autor tekst 002 ›››

 

 

Branko Ćopić

 

Kako je Tito proganjao Branka Ćopića

 Priča o jedinom piscu koji je imao dosijea u Gradskom komitetu i UDBI. Satirična priča iz 1950. izazvala paničan strah u vrhu jugoslovenskog partijskog rukovodstva

 BIO je 26. mart 1984. godine. Branko Ćopić izlazi iz svog stana, tu negde oko "Beograđanke", najviše beogradske palate, i odlazi do hotela "Moskva". U restoranu na spratu naručuje kafu i dugo gleda na Savu. Časti konobare, valjda prvi put, i to pozamašnom svotom...

 - Koji je povod? - pitaju konobari.

 - Imam, verujte, veliki razlog - odgovara Branko.

 Silazi do mosta. Okreće leđa zgradi Centralnog komiteta, preskače ogradu i strmoglavljuje se na beton. Sutradan štur izveštaj u novinama. Nervno rastrojstvo... Nigde pitanja zašto... Zašto je Branko Ćopić bio prvi književnik koga je posle rata javno napao sin naroda i narodnosti, najautoritativniji čovek zemlje, Josip Broz Tito, proglašavajući za laž njegovu naivnu istinu? Nigde pitanja zašto je Ćopić bio jedini pisac s posebnim dosijeom u Gradskom komitetu Saveza komunista Beograda kao i u Udbi, koji je zatvoren tek početkom sedamdesetih godina prošlog veka.

 OVO samoubistvo nadnosi se, i danas, kao neka mračna senka, nad njegovim bogatim delom. Odneo je u smrt mnoga pitanja. I svoja, i naša.

 Sudanije Branka Ćopića, kako je Ratko Peković nazvao knjigu o njemu, počelo je odmah na početku. Jugoslavija se oporavljala od krvavog rata i prvih posledica razorne rezolucije Informbiroa i raskinutog zagrljaja s Moskvom. Zemlja se lagano oporavljala, ali su sa oporavkom lagano rasle i mnogobrojne privilegije onih koji su zaseli da vladaju u ime naroda.

 Te daleke 1950. godine bilo je sparno leto, kako inače i danas zna da bude u Beogradu. Duško Kostić, glavni i odgovorni urednik "Književnih novina", zaključio je avgustovski broj i krenuo ka rodnom Ivangradu, ne pomišljajući o tome da će najnoviji satirični zapis Branka Ćopića "Jeretička priča" uzdrmati sam vrh nove države. Na autobuskoj stanici dočekali su ga drugovi iz Komiteta i saopštili mu da se prvim autobusom vrati za Beograd i da sutra uveče u sedam sati bude u redakciji. I ništa više. Uspeo je nekako da stigne na vreme. Kad tamo, Ćopić. Sproveli ga do redakcije. Ni on ne zna ko ih je i zbog čega okupio.

 Branko Ćopić lečio humorom

 Oko devet, ušla su dva druga u kožnim mantilima i strpala ih u crveni "bjuik" sa zamračenim staklima. Kakve li simbolike, njihova, komunistička, crvena boja i automobil simbol kapitalizma! Goli otok, prošlo im je kroz glavu. Neko ih je ocinkario ako su negde nesmotreno neku lepu o Staljinu rekli.

 ALI, umesto u Udbi, našli su se pred Đilasom.

 - A ti onako, Ćopiću! Tvoja satira i "Jeretička priča"! Hrana za malograđane, povlađuješ sitnoj buržoaziji i čaršiji... A i tvoja literatura, sve sami seljaci, Jovandeke i ostala seljačka bratija, a gde ti je Partija, nje kod tebe nema... - Đido kritikuje, upozorava, čini to meko, nenapadno, ne strogo i narogušeno, kao više drugarski.

 - Saznao si da Partija priprema akciju protiv privilegija, pa si, da ispadneš hrabar, prvi opalio. Kao onaj borac u ratu koji, ne čekajući komandu, ispaljuje prvi i tako otkriva položaj... - i sve u tom tonu.

 Bolela ga je izdaja pisaca

 Branko se pogurio, klima glavom i onako skrušeno cedi kroz usta:

 - Joj, što pametno govoriš druže Đido. Kako si sve to dobro uočio. A ova moja glupa bosanska glava ne umije da sve to razluči... Kako ti to dobro vidiš... - povija se i dovija Branko.

 - Sad smatraj da je sa ovim sve svršeno - reče Đilas Ćopiću.

 Stevan Raičković, Branko Ćopić i Ivo Andrić

 Izašli su ošamućeni. U hodniku Duško prošapta:

 - Jeftino smo prošli!

 MNOGO godina docnije, u Herceg Novom, posle svih Đilasovih stradanija i zatvora, negde posle Brionskog plenuma, srešće se prvi put od te avgustovske epizode, bivši ideolog partije i bivši glavni urednik "Književnih novina".

 - Niko me u životu nije zajebavao kao Branko one noći kod mene u kabinetu povodom "Jeretičke priče" - biće prve reči koje je Đido izgovorio Kostiću dok su pružali ruku jedan drugom.

 Ipak se na tome nije sve završilo, kako je Đilas obećao.

 Najpre će on i Moša Pijade posvetiti dve pune strane "Borbe" u odbranu od "pošasti" zvane Branko Ćopić. Zamislite, on se usudio da napiše priču kako jedan ministar i njegov pomoćnik letuju u luksuznoj vili u Dubrovniku sa porodicama i pride svastikama i još kojekavim osobljem, a usput spominje i generala i nekog udarnika. Ali ni to im nije bilo dosta. Toj osudi pridružiće se i važan funkcioner tog vremena Dušan Popović, ali i poznati pisci i kritičari - Skender Kulenović, Mihailo Lalić, Velibor Gligorić, Oto Bihalji-Merin i Milorad Panić Surep.

 Ali ni to nije bilo dosta. Na Kongresu AFŽ-a u Zagrebu oglašava se niko drugi do najveći sin naših naroda i narodnosti, sam Josip Broz. Nimalo nevino, nimalo naivno.

 TITO je u Ćopićevoj "Jeretičkoj priči" video aluziju "na naše najviše rukovodstvo". Jasno je rekao da on lično takvu satiru neće dozvoliti, ali i da pisac neće biti uhapšen.

 Ironijom sudbine, u prvim redovima sedela je stara Ličanka Soja, Sofija, Brankova majka. Legenda kaže da je hrabra starica prišla maršalu i rekla mu da njen Branko nije izdajnik. O tome u partijskim arhivskim dokumentima, naravno, nema ni reči.

 Veselog Krajišnika sve to je odviše zabolelo i dozlaboga uplašilo. Stalno je ponavljao rečenicu: Što baš teškom artiljerijom na vrapca!

 Ali Branko ne bi bio Branko kad i ovakve situacije ne bi pretvarao u šeretluk. Tekst Titovog govora iz Zagreba, u kome on kaže da neće biti hapšen, isekao je iz novina i zalepio na vrata stana. Kanda, da podseti zaboravne drugove, naročito one u kožnim mantilima, šta je rekao njihov vođa i učitelj, ako dođu da ga uhapse.

 Usledili su dopisi komitetima o Brankovoj nepoćudnosti... U njegovoj Bosni, ali i ne samo u Bosni, počeli su da ga izbacuju iz školske lektire. Oko njega se lagano širio prazan prostor. Počeli su da ga izbegavaju i najbolji drugovi. Za svaki slučaj. Ali neki drugi ljudi počeli su da se vrzmaju oko njega. A njegov dosije je bio sve deblji. I partijski, u Gradskom komitetu, i policijski, u Udbi. Punili su ga dvadeset godina.

 U JEDNOM od izveštaja o kretanju Branka Ćopića piše: "Onoga dana kada je u 'Borbi' izašlo saopštenje CK SKJ povodom Đilasovih članaka, Ćopić je uveče u Klubu književnika pitao svakoga ko je ušao je li za Đilasa ili ne. Neposredno posle Plenuma, međutim, pred izvesnim licima je nedvosmisleno, ali i prilično jasno, rekao: - Gadna je ova beogradska klizavica. Onomad se umalo ne đidnu."

 Ovim je hteo da kaže kako mu je malo trebalo da pre Plenuma "sklizne" po Đilasovoj liniji, ali se, eto, na vreme povukao... Ćopić je tih dana, ukoliko bi ga neko pitao je li za Đilasa ili ne, obično odgovarao: "Ja sam za Đidu... ali Veselinovićevog."

