Tako se sjedinila krv
Nerdinova sa krvlju Draganovom. Krv ubice sa krvlju čovjeka
koji je došao na posao. Krv je krv, bez obzira na krvnu
grupu, agregatno stanje, vjeru i naciju.
Sinoć je Nerdin Ibrić parkirao
svog golfa dvojku ispred policijske stanice u Zvorniku. Znao
je da će u 19 časova biti smjena. Nije se obazirao na povike
da baš tu ne smije parkirati auto. Izvadio je „pumparicu“,
uzviknuo „Alahu Ekber“ i na vratima ubio policajca Dragana
Đurića, te ranio još dvojicu pozornika. Ubili bi Ibrića
odmah, ali imao je pancir, pa je potrajalo.
Tako se sjedinila krv Nerdinova
sa krvlju Draganovom. Krv ubice sa krvlju čovjeka koji je
došao na posao. Krv je krv, bez obzira na krvnu grupu,
agregatno stanje, vjeru i naciju. I najvjerovatnije ju je
isti džoger sprao sa ulaza u policijsku stanicu.
Ostaje nam da ljudski izrazimo
saučešće porodici Dragana Đurića i da osudimo krvnički čin
Nerdina Ibrića.
Ali bure je ovo balkansko. I dok
bi u svakoj normalnoj zemlji ovdje bio završen narativ o
nesreći, kod nas tek počinje. Zapravo, ne počinje, on se iz
magle okrvavljene prošlosti opetovano pomalja.
Mrtvi očevi i beživotna djeca
Dragan i Nerdin, tek su jadnici,
puke žrtve vremena i zlom istorijom kontaminiranog prostora
Bosne i Hercegovine. Tek hude lutke u odvijanju patološke
povijesti. Ljudska bića sa neobično sličnim sudbinama i
miješanom krvlju na koncu.
Pa,
pogledajte samo.
Oca policajca Dragana Đurića
ubili su početkom rata pripadnici Armije BiH u banovićkom
selu Željova, odakle su porijeklom, ali za taj zločin još
niko nije odgovarao. Majka ubijenog policajca danas živi u
Zvorniku, gdje su Đurići izbjegli u toku rata.
Nerdin Ibrić je imao godinu dana
kada su 1. juna 1992. godine pripadnici Vojske Republike
Srpske sa pripadnicima zvorničke policije i paravojnih
jedinica iz Srbije, odveli i ubili njegovog oca Sejfu i još
oko 750 Bošnjaka.
Nerdin Ibrić i njegova majka su
bili među prvim Bošnjacima-povratnicima u mjesto Kučić Kula
koje je, nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma 1995.
godine, pripalo Republici Srpskoj.
Dijete koje se ne sjeća svoga
oca, koje je indoktrinirano instant-vehabizmom, dakle, ubija
čovjeka koji je opet te iste '92. ostao bez oca.
Svugdje u svijetu bi ovo bio
paradoks, ali kod nas je rješenje jednačine sa dvije
nepoznate.
I to nije dosta. Onda smo se svi
(uz časne izuzetke) posrali po tragediji. Virtuelno, sad za
sad.
Mrtva
usta ne tipkaju
Internet i društvene mreže
urliču u disonantnom duetu: TERORIZAM-OSVETA.
Povampireni mediji, ljudi,
urednici, novinari bez želje, bez empatije, bez
profesionalne potrebe urliču do nebesa zahtijevajući
„pravdu“. Po cijenu novog rata, krvoprolića, zločina i
genocida. Jebo udaranje po tastaturi i skrolanje mišem, bez
prijetnji obezglavljivanjem, silovanjem, masovnim
ubistvima...
I dok su se tijela dvojice ljudi
hladila, bezumno i bešćutno se razglabalo, većma u
federalnom dijelu BiH po svu noć da li je riječ o pravičnoj
„krvnoj osveti“, da li je Nerdin tek još jedan šehid na
Allahovom putu, da li je to heroj našeg doba koji je „uzeo
stvar u svoje ruke“...bilo je i umobolnih čestitki na račun
Ibrićevog terorističkog čina.
Sa druge strane, mediji u
Republici Srpskoj, u roku od odmah, iskopali su
medijsko-analitičke „mogule“ Lazanskog i Galijaševića, koji
su rekli kako je ovo ne samo teroristički akt, jer malo je
to. Iznesena je hipoteza kako je riječ o napadu na
cjelokupnu Republiku Srpsku, a kako je mladi terorista tek
prethodica indoktrinirane islamske sile koju vodi, ni više
ni manje nego moćni ISIL?!
Lupetalo se tu do jutra. Izgleda
se i malo popilo, čisto da se održi morbidna euforija.
U tom lupetanju čuli su se
narativi slični onima sa početka devedesetih. Pozivalo se na
„smirivanje situacije“. U smirivanju situacije prednjačio je
Predsjednik Milorad Dodik, koji je rekao kako je Republika
Srpska napadnuta i kako mora da se brani. Pomogao mu je i
Ministar unutrašnjih poslova RS-a, Dragan Lukač, koji je u
svom helikopterskom javljanju potcrtao da „ne smijemo ni
zaboraviti, ali ni oprostiti ovakav jedan čin“ i kako svaki
pojedinac mora dobro paziti na svoje okruženje, ko se i gdje
kreće, ko je sumnjiv...
Ovaj „mirotvorni poziv na linč“
dakako da je bio bitniji od najljudskijeg čina te večeri,
kojeg se usijane glave slabo sjećaju, što od opijata, što od
nacionalne opijenosti.
Naime, u jednom trenutku, u
kadru su se našli Načelnik opštine Zvornik, Zoran
Stevanović, i Mersad Mehmedović, predsjednik Skupštine
opštine Zvornik, koji su pozvali, onako ljudski, domaćinski,
očinski, stanovništvo da se smiri, da ne histeriše i da ne
pravi probleme.
Dan
nakon danas
Ima dana nakon sinoćnjeg
zlodjela. Valja djeci u vrtiće, škole, valja radnicima na
ono nešto malo radnih mjesta po Zvorniku, valja i policiji u
prostorije gdje se desilo bezumno ubistvo. Ali valja hodži u
džamiju, valja svešteniku u crkvu, valja komšiji pored
komšije proći i nazvati mu dobro jutro. Valja napraviti
tajnu i skromnu dženazu i veliku sahranu. Valja se
pripremiti na medijsko lešinarenje svega pobrojanog.
Nego, šta smo naučili iz sinoćnjeg terorističkog akta?
Saznali smo da u BiH NE POSTOJI
VLAST. Naprvo, da postoji, jedna obavještajna služba koja
nije proslijedila drugoj podatke o (ne)predviđenim
aktivnostima. Možda i jeste, ali ova potonja nije ništa ili
nije dovoljno uradila po pitanju zaštite građana. Ne postoji
država, jer da postoji ne bi se provodila krvna osveta na
privatnoj bazi, nego bi ljudi bili procesuirani. Svi koji su
krivi, ili za koje se sumnja da su krivi. Ne bi danas BiH
narodi naprđivali uz prvu kafu kako je Dragan Đurić bio
nesuđeni ratni zločinac, a kako je Nerdin Ibrić terorista i
prethodnica ISIL-a u zemlji. Da države ima, znalo bi se gdje
je mjesto lopovima, gdje teroristima, gdje ratnim
zločincima, a gdje PTSP-ovcima.
Ali,
hej, to je tako dosadno i relativno u Bosni, zar ne.
Ko će ozbiljno liječiti preko
400 hiljada oboljelih od posttraumatskog stresa, kad nema
para za čestite seanse za desetak ljudi?!
Ko će procesuirati sve pojedince
koji su odgovorni za ratne zločine, kad ionako familije „sa
one druge strane“ uredno vode evidenciju, poput, ružno
zvuči, zavedene sportske prognoze?
Ne, nije posao policije i
sudstva da se bavi ovim stvarima. Oni lade jajca i,
eventualno, ovako post festum, odvale koju izjavu. Mi u
Bosni to radimo na kućnom pragu, po domaćem tefteru. Klalo
se, ubijalo, palilo i progonilo ovdje, od Bogumila do
Dragana Đurića. Svako je nekom namirivao danak. Za Turke
Osmanlije, za Austrougare, za obje Jugoslavije, za četnike,
za ustaše, za partizane, za Bratunac, za Žepu, za
Srebrenicu...Sve lijepo po porodičnom tefteru.
Jer
države nemamo i ne treba nam, jebla nas ona.
Samo polje mržnje koje rađa novu
mržnju. Radioaktivno zlo koje je pobilo stotine hiljada
ljudi u posljednjih dvadeset godina i kojem je postao uzak
sarkofag od međunarodne zajednice i raznoraznih izmirenja,
primirja, okruglih stolova o pomirenju... ubleha za narod.
Zlo je rezolutnije, brže,
djