da su ga dotakli makar vršcima prstiju. Kada su vašar-maheri shvatili da su nas dovoljno izvozali, da nam je svijest dovoljno izokretana, a utroba izvrnuta, mogli su da zakoče vrtoglavku i da proglase fajront u ludoj krčmi u kojoj je sve stalo osim utvarnog privida vječnog kretanja. To bi bilo sve, čulo se iz razlupanog razglasa, i više neće biti ničega, konačno je zakrčalo prije nego je zamuklo... 

Čak je i malobrojnicima koji su na vrijeme prozreli okretanje kao perfidni i morbidni privid kretanja, vrteška počela da nedostaje. Vrteška stoji slaveći nepokretnost na zemlji koja se okreće oko vrteške. Simbolika opskurne slike precizna je dijagnoza opšteg poraza od najobičnije vašarske bande koja je uspjela da zaustavi kretanje i da istovremeno proslavlja kretanje u vašarištu koje se više ni ukrug ne okreće. Tako se vašar pretvorio u muzej voštanih figura u kojem je glavni eksponat ukočena vrteška kao spomenik nezaustavljivosti. I zaista se neće zaustaviti ništa osim bilo kakvog kretanja... 

Ako neko nekada, iz nekog dalekog srećnijeg plemena, prođe pored našeg avetinjskog vašara i ako neko nekada vidi našu vječno zaustavljenu vrtešku, vidjeće i nas koji smo odavno shvatili da se vrteška neće više nikada pokrenuti, ali još uvijek čekamo makar krug prevarantske igre. Vidjeće čudne ljude koji slave one koji su ih zakočili, razljudili i natjerali da se odreknu i koraka i sna. I biće im lakše, jer će i onako nesrećni, shvatiti da tamo negdje, u dalekom zaboravljenom i zapuštenom vašarištu, još uvijek tinjaju neki ljudi koji su nepokretniji i nesrećniji od njih...

izvor: old.dan.co.me ›››