 U drugom, sa jednog predavanja novembra 1954, takođe piše: "... Naveo je primer kako je u toku rata na oslobođenoj teritoriji prikazivan skeč 'Jazavac pred sudom'. Kad je počelo predstavljanje, predsednik odbora - seljak, popeo se na binu i svojim prisustvom tamo ometao je izvođenje programa. Na primedbu glumaca da siđe u masu nije hteo, jer je on vlast i treba da se oseti ko je on. Tendencija mu je bila sa ovim primerom da pokaže rđave korene pri formiranju Narodne vlasti..."

 A BRANKO, umoran od svojih satira na račun sitnih buržuja, religije, popova, crkvenjaka, hodža, nije hteo da zatvori oči pred socijalnim i političkim pojavama u novoj, njegovoj komunističkoj i pravednoj Jugoslaviji. U pismu, naslovljenom Veljku, najverovatnije Vlahoviću, drhtavom rukom ispisuje: "Nije me majka Ličanka rodila da puzim i previjam se i više volim da me čak i anarhistom nazovu, i drskim i bezobraznim čovjekom, nego li književnikom bez kičme, bez dostojanstva i savjesti."

 I tih dana u Klubu književnika sedeo je jedne noći sam samcit. Niko da ga pozdravi, a kamoli da sedne. Kad u neko doba nailazi Andrić i pravo za njegov sto. Priča nešto o Geteu i ljušti jabuku. Branko ga gleda u čudu i misli da on ne zna šta se sa njim dešava i da je zbog toga seo. Kad u jednom trenutku budući nobelovac procedi:

 - Jebo ti take šale, piši romane, njih ionako niko ne čita - reče Andrić.

 Niko pre, a kažu, niko ni posle nije čuo Andrića da psuje.

 I počeo je Ćopić da piše romane. Ali avaj, kada je objavio "Gluvi barut", prošao je kroz isti partijski "topli zec" kao u vreme "Jeretičke priče" i, konačno, 1960. je izbačen iz Partije.

 Živeće tako Branko dvostruki život između pošalice i dosetke i depresije, između slave najčitanijeg, najtiražnijeg i najprevođenijeg književnika i pritiska državne aparature da slomi u njemu trajne ljudske vrednosti. Tamo sedamdesetih godina prošlog veka, u predgovoru "Bašti sljezove boje", uputiće nam opomenu, koju tad nismo razumeli. Piscu su se ukazali crni jahači, konjanici apokalipse, aveti razaranja i požara, neman koja se sprema da sve satre - ognjišta i krovove, detinjstva i ceste, sela i čitave gradove. Kasno će nam poruka postati jasna - kada je počeo razorni rat i krvoproliće.

 REVOLUCIJE BEZ ORUŽJA

 Ćopić je rođen 1. januara 1915. godine u Hašanima pod planinom Grmeč. Pohađao je učiteljsku školu u Banjaluci i Sarajevu, a završio u Karlovcu, i Filozofski fakultet u Beogradu. Posle rata neko vreme je bio urednik dečjih listova u Beogradu, a potom postaje profesionalni književnik. Smatra se jednim od najvećih dečjih pisaca svog vremena. Objavio je više od 50 knjiga pripovedaka, romana, poezije i dečje literature. Prevođen je na ruski, engleski, francuski, nemački, ukrajinski, poljski, češki, bugarski, slovenački i mađarski jezik. Bio je član SANU i ANU BiH.

 Bio je nosilac Partizanske spomenice. Gostujući jednom prilikom u Studentskom gradu, spominjući spomenicu Branko je rekao:

 - E ta moja generacija baš nije imala sreće. I prvu i ovu drugu revoluciju (seksualnu) dočekala je bez oružja.

izvor: novosti.rs ›››

 

autor tekst 001 ›››

 

 

Branko Ćopić

 

 JERETIČKA PRIČA

 Oveća vila, sa svih strana ograđena zidom i otvorena samo prema moru, pribila se uz raspucao strm kamenjar. Jedva je vidim od borova i čempresa. Građena je za vrijeme stare, trule, nenarodne... itd. Jugoslavije.

 Ispred vile je mala terasa natkrivena sjenicom od bršljana i oivičena mesinganom ogradom. Ispod nje, desetak stepenica niže, minirjaturna plaža, bazen i plitka baza za čamce.

 Udesno od vile, na nekih stotinak metara, počinje luk velike pješčane plaže. Tamo iza nje, kroz bujno zelenilo, proviruju krovovi i blistaju zidovi brojnih odmarališta.

