Ugledna splitsko-beogradska
istoričarka dr Branka Prpa u intrevjuu za Slobodnu Dalmaciju
pričala je o svom odrastanju u Splitu, dobrim i lošim
stranama komunizma u Jugoslaviji, stanjem u današnjem
društvu, ali i o položaju kapitalizma danas u svijetu.
Uvodno predavanje na temu “Razvoj komunističkih ideja uoči i
nakon osnivanja KPJ” održala je Prpa, pokazavši da ideja
komunizma kod Južnih Slovena nije došla s Oktobarskom
revolucijom, nego je i te kako postojala još u doba kada
Lenjin nije bio ni rođen, piše Slobodna Dalmacija.
Predavanje je počela na
neuobičajen način, pokazavši publici u tom trenutku
najnoviju naslovnicu britanskog lista Finenšal tajms, s
“vrućim” naslovom: “Kapitalizam se mora resetovati”.
Propali
jer nije bilo demokratije
Na predavanju ste rekli da ste osnovnu školu u Splitu
pohađali po “švedskom modelu”?
Prpa: Da. Ta država se
modernizovala koracima od sedam milja. Radi se o izboru
kulturnih paradigmi – SFRJ je imala komisiju koja je
istraživala iskustva evropskih zemalja o osnovnom školstvu i
izabran je taj švedski model. To su zanimljivi izbori koji
nisu karakteristični za komuniste – čovjek bi očekivao ruski
model, a ne švedski.
Valjda
je to bila posledica raskida KPJ sa Staljinom?
Prpa: Da, ali to nije značilo
raskid s boljševičkom matricom. Tito do smrti nije prestao
da bude boljševik. Nikad se nije raskinulo s ideologijom
boljševizma i to je bio problem Jugoslavije jer je Tito bio
komunista starog tipa. Zato mi nismo imali komuniste
reformiste.
Nažalost, jugoslavenska Partija
se nikad nije transformisala iz boljševizma u nešto drugo.
Sima Marković, jedan od osnivača KPJ, 1920. kaže u
parlamentu: “Jugoslavija će biti demokratska ili je neće
biti.” To je taj problem - Jugoslavija nikad nije bila
demokratska.
Mrak
verbalnog delikta
U Korčuli ste govorili i o minusima te prakse?
Prpa: Tu praksu je kompromitovao
fenomen “verbalnog delikta” zbog kojeg si mogao završiti u
zatvoru, a značio je nepostojanje prava na kritiku
društvenog stanja.
To je minus tog modela, koji je
zapravo bio dosta liberalan u odnosu na ostale socijalizme u
svijetu. To je bila karakteristika boljševičkog modela – ako
kritiikuješ, automatski si kontrarevolucionar. Ta ideološka
paradigma je bila anakrona i nije mogla pratiti razvoj
modernog društva.
Ipak,
na predavanju ste kazali da su jugoslavenski komunisti
uspeli da nadoknade zaostatak ovih prostora za svetom
koji se merio vekovima?
Prpa: Mi nismo imali renesansu.
Godine 1918, na početku stvaranja Jugoslavije, u Sloveniji
imate osam odsto nepismenih, u Srbiji 64 odsto, u BiH 86
odsto. Bile su ogromne razlike u razvijenosti: osim
Slovenije, sve drugo bile su seljačke zemlje.
To je ono što je KPJ ostavio u
naslijeđe – komunisti su sproveli društveni skok za koji su
Zapadnoj Evropi bila potrebna stoljeća. Bio je to
civilizacijski poduhvat, izveden u samo nekoliko decenija.
I to je taj paradoks
komunističke Jugoslavije – s jedne strane neviđena
modernizacija, a s druge strane boljševički model koji ne
dopušta ideološku kritiku.
Tito
je ranije morao da se povuče sa vlasti
Vaša studentska generacija je bila dosta politična?
Prpa: Sve to je moja “baby-boom”
generacija počela krajem šezdesetih komplikovati, a pritom
smo bili vrlo obrazovani jer se ta jugoslavenska država
pobrinula da budemo obrazovani, od stipendija do studentskih
domova.
Bila je to velika investicija
države u mlade ljude koja se događala od početka šezdesetih
sve do kraja Jugoslavije. I naravno da je ta obrazovana
generacija počela propitivati tu našu stvarnost, ne ljevicu,
nego političku praksu koja je bila u nekim stvarima
anakrona.
Kažete
da je klica sloma SFRJ začeta još početkom sedamdesetih?
Prpa: Tada se obračunalo s tri
glavne republiče partije – hrvatskom, srpskom i slovenačkom,
te su došli konzervativni nasljednici.
Postajalo je sve gore i gore da
bi nakon Titove smrti došla generacija političara još
konzervativnija od svih prethodnih generacija. Oni su i
srušili SFRJ.
Jugoslavija nije srušena u
Bartolomejskoj noći, nego od državnog i partijskog vrha, što
je istorijski presedan. Držim da se Tito morao ranije povući
s vlasti. Iako je bio političar jedinstvenog kalibra, i
teško je vjerovati da će ovi prostori ikada više dati takvog
političara, mislim da je predugo ostao na vlasti.
Vratimo
se na vaše korčulansko predavanje. Zašto ste ga započeli
pokazivanjem naslovnice Finenšal tajmsa, s tim velikim
naslovom “Kapitalizam se mora resetovati”?
Prpa: Zato što se teško uopšte
moglo očekivati da neko tako javno i manifestno objavi da je
kapitalizam u tako velikoj krizi.
