Sa bloga Yugopapir prenosimo
intervju koji je Štulić dao magazinu "Stav" 1990. godine u
kojem između ostalog kaže: "Idemo ka totalitarnom svijetu,
Orwelovom svijetu, gdje ćemo mi biti samo topovska hrana za,
ne znam, islamski ili afrički front, kako se već gospoda
nagode"
BRANIMIR ŠTULIĆ JOHNNY, jedna od
ključnih i kultnih figura ovdašnjeg rock’n’rolla, došao je
još jednom iz Nizozemske da zatalasa, pokrene, iziritira,
podsjeti, pomakne...
Kompletno beskompromisan i do
besmisla uporan, valjda više nego ikada u skladu s jednim od
svojih životnih načela pregnantno formuliranih u naslovu
jednog od ključnih albuma "Ravno do dna", odlučio je da još
prije nego što je počeo snimati novu ploču cijelom svijetu
pokaže i dokaže da je sistem mišljenja, na čijem je
razvijanju tolike godine radio, doveo skoro do savršenstva.
Iako ga nije uvijek moguće
razumjeti, iako je nemoguće s njim se uvijek složiti (ako
niste on), teško mu je odoljeti, a još teže parirati. Ovaj
intervju je njegov potpisnik doživio kao jedno od najtežih,
ali i najzanimljivijih iskustava u ne više tako kratkoj
karijeri profesionalnog slušatelja rock¬ glazbenika.
U izvodu iz reda vožnje koji
može poslužiti i kao bilježnica, ostalo je zapisano da
Johnny trenutno čita tri knjige: "Upotreba imaginacije i
zalazak zapada" ¬ Elemirea ZoLle, "Struktura saraja
(Azijatski despotizam kao tvorevina mašte na Zapadu u XVIII
stoljeću" ¬ Alena Grorišara i "O nastajanju i nestajanju" ¬
Aristotela.
Ova
posljednja rečenica bi trebala biti uvod.
STAV: Koji te osobni motivi
nagone da svoj mozak toliko držiš u stanju hiperaktivnosti,
da tražiš odgovore i na najbesmislenija pitanja koja ti
ljudi postavljaju u svakakvim intervjuima koje ovih dana
daješ?
JOHNNY: Mislim da je to, ako
uopće imam osobnih motiva, želja za saznanjem, za
istraživanjem, za dokučivanjem. I želja da pronađem odgovor
na pitanje: što ja u svemu ovome trebam raditi? To je nulta
točka. I te četiri stvari su nekakvi moji motivi.
STAV: Ne možeš poreći da si od
početka karijere, blagodareći i pjesmama i onome što si
pričao vukao etiketa sve do ultraljevičara. A u međuvremenu
se toliko toga okolo promjenilo da...
JOHNNY: Da sam ostao na ljevici
da bi ljevica došla na desnicu. Sve se ostalo oko mene
promjenilo, što je inače fakt. Najveći ljevičari su postali
najveći desničari. Četrdeset godina smo slušali zavijanje
vukova, sada ćemo četrdeset godina slušati blejanje ovaca. I
sad, što bih ja u svemu tome trebao raditi: da blekećem ili
da zavijam? Što se od mene očekuje? Izgleda da moram
napraviti takvu situaciju da se od mene očekuje da zavijam,
ako već ne znam blejati.
STAV: Možda bi bilo logično da
poslije "Pit i to je Amerika" sada napraviš nešto kao
"Sergej i to je Azerbejdžan", ne znam...
JOHNNY: Da, ali ako čovjek
jednom napravi "Poljska u mom srcu", ne treba sada raditi
"Srbija u mom srcu" ili "Makedonija u mom srcu" ili...
Dovoljan je princip. Kud bi čovjek inače tako stigao? Niti
bi itko više vjerovao, niti bi to bilo išta značajno.
Nisam kriv što Azerbejdžan nije
bio tak’ popularan k'o Amerika kad je ta pjesma nastala. Sad
su svi počeli raditi pjesme o Rusiji da bi došli na njihov
market, što je sasvim u redu. Ali ja nikad nisam imao pojma
da bi trebao doći na iranski market ili na austrijski,
poljski ni na američki market. Uostalom, "Pit i to je
Amerika" i nije moj tekst, samo sam imao melodiju koja mi je
sjela.
Inače, ja sam o Americi ne bih
ni pisao.
BALKANSKA PARTIJA RADA
STAV: Planiraš osnovati
Balkansku partiju rada. Hoće li ona biti transnacionalna?
JOHNNY: Samo ukoliko se složimo
da jebeš zemlju koja Bosne nema. Ak’ to vrijedi, vrijedi i
ovo. A puni naziv treba biti "Balkanska partija rada (goli
kurac)". Da se jednog dana, kad se gospoda uohole, bar sjete
odakle su krenuli kad već ne znaju kuda idu.
STAV: Sve zajedno, i ideja i
partija djeluju prilično neozbiljno.
JOHNNY: Tako je, da bi jednog
dana sve to moglo pokazati se kao vrlo ozbiljno. Jer, kad bi
sad bilo vrlo ozbiljno, onda bi vjerovatno na kraju bilo
vrlo neozbiljno. Bila bi opća komedija, kao što je slučaj s
mnogim dosadašnjim iskustvima tog tipa, ne samo kod nas. Ali
neka ima bar malo humora u svemu tome, već će biti lakše.
STAV: Čudno je da se ti baviš
radnicima, da se poistovećuješ s njima. Otkud to?
JOHNNY: Takva mi je pozicija u
lancu reprodukcije. Tko ima u rukama ekonomiju, taj ima i
vlast. Ja je nemam, pa sam dakle u istoj poziciji kao i bilo
koji radnik. Ja i jesam radnik.
STAV: U tome vidim tvoju želju
da budeš Mesija, predvodnik.
JOHNNY: A jel', kako si došao do
toga, po čemu? Rekao sam ti što trebam ¬ gole kurce. Ali
bolje od sebe, jer su oni moj interes. Od gorih nemam
nikakvu korist. Samo ću biti još gori, koji sam se kurac
mučio u životu da budem gori. Moj interes su bolji od mene.
Ja, bilo kao Mesija, bilo kao zadnji kurac, trebam boljeg od
sebe. To je moj privatni interes.
Partija rada je vrlo časna
organizacija, jer bez rada nema ništa. Ne potcjenjujem
ljudski rad apsolutno. Ne bih rek’o da sam Mojsije. Ako
moram to raditi, onda je to samo zato što netko mora skupiti
nešto, organizirati, brinuti se da nema što nema. Za to
treba kvalitetan kadar, a njega nema. I zato će cijela stvar
ostat na papiru još najmanje pedeset godina.
STAV: Čemu tolika pretjerivanja?
JOHNNY: Namjerno pretjerujem da
bi se stvari bolje vidjele. To je kao s lastikom. Kada hoćeš
vidjetil je li negdje zarezana, moraš dobro je nategnuti da
bi vidio gdje će puknuti prvom sljedećom prilikom.
STAV: Mislim da još nismo
raščistili jednu stvar: jesi li ti marksist?
JOHNNY: Sada, kad su stvari
ogoljele u ovoj zemlji i kad se preko noći poslije četrdeset
godina društvenog vlasništva i nacionalizacije formiraju
klase patrona¬gazda i radničke klase i odjednom priča o
potpisivanju godišnjih ugovora između njih, jesam marksist,
vrlo veliki. Ali samo u tom smislu i ne dalje od toga.
Tko su patroni u ovoj zemlji?
Oni koji bi inače trebali platiti za sve svoje kriminalne
postupke u prošlih četrdeset godina. Sad su postali patroni
dajući ljudima kost da se oko nje glođu, skidajući joj
četiri nule. Što su založili za te četiri nule? Založili su
zemlju i njenu slobodu! To su založili. To su kriminalci. A
ja sam jedini čovjek u Jugoslaviji koji to govori, a svi
ostali su sretni.
Pa nek’ im bude, ali nek se zna
da je Johnny sumnjao u to. Od samog početka.
STAV: Kako ti gledaš na ulogu
pojedinca u povijesti čovječanstva?
JOHNNY: Znam za tursku
poslovicu, koja je univerzalna, da jedan čovjek vrijedi više
od stotine ljudi i da stotinu ljudi ne vrijedi kao jedan
čovjek, a ja Turcima generalno vjerujem. Druga stvar ¬ znam
povijest: znam da je sve ovo što sada imamo, ovaj razgovor
koji se snima, radio, svjetlo, to je sve jedan čovjek,
Tesla. Da nije bilo njega, mi bi sad bili u nekom drugom
stadiju. Pogledajmo drugu Jugoslaviju. To je isto bio jedan
čovjek. Nije bitno tko je bio iza, tko je bio pored. To je
bio Tito.
Kad gledam glazbu vidim Johna i
Paula, Beatlese. Da nije bilo njih, ja ne bi svir’o.
Pojedinac? To nam je najviše falilo do sad.
STAV: Da li se slažeš s ocjenom
da smo ovdje, u Jugoslaviji, sada generalno slobodniji nego
ikad ranije?
JOHNNY: U nekom smislu jesmo, a
u nekom smislu nismo. Jesmo utoliko što nas ima više koji
smijemo razgovarati, pomišljati da nešto napravimo, a nismo
utoliko što smo prije bili više svoji nego smo danas. Jer
prije smo, pod Titom, imali svoju nezavisnost ¬ kakva je
bila, takva je bila ¬čiji je on bio ja,ac, a s kim se on oko
nje dogovarao manje je bitno...
Ali je to ipak rađeno laički i
zbog toga smo mi sad u ovakvoj situaciji. Ak’ se ovako
nastavi, tu nema ništa za nas. Idemo ka totalitarnom
svijetu, Orwelovom svijetu, gdje ćemo mi biti samo topovska
hrana za, ne znam, islamski ili afrički front, kako se već
gospoda nagode. Kao što je otprilike, uostalom bilo i do
sada, ali smo nekako više nastojali da imamo stvar u svojim
rukama.
STAV: Koliko si bio ozbiljan
kada si rekao: Ako rocku oduzmeš seks i politiku, zašto onda
svirati? Stavljaš li tu politiku na mjesto droge u ono sveto
trojstvo?
JOHNNY: Pa zato smo mi ljudi i
napravili politiku da je imamo umjesto droge. Tamo gdje
politika ne funkcionira, tamo droga vlada. Je li je to
crkva, po Marksu, ili je to faktička droga, nije bitno, ali
to je činjenica. I zato Amerika ima tako grozne probleme s
drogom. Tamo nema politike.
NA ŠTA NISAM UTICAO
STAV: I dalje o Zapadu misliš
uglavnom isto, negativno. Kažeš da je i tebe pokvario, a
ipak ostaješ tamo. Zašto?
JOHNNY: Ja taj proces ne mogu
sprječiti. Što čovjek promatra, to postaje. Tu ne mogu
ništa, kao što nitko od nas ne može. Možeš samo ne
promatrati, a to nije rješenje.
STAV: Jesu li te i ranije
ovoliko interesirale teme bez veze s glazbom¬ ili je to
stvar novijeg datuma?
JOHNNY: Ja sam se i počeo bavit’
muzikom zato što sam sve ovo imao u glavi i muzika mi je
bila jedini način da to nekak’ kanaliziram, da dođem do
objekata za komunikaciju. Nema čovjek inače s kim
razgovarati. I sad nemam s kim razgovarati, a kamoli kad ne
bih bio poznat. S kim bih mogao razgovarati? S kim? Stavili
bi me u ludnicu! Da ne bi’ došao u ludnicu, moram
razgovarati.
STAV: Nekako mi se čini da ti s
godinama narasta sklonost ka smatranju sebe za preteču svega
postojećeg? Teško je naći bilo što u ovoj zemlji što se
kronološki pojavilo poslije tebe, a da ne tvrdiš da je pod
tvojim utjecajem?
JOHNNY: To je zato što imam
bolje viđenje od drugih, pa znam. Ne zato da bih ja dobio
išta poena na to. Sve što kažem može se vrednovati: dobro i
loše, je tako nije tako, ali ja tako stvari vidim i tako
mislim. Ali ova tvoja konstatacija stoji,¬ a ako treba
dokazati, možemo konkretno, točku po točku, ali neće biti
mjesta za sve.
STAV: Na šta si konkretno
utjecao u domaćem rock’n’rollu?
JOHNNY: A na što nisam?
STAV: Dobro, na što nisi?
JOHNNY: Nisam utjecao na Bijelo
dugme kad se pojavilo, nisam utjecao na one prije Bijelog
dugmeta, nisam utjecao na Grupu 220. Ali od kad sam se
pojavio ¬ utjecao sam na sve! I ne samo na rock’n’roll nego
baš na sve. Možda ne na nogomet u tolikoj mjeri, ali sigurno
i oni što igraju misle da bi trebali biti kao Johnny Štulić.
STAV: Postoji jedna točka koju
relativno lako prelaziš i kada počinješ govoriti i ono što
ne misliš. Svjestan si toga?
JOHNNY: Da. Kad govorim
emocionalno onda sam takav, kad govorim logično onda sam
onakav.
STAV: Ipak, u cijelom tvom novom
medijskom nastupu vidim jednu vrlo veselu, obješenjačku
žicu?
JOHNNY: Vrlo je vesela, da. A
što nam drugo preostaje? Ne da se mi sad moramo svi
veseliti, daleko od toga. Ali ako ispadne nešto veselo, daj
da se svi nasmijemo pa će nam možda opet biti malo lakše.
Jer ako nema šege i zajebancije, jebeš život.
STAV: Čini se da uživaš igrajući
se sofizama. Da se uvaljuješ u teško razrješive logičke
zavrzlame i da njima mučiš sugovornika, a nekad i sebe.
Zašto?
JOHNNY: Zato što čovjek mora
misliti da bi se izvukao iz te nemoguće situacije. Ako nije
u nemogućoj situaciji on ne misli. A pošto se od mene
očekuje da mislim, a i ne samo od mene, volio bih da svi
ljudi misle, onda bih ja još više mislio, pa bi nam svima
bilo zanimljivije. Zato se moram uvaljivati u te neke
nemoguće situacije, to je isto fakt.
STAV: Ne čini li ti se da si
zatvarajući se u ovaj način mišljenja i ovaj krug tema suzio
krug ljudi koji se zanimaju za tvoju muziku? I koliko ti je
to u suštini bitno? Koliko ti je uopće stalo do toga da
ljudi sada primaju tvoje pjesme na način na koji su ih
primali ranije?
JOHNNY: Po svom karakteru sam
emocionalno vezan za razumsko. Tako da nekako u svojoj biti
ne mogu voljeti ono za što nemam interesa. Nisam jako
pametan i kad ne mislim ¬ pogodim, kada mislim,¬ zajebem se.
Ne misleći, ja sam mislio da je bolje da iza sebe imam pet
tisuća ljudi koji me razumiju, nego pet milijuna koji me
kupuju i ne razumiju. Nikad neću pogodit’ bilo kome, to je
moja politika. Jer ja bih prvi to kupovao. Ja.
MALI SIROTI PROVINCIJALAC
STAV: Koliko u svim ovim
intervjuima koje daješ ovih dana razgovaraš s ljudima koji
te pitaju, a koliko sa samim sobom? Čini mi se da se nikada
ne daš kanalizirati.
JOHNNY: Znam samo to da ne želim
da fasciniram druge, to mi nikad nije bila ambicija.
Oduvijek sam govorio da bih bio sretan da imam najmanje od
svih. Onda bi me ljudi bar pustili na miru. Prema tome, hoću
da se i drugi obogate, da njima bude bolje, e onda će i meni
puno bolje bit’. Jer kad je samo meni dobro, meni nije
dobro, što će to meni?
Ne da ja idem za tim da svima
bude dobro, idem za tim da me ostave na miru. A ostavit će
me i pustit će me da prođem svojim putem samo ako su oni
zadovoljni. Ja sam, ovak’ malo čudan čovjek, ali ako oni to
vide i ne daju mi da prođem, šta onda meni drugo preostaje.
Mali siroti provincijalac mora se snalaziti.
STAV: Misliš da si čudan?
JOHNNY: Jesam, malo, da. Sebi
nisam čudan, čudan sam kad se kompariram s drugima. Onda
vidim gdje mi je mjesto. Nisam ja budala, to bar nisam. Ali
to ne znači da ne bih mogao biti budala. Nitko nije savršen.
I dobro je da čovjek nekad bude budala, tim se više vidi kad
nije budala. Tak' da me to uopće ne smeta.
Koji put od sebe i radim budalu
samo zato da se vidi da to nisam oduvijek bio i da tu ima i
dobrih, pametnih stvari. Nitko ti ne zna koji put reći tako
dobru, pametnu stvar k'o budala. To je stara stvar. Zato su
kraljevi i imali lude. I Turci su to slično rješavali. Oni
su Sultanu slali vezira koji mu je ljubio noge jer nije smio
gledati ga u oči i govorio: "O Presvjetli, o Veliko Sunce,
oni kauri, oni bijesni psi, oni nevjernici, zamisli, oni
kažu da si ti pizda!" Tako to funkcionira na cjelom svjetu.
S kravatom ili bez nje.
STAV: Na kraju, kako se ojsećaš
u situaciji kada su stare pjesme bolje prihvaćene od ovih
novih?
JOHNNY: Pa bolje išta nego
ništa.
STAV: To te ne uzbuđuje?
JOHNNY: Ne. Uopće. Znam da će
biti onako kako ja kažem. I ne samo to, kako kažem tako će i
biti jer nema drugog izbora. Sasvim sigurno. A ono što sam
ja mislio prije deset godina mnogi misle sada. Tako će za
deset godina shvatiti da je i ovo bilo u redu. A onda će
ponovo doći jebati me u mozak s istim stvarima.
Razgovarao: Vladimir Stakić
(Stav, 1990.)
.jpg)
_003.jpg)
_002.jpg)
_001.jpg)