 Na hladovitoj terasi vile ćuti i dosađuje se omanje društvo: ministar Štef Jovanović, njegova svastika, pomoćnik ministra sa ženom, general Stevo Navala, neka krupna zvjerka iz krupne ustanove, još jedna neodređena zvjerka za koju niko posigurno ne zna čime se bavi (a koja samo mudro i važno ćuti), nekoliko baba i staraca i, najzad, jedan načelnik personalnog odjeljenja, koji strogo i sumnjičavo posmatra čemprese, more, čamce i oblačak što se nadvija nad vazdušni prostor vile.

 Ministrova svastika (studentkinja koja na fakultet odlazi automobilom) i pomoćnikova žena upravo su se vratile iz grada. Dostojanstveno su prošetale ukazujući počast starom gradu i suncu nad njim i, vijoreći kosom, doprašile natrag autom natjerajući u bijeg tamo neke koji su gmizali pješke (nosići su im, naravno, bili kako treba uzdignutd). Sad obje sjede u ćošku, nedaleko od ministra, i pretresaju svoje jutrošnje doživljaje.

 — A koji ti bješe ono, onaj poružni debeljko, koji te je pozdravio kod česme? — interesuje se svastika, inače stari kandidat za udaju.

 — Kakav debeljko? — nadiže obrve pomoćnikovica. — Ta ono je pukovnik taj i taj; još je momak.

 — Aa, fin drug, simpatičan - razvlači usta svastika i pita dalje: — A onaj mladić, ljepotan? Sjećaš li se, mahao ti je s bedema?

 — Taj? — kiselo mrmlja pomoćnikova žena. — Neki student, drug mog brata.

 — Pih, baš je neki bezobraznik — mršti se svastika. — Tako drsko gleda i tako se... Baš ima neučtiviih ljudi. Mnogo ti slobode oni sebi daju.

 — Mnogo, mnogo — slaže se pomoćnikovica.

 Nedaleko buči, pljeska i vrišti velika plaža. General Navala ćutke silazi niz stepenice, tobož nemarno pliva iza zida, a onda baca oprezan pogled na vilu i pljuskajući vodom bježi prema velikoj plaži. Tamo ga prepoznavaju još prije nego je izišao i obasipaju razdraganim uzvicima:

 — Aa, evo ga, evo ga!

 — Gdje si ti, bre? Ovamo!

 Već poslije jednu minutu ovaj važni i mrzovoljni general s terase pretvara se u vedrog i razgovornog momka. Smije se od srca, žmirka na suncu i pita jednog crnpurastog dječaka, svog bivšeg kurira:

 — Čuješ, Milojica, bi l' se kod vas u odmaralištu našlo jedno mjesto? Ne sjedi mi se tamo prijeko.

 — Bogami, biće. Sjutra odlaze neki iz našeg preduzeća.

 Na terasi je i dalje tišina. Svaki razgovor brzo zamre i opet zavlada veličanistvena dosada.

 — Jeste li svraćali do velike kavane? — pita pomoćntik ženu.

 — A, vraga. Natrpalo se tamo neke svjetine, mjesta ne možeš dobiti.

 — Eh, a tamo je divna terasa, izgled na more — uzdiše svastika.

 — Tamo bi trebalo dozvoliti ulaz samo sa specijalnim propusnicaima, kao u onom našem, sjećaš li se? Onda bi bar bilo mjesta, ne bi svak dolazio.

 — Šta da mu radiš! — sliježe pomoćnik ramenima.

 Drug miinistar zamišljeno ćuti. S jedne strane, srce ga vuče tamo, na veliku plažu, među narod, a s druge strane, sve mu se čini da će nešto izgubiti od vlastite veličine ako se umiješa među svjetinu. Ovako izdvojen od mase izgleda sam sebi mnogo važniii, vredniji i mudrijli, izabran čovjek, ali mu je u duši ipak nešto prazno, kao da ne sjedi na svom pravom mjestu.

 Okretno i lagano, malo se ljuljajući u kukovima, prilazi ministru direktor jednog velikog hotela. On je od neki dan tu u vili, pola kao gost, pola kao glavni snabdjevač i savjetnik. Poznaje skoro sve ministre, generale i druge "glavne ljude", kako sam kaže.

 — Druže ministre, u jednom odmaralištu ima krasan bilijar, a vi, koliko znam, volite... — počinje on tihim i diskretnim šapatom.

 — Valjda vole i oni drugovi iz toga odmarališta — nehotice se otme ministru i, kao da rasterećuje rođenu savjest, odlučno kaže: — Ne, ne treba.

 — Ne treba! — kao odjek, povlađujući, ponavlja direktor, pa pipkajući čime bi odobrovoljio ministra, opet mu se prigne uvu i medi mu: - Ali što vi plivate — cmok! — i tu direktor poljubi vrhove svoja tri sastavljena prsta.

 — Aha, jesi li vidio, — sav bljesnu i oživlje ministar — a nema ni nedjelju dana kako sam naučio.

 — Vi ste prilično i omršaviili, skoro i nemate stomaka — nastavi direktor.

 Jovanović neuvjerljivo mjeri svoju pokrupnu figuru, a kad mu direktor još jednom potvrdi to isto, njemu se i samom čini da više nema stomaka.

 — Pa, mršavi se, mršavi.

 Direktor, veoma zadovoljan, plovi natrag u pravcu kuhinje, dok se miinistar samodopadljivo ogleda i smješka.

 Raspričana svastika za trenutak zaustavlja jezik, isteže dug vrat i, kao da se iznenada probudila, vrti tamo-amo malom vjeveričjom glavom.

 — A gdje je general, gdje su?

 — Valjda su tamo prijeko — krivi usne debeljušna pomoćnikovica i palcem, preko ramena, pokazuje gdje je, po prilici, to "prijeko" koje odvlača, "guta" i nepopravljivo kvari do juče fine ljude. — E, jesu našli društvo! Pazi, čak se i rzanje otud čuje!

 — Vrlo važno — žučljivo uspija djevojka i mrmlja ironično, više za sebe: — Možda je na ljetovanju moderno udvarati se udarnicima.

 — Pa vjerovatno. A glumice i balerine ostavljene su za zimsku sezonu — zlobno dodaje pomoćnikovica, ciljajući bogzna na koga iz njinovog društva.

 Ispod male plaže čuje se pljuskanje vode i nečije snažno varvarsko frktanje. Jedna mokra njuška svijetlih i drskiih očiju, doperjala sigurno s velilko plaže, radoznalo izviruje na osamljeno društvo, penje se na terasu i, pljeskajući se po jevtanim gaćicama, isteže šiju put malog bifea pod ballkonom.

 Društvo nelagodno ćuti i pravi se kao da ne vidi uljeza. Najzad ustaje načelnik i prilazi nepoznatom.

 — Šta vi, druže, tražite.

 — Imaš ii ti ovdje nešto 'ladno za popit? — dobrodušno pita pridošlica i zvecka sitnišom po promočenom džepu misleći od načelnika da je to gostoljubivi domaćin kuće.

 — Ovdje je zabranjeno... — uozbiljeno počinje načelnik, ali snalažjjiva njuška, i ne čujući ga, već šljapa prema bifeu i veselo dovikuje kelneru:

 — Deder, za burazera jedan špricer, onako pojači.

 Ministru odjednom nešto bljesne u sjećanju, i on brzo izviri na nepoznatog postjetioca, koji se već vraća neljubazno uslužen kod bifea.

 — Jest, ovo je.

 Prepoznao je čuvenog udarnika i novatora kome je on proljetos lično predao nagradu i orden, pa kao da je zatečen u rđavom društvu, pocrvenje i sagnu glavu da ga udarnik ne bi prepoznao.

 — Do đavola, šta li će samo čovjek reći ako li je i mene vidio?!

 Njegova svastika dotle, u samrtnoj dosadi, okreće glavu na stolici za ljuljanje i pita:

 — Zašto ne premjestite kod nas onu muziku iz velitoog hotela u gradu? Meni se ponekad uveče tako igra.

 Ministra obuzima ljutnja:

 — Ali, molim te, pa tamo svake večeri dolaze stotine ljudi. Kako ćeš im oteti muziku i zatvoriti je

ovdje u ovu... ovu?...

 Svastika začuđeno nadiže obrve:

 — Bože moj, pa ovdje su odgovorni drugovi.

 — Odgovorni drugovi. Pa šta onda? — jedi se Štef Jovanović, ali se ni svastika ne da, već mu upada u riječ:

 — Jest, baš ste mi osigurali odmor. Svak ti može upasti ovdje kad god mu se prohtije. A sjećaš li se, kad smo prvi put ovdje bili? 

 — Pa jest, sjećam se... Bilo je to prije dvije godine, za vrijeme baćuškina kursa.

 Svastika se ujede za jezik i zlovoljno se okreće svojoj prijateljici, koja joj šapatom povlađuje:

 — Baš nije sve zlo ni u toj baćuškinoj liniji. Valjda mi je bolje ovo: danas te na konferenciji svaka baba može izribati zbog ministarskog magacina.

 — Pa da, socijalistička demokratija — ironično zvoca studentkinja. — Dođeš u autu na fakultet, i već svi pucaju od zavisti: najbolje je, veli, danas biti ministrova svastika.

 — Eto ti, vidiš.

 Iznad betonske ivice plaže pomalja se iz vode nečije podrugljivo šeretsko lice. Pridošlica viče za jednu nijansu isuviiše glasno, iznad uobičajenog pristojnog tona ove terase:

 — Ehej, ovamo — de, ministre, da te brat vidi kako plivaš.

 Ministar skače na noge, obradovan što će pred nekim imati prilike da pokaže svoju vještinu. Svastika upitnno gleda pomoćnikovicu:

 — Koji je sad ovo?

 — A šta ga znam, jednom smo se negdje upoznali. To ti je neki umjetnik: vajar ili književaiik, ne sjećam se... Šta je onaj? — obraća se pomoćnikovica mužu.

 — Eh, šta je. Mlati honorare, eto ti šta je! — s mrzovoljnim prezirom reže ga pomoćnik.

- A kako ga cijene naši drugovi? — interesuije se svastika i još uvijek ne skida pogled s gosta. A taj pogled ispitivački i neodređen, sve kao da govori: "Pričekajte časak dok vidim ko ste, možda ću vam se i nasmiješiti."

 Štef bućnu u vodu i već maše rukama. Njegov prijatelj se kezi:

 — Loše, brate, plivaš — penzionerski.

 — Uvijek si bio zakeralo. Drugi mi baš vele da dobro plivam.

 — Lažu, bogami, ništa im ne vjeruj, udebljao si se, brate, previše, ne valja ti to.

 — Eto ti ga sad! — čudi se ministar, ali je lice njegovog druga tako otvoreno i vedro da se i sam mora nasmijati.

 Plivaju tako neko vrijeme, sve uz obalu, dok ministar najzad iskreno ne počne da se žali:

 — Dodijalo mi, druškame, u ovoj gore usidjeličkoj sredini. Nema druge nego da svaki dan idem na opštu plažu, tamo kod vas, ili da se preselim u neko sindikailno odmaralište.

 — A ne bojiš se, možda, za svoj autoriitet? — lukavo i šeretski ispipava ga umjetnik.

 Štef nailazi na plićak, ispravlia se i, s gestom čovjeka koji od sebe konačno otresa još neodomaćena uvjerenja o svojoj višoj vrijednosti, srdito se udara u grudi:

 — E, vala, nikad nisam zazirao od otvorene narodne kritike, pa neću ni sad! Eto, nek mi ljudi u oči, onako izbliza, s korak razmaka.

 Dok se njih dvojica gube u bučnoj gužvi velike plaže, tamo na maloj terasi vile pomoćnik s blagonaklonim izrazom na licu sluša neko objašnjenje direktora hotela, koji mu se sad obraća kao momentalno najstarijem na čitavoj terasi:

 — Znate, svi su se razišli, a vi ste sad ovdje najstariji, pa kako vi naredite...

 — Dobro, dobro, u redu.

 Najstariji! Pomoćnik se ogleda po skoro pustoj terasi, dublje se zavali u pletenu fotelju i utonu u krupne sanje. Najprije mašta kako mu je umrla žena, a on se oženio ministrovom svastikom, zatim ie i sam postao ministar, pa predsjednik vlade, pa...

 U slične maštarije, izgleda, zapali su, svaki za se, i ona dvojica pored njega, samo s tom razlikom što je u njhovim sanjama pomoćnik odavno propao i otašao negdje u privredu, a oni se, preko njegovog mjesta, kao preko prve stepenice, penju dalje.

 Pomalo sanja i ljepuškasta svastika, samo, kao za pakost, nikako ne može da se skrasi i odluči ko će joj biti muž. Izbor je tako veliki i primaimljiv, a ona, na žalost, samo jedna jedina.

 A velika plaža neobuzdano buči, kliče, pjeva i, remeteći njihove grandomanske planove, burno izražava zadovoljstva i želje svakom pristupačne.

 izvor: poezijasustine.rs ›››