autor tekst 002 ›››

 

 

Đuro Radosavović

 

I vlast i opozicija ljude kupuju provincijalnom zatvorenošću

Ljudi u Crnoj Gori tačno znaju koliko je ko u proteklih 25 godina pojeo g..., u gram. I jeste tako: svi su pravili kompromise zbog posla, zbog djece, zbog kola, zbog dozvole za ogradu, zbog dozvole za septičku jamu... što god. Tako i pisci: zbog bolje korice, boljeg pozicioniranja, da se pošalje pisac u Lajpcig na sajam, da postane dio društva... Sve su to kompromisi i svi tako funkcionišu, kaže mladi autor Đuro Radosavović.

 - Mnogo pisaca postoji u Crnoj Gori za koje svi znaju da su pisci, a ništa njihovo nisu pročitali. To je poenta svadbi i sahrana jer se tako pozicioniraju. Isto je tako sa političarima: oni više glume, imaju taj oklop odijela i stav, a isprazni su - podjednako i vlast i opozicija. Uvijek potenciram da su mi podjednako odvratni upravo zbog toga što kupuju ljude tim stavom, provincijalnom zatvorenošću. Isto je sa kulturnom elitom: više je to kvazi-elita nego što je elita. Jer, da je to prava elita, ljudi bi se ugledali na njih i na ono što oni čitaju i slušaju, a ne na političara koji sluša turbofolk i ne čita ništa - kaže Đuro Radosavović, mladi crnogorski autor sa stalnom adresom u Beogradu.

 Poznat široj javnosti po debitantskom romanu "Budva, bagra i blud", ali i nagrade Francuskog kulturnog centra za kratkometražni film koji je prikazan na 61. filmskom festivalu u Kanu 2008. godine, Radosavović je svojim drugim naslovom privukao pažnju regiona upravo zbog nacionalne odrednice u njenom naslovu.

 No, suština romana - i njegovog naslova - nema baš nikakve veze sa nacionalnim osjećanjem. To je priča o gradovima koji to nisu i njegovim stanovnicima čiji su stavovi daleko od urbanog. Dio toga je i priča o njegovom uspjehu za koju kaže da je poput mnogih u regionu.

 - I Živko Nikolić potvrđuje to pravilo. On je sve filmove snimio u Crnoj Gori i to su priče o Crnoj Gori. Novac je dolazio sa drugih strana, ali on je dovodio ekipu u Crnu Goru i radio mnogo. I, tek kad je prošlo neko vrijeme, počeli su da ga odobravaju - dodaje sagovornik Portala Analitika.

 Saglasan je sa stavom da su "intelektualci u Crnoj Gori u startu otvoreni za bilo koji vid korupcije". Zato smatra da svim snagama treba da pomogne onima koji žele da krenu njegovim putem.

 - Vrata mogu da otvorim onim ljudima koji su željni da dobiju nekog većeg - ili manjeg - izdavača koji je dobro pozicioniran, a ja sam u prilici da im kažem do kojeg, na koji način, što su zamke, što da radi sa tekstom, kako da se ponaša, kako da ne izgubi dostojanstvo, kako da ne bude bljutav... To su te cake koje sam vremenom uspješno prošao - dodao je on.

 U vremenu koje dolazi, Radosavović smatra da nema previše mjesta za lijepe trenutke, ali da tračak nade postoji.

 - U velikim turbulencijama, nadam se da uspjeh neće opet imati neke nacionalističke struje ili ta kvazi-elita. Nadam se da će se roditi neka nova građanska svijest, da će onih sedam odsto uspjeti da se dogovori, da krene naprijed i pokaže da ljudi ne žele više da ih vode budale - zaključuje naš sagovornik.

 ANALITIKA: Da li je potrebno otići u Beograd da bi se napisao "Crnogorski roman"?

 RADOSAVOVIĆ: Ne, nije potrebno otići u Beograd. Potrebno je bilo gdje poći. Podgorica ima taj mentalitet gradski, u smislu - kao Sarajevo i Split. Ali, džabe Dino Dvornik, džabe bilo ko, ako je veći od sredine - ne kažem da sam ja veći od sredine, već bilo ko nešto da radi - dok se ne vrati iz inostranstva, bilo bliskog ili nekog daljeg, aplauza nema. Meni se to desilo sa filmom za koji sam nagrađen u Francuskoj, u Kanu 2008. godine, i sa knjigom "Budva, bagra i blud" u Beogradu i Novom Sadu. I, evo, sad s ovim romanom. To je, nažalost, pravilo. To se dešavalo i Radu Rapidu i mnogim muzičarima, tako da moj slučaj potvrđuje pravilo. Tu nema ništa nacionalno. To je sve samo priča - tržište i mentalitet.

 ANALITIKA: U posljednje vrijeme često se pominje i priča Živka Nikolića koji nikada nije bio shvaćen "u svom selu". Da li je njegova priča i dalje nauk svim umjetnicima u Crnoj Gori?

 RADOSAVOVIĆ: I Živko Nikolić potvrđuje to pravilo. On je sve filmove snimio u Crnoj Gori i to su priče o Crnoj Gori. Novac je dolazio sa drugih strana, ali on je dovodio ekipu u Crnu Goru i radio mnogo. I, tek kad je prošlo neko vrijeme, počeli su da ga odobravaju. Znam da je delegacija iz Titograda išla u Beograd da tuče Živka Nikolića zbog nekih kratkih filmova o hidroelektranama... Eto, to je i danas, nažalost, pravilo.

 ANALITIKA: Isto pravilo ovih dana nam se potvrđuje u apsurdu da onda kada se potvrdiš u svom selu, tada te je teško "skinuti" i tako nastaje elita - od kulturne do političke. Ako dobijete priznanje u državi, kad god to da se desilo - prije 10 ili 30 godina - onda vas više ništa ne može "skinuti sa trona".

 RADOSAVOVIĆ: Isto je sa političarima i piscima. Mnogo pisaca postoji u Crnoj Gori za koje svi znaju da su pisci, a ništa njihovo nisu pročitali. To je poenta svadbi i sahrana jer se tako pozicioniraju. Isto je tako sa političarima: oni više glume, imaju taj oklop odijela i stav, a isprazni su - podjednako i vlast i opozicija. Uvijek potenciram da su mi podjednako odvratni upravo zbog toga što kupuju ljude tim stavom, provincijalnom zatvorenošću. Isto je sa kulturnom elitom: više je to kvazi-elita nego što je elita. Jer, da je to prava elita, ljudi bi se ugledali na njih i na ono što oni čitaju i slušaju, a ne na političara koji sluša turbofolk i ne čita ništa.

 ANALITIKA: Akademska zajednica, nekada ključna za određivanje kvaliteta mnogo čega, a naročito obrazovnog nivoa, a zatim i "slobodni intelektualci" kako vole sebe da zovu, danas su nerijetko oni koji ne kritikuju već aplaudiraju bilo kojoj strani. Da li je poenta utopiti se u masu, kao što su oni to uradili?

 RADOSAVOVIĆ: Moj drug je to dobro zapazio da su intelektualci u Crnoj Gori u startu otvoreni za korupciju, za bilo koji vid korupcije, odnosno ucjene. Dio toga je i da znate da za svaki konkurs na kojem želite da prođete morate biti podobni. Nažalost, tako je. Postoje ljudi koje nazivaju "sinekurci" i to jeste tako, jer je pitanje sinekura: koliko dobijaju i koliko treba da daju. Već sam rekao da ljudi u Crnoj Gori tačno znaju koliko je ko u proteklih 25 godina pojeo govana, u gram. I jeste tako: svi su pravili kompromise zbog posla, zbog djece, zbog kola, zbog dozvole za ogradu, zbog dozvole za septičku jamu... što god. Tako i pisci: zbog bolje korice, boljeg pozicioniranja, da se pošalje pisac u Lajpcig na sajam, da postane dio društva... Sve su to kompromisi i svi tako funkcionišu.

 ANALITIKA: Takvi kompromisi, nažalost, nisu naša specifičnost, već i "savremenog, zapadnog svijeta", jer ne možete tek tako doći iz jedne male zemlje, postati i ostati zvijezda, ako nemate onoga ko će vas podržavati.

 RADOSAVOVIĆ: Ja sam dokaz za suprotno od toga, zato što mi u Beogradu apsolutno niko nije "duvao u jedra", već sam sa prijateljske osnove upoznavao slične ljude. I upravo tako sam se pozicionirao: slični ljudi, koji su individualci, međusobno se pomažu. Mišel Onfre je još davno pisao o tome da će doći vrijeme da će individualci, koji se obično "kolju", shvatiti da od toga nema sreće i da će se jednaki intelektualci-samotnjaci pronalaziti na neki način i pomagati sebi - ne finansijski ili lobiranjem, već objašnjavanjem koji put treba da se prođe i na koji način lakše stići do izdavača, koje su prepreke, što su zamke. Meni se desilo da mi ljudi već pomažu, tako da sam i ja, onda, pomogao nekim ljudima. Taj krug mnogo više volim nego onaj institucionalni.

 ANALITIKA: Tako su uspjeli Vaši romani, tako ste sebi otvorili vrata. Kome Vi želite da otvorite vrata "Crnogorskim romanom"?

 RADOSAVOVIĆ: Vrata mogu da otvorim onim ljudima koji su željni da dobiju nekog većeg - ili manjeg - izdavača koji je dobro pozicioniran, a ja sam u prilici da im kažem do kojeg, na koji način, što su zamke, što da radi sa tekstom, kako da se ponaša, kako da ne izgubi dostojanstvo, kako da ne bude bljutav... To su te cake koje sam vremenom uspješno prošao.

 ANALITIKA: Što je crnogorska verzija "Pokoravanja" Mišela Uelbeka?

 RADOSAVOVIĆ: Crnogorsko "Pokoravanje"? Plašio bih se da predvidim što će se desiti, zato što ne bih to volio... Možda sam ja paranoik, ali to ne znači da nisam u pravu. Mislim da neće biti ništa dobro, ali se nadam da će biti manje zlo.

 ANALITIKA: Ko će u svemu tome jedini imati uspjeha?

 RADOSAVOVIĆ: U velikim turbulencijama, nadam se da uspjeh neće opet imati neke nacionalističke struje ili ta kvazi-elita. Nadam se da će se roditi neka nova građanska svijest, da će onih sedam odsto uspjeti da se dogovori, da krene naprijed i pokaže da ljudi ne žele više da ih vode budale. 

izvor: portalanalitika.me ›››

 

 

autor tekst 001 ›››

 

 

Đuro Radosavović

 

Elitni turizam i naša elita

Našu elitu domaći proizvodi interesuju samo kao predizborni dekor i mogućnost da se nešto obeća.

 Elitni turizam je izmišljotina grupe ljudi koja sebe naziva elitom, a živi u Crnoj Gori. Naša elita nastala je preko noći, iz svojih studentskih džempera uskočila u odijela. Istina, mijenjalo se odijelo od dvorednog kopčanja, preko materijala koji se kao krljušt presijava, sve do danas aktuelnog štofa, kariranog. Glava je ostala ista, pozadi spljoštena.

 U Crnoj Gori gdje je ugostiteljstvo prilično stran pojam jer se poistovjećuje sa služenjem, tako da ideja o elitnom turizmu u startu nema nikakvog smisla. Sve je vjerovatno produkt kompleksa elite koja je kasno počela da putuje i vidjela zvjezdice evropskih hotela. Prije nego što su stekli novac putovanje im je bilo prilično strano, jer je za to trebalo imati snalažljivosti i otvorenosti. Potrebno je bilo znati jezike i imati hrabrosti za upoznavanje drugih kultura i naroda. Putovanje je počelo kad je stigao novac, a putovalo se samo „luksuzno“.

 Na tom putu sve su promašili, ali su vidjeli zvjezdice i spa centre, bazene i saune, debele bade mantile i velike kade. Jeste to ugodno i lijepo, ali je za pojedince i one malobrojne koji imaju mnogo.

 Naša elita na svom putu preskočila je jeftine avio-kompanije, vozove i autobuse, mala gazdinstva na periferijama, redove jeftinih restorana uz obale, planinarske domove i eko i etno sela. Ruksak i stopiranje ne dolazi u obzir. Našu elitu domaći proizvodi interesuju samo kao predizborni dekor i mogućnost da se nešto obeća.

 Izgleda kao da je povod za izgradnju gigant-hotela u Bečićima bilo omogućavanje našoj eliti da ima gdje da slavi Novu godinu. Organizovali su oni sebi doček u inostranstvu, i lijepo je „to“, sve je luksuzno i kako treba, ali ih niko ne vidi, niko im ne zavidi i ne divi im se jer su oko njih milioneri i mnogo veće face, a neki od njih čak znaju kako su svoj novac zaradili.

 Elita srlja, i od svih zvijezda dovede jednu koja zasjeni čak i one zvjezdice koje su nakačene hotelu. Svi se okupe i elita Crne Gore ulazi u novu godinu uz glas Severine. Njena prošlost je čistija od biografija onih kojima pjeva. Garant.

 Problem je melos i kič. Elita determiniše društvo, a narod je imitira. Imitacija kompleksa vodi u izgradnju diletantskog društva.

 Elita nosi original etikete. Svi su zadovoljni jer imaju svoj hram gdje ih posmatraju uzorni preci uveličani i isprintani, nalijepljeni na zidove velike sale. Oni đuskaju uz Severinu, u glas pjevaju „Gas, gas“.

 Dodaju gas kao da je država kamion koji može i da se slupa ako se vozi prebrzo i nepažljivo. Elitni turizam? Daj ovamo da probamo, ako ne uspije, nikome ništa. Štetuje se jedna država, nema veze, nama je bilo dobro dok je trajalo.

 Ostale regije i ljudi koji prave sir, med, vino i čekaju kišu za usjeve, ma to je sve sitno. Od elitnog turizma ima svi da živimo bez rada. Svjetski džet set jedva čeka da dođe u Crnu Goru, da osjeti čari našeg ugostiteljstva i našu pitomu prirodu koja je u suprotnosti sa prirodom kojoj tepamo wild beauty.

 Periferni vid je mnogo bitan našoj eliti, isto koliko i lopovu koji vreba torbice po našim plažama. Kad se približi poklapanje kazaljki, perifernim vidom svi traže jednu osobu da joj prvi čestitaju Novu godinu. Pjevačica ostaje u drugom planu. Red se napravi i elita se zadovoljava.

 Takva elita je i „dovela“ elitni turizam u Crnu Goru, vjerovatno jer im je putovanje dosadilo i postalo demode. Ideja je dovesti par svjetskih faca u Crnu Goru i gurnuti im mikrofon u facu da prenesu napaćenom narodu svoje oduševljenje Crnom Gorom i obećaju da će svojim prijateljima prenijeti vijest da je Crna Gora jedna od najljepših lokacija koje su posjetili. Takođe, investicije neće izostati.

 Narod srećan, a naša elita ima priliku da se par dana druži i fotka sa facama.

 To je elitni turizam.

 Made in Montenegro elitni turizam. 

izvor: vijesti.me ›››