Finenšal tajms nije Piketi pa
mogu povremeno objaviti tako nešto, ali da ovako manifestno
objave kako je kapitalizam došao u ćorsokak, to je zaista
bilo teško vjerovati. Ideološka rigidnost kapitalističkog
sistema je dovela do sloma kapitalizma na isti način kako je
komunizam doživio slom.
Međutim
kapitalizam se i prije pokazao puno žilaviji i sposobniji za
promjene i prilagođenja nego što su to komunisti mislili?
Prpa: Više očito nije.
Neoliberalni model mu je oduzeo tu sposobnost. Kapitalizam
nikad nije bio suroviji nego danas i nikad razlike nisu bile
veće u istoriji, da 47 ili 48 najbogatijih ljudi ima koliko
i polovina čovječanstva.
To se u istoriji ljudskog roda
nikad nije dogodilo, ni u jednoj civilizaciji. To su već
metafizičke brojke.
Vratimo se na ove prostore. Na
predavanju ste rekli da je ključni problem hrvatsko-srpskih
odnosa Bosna i Hercegovina?
Prpa: I to već 150 godina.
Jugoslavija je 1918. i stvorena jer se nije moglo riješiti
pitanje Bosne. Nikola Pašić 1924. traži amputaciju BiH, da
Hrvatska i Slovenija odu, pa mu savjetnici kažu: “Ne može,
biće puno krvi”. I Pašić odustaje i zove Stjepana Radića za
ministra prosvjete.
I u ovom ratu se ključno
razgraničenje između Hrvata i Srba događalo na prostoru BiH,
ovog puta na štetu Bošnjaka. Ali kao i ranije, od Berlinskog
kongresa 1878. nadalje, podjela Bosne nije uspjela.
Srbija
je zapela
Kako tumačite novo pogoršanje odnosa između Hrvatske i
Srbije?
Prpa: Nekompetentne vlasti
trebaju neprijatelja. Na tom principu ćeš izazvati
solidarnost građana s tobom koji si predstavnik njihove
volje. Znači, razvijaš paranoidnu svijest da si ugrožen i od
“pete kolone”, dakle od svojih građana – pogotovo ako su
druge vjere ili nacije – i od “spoljnih neprijatelja”, a to
su pripadnici drugih naroda, susjedi.
Nacionalna retorika je vođenje
svoje države i naroda na slijepi kolosjek, gdje se od silnog
patriotizma ne stigneš baviti stvarnim problemima građana
jer si zauzet fiktivnom ugroženosti. Taj stereotip vrijeđa
inteligenciju, ali funkcioniše i u Hrvatskoj i u Srbiji.
Protesti
utihnuli
Prpa je u intrevjuu za Slobodnu
Dalmaciju prokomentarisala i proteste koji se mjesecima vode
u Beogradu, kao i aktuelnu vlast koju je optužila za
stvaranje “nepodnošljivog stanja za Srbiju”. Ipak, ona je
naglasila da je cilj protesta otkako su mu se priključile
političke partije ostao nejasan.
Prpa: Ne može rušenje Vučića
biti glavni politički cilj, već ono što bi trebalo doći
nakon Vučića, a toga nema u političkim partijama današnje
Srbije. Sad su one odlučile bojkotovati izbore. A zašto onda
postoje? Kažu: “On je uzurpirao sve medije”. To je tačno,
ali prostor slobode moraš osvojiti, to ti niko neće
pokloniti.
Na predavanju ste Srbiju nazvali “zemljom diletanata i
korupcije”?
Prpa: U Srbiji se živi od danas
do sjutra jer je nestao projekt budućnosti, a kad to
nestane, onda nestane i nada, a to je najbolje u nama. Kad
nestane najbolje u nama, dolazi prostor depresije.
Političke elite Srbije ne samo
da nisu sposobne odgovoriti na izazove vremena, već ih ne
mogu ni artikulisati. Na nivou političke pameti to je
postalo jedno stupidno društvo. Stvar je katastrofična i
poprilično depresivna.
Ljudi se onda sjete vremena kad
su imali projekt budućnosti, koji je gradila ljevica, i otud
ono što zovu jugonostalgijom.
Jugoslavija
kao najveći eksperiment
Ali utvrdili smo da Jugoslavija nikad nije bila demokratska
država?
Prpa: Jugoslavija je bila vrlo
komplikovana zemlja. Danas se i u teoriji razmatra
jugoslavenski model kao jedan od najvećih eksperimenata u
organizaciji države u svjetskim razmerima.
Ona je u sebi imala tolike
nejednakosti – različite religije, konfesije, različiti nivo
razvijenosti…
U 73 godine postojanja
jugoslavenska država se bavila rješavanjem tih disbalansa.
Cijela država, pogotovo ona stvorena nakon 1945, počivala je
na ideji tolerancije, i to ne suživota, nego zajedničkog
života. I pokazalo se da je to moguće.
Kako
se pokazalo da je moguće, ako se raspala u krvi?
Prpa: Onog časa kad je nestalo
tolerancije, kad je ona izbačena iz političkoga govora i kad
se ušlo u ekskluzivističke koncepcije, to je bio kraj te
države. Jugoslavija je prije svega bila kulturni projekt.
Ako gledate ljude koji su danas
mlađi od 30 godina, ono što njih povezuje s Jugoslavijom je
kulturna veza, izgrađena preko muzike, knjiga, preko jezika.
Ta ideja duboke povezanosti ovog prostora više ne postoji u
politici, ali postoji u kulturi.
I to će se nastaviti i u
budućnosti, usprkos neopisivoj političkoj propagandi i
proizvodnji mržnje i u Hrvatskoj i u Srbiji, koja samo što
nije dovela do novog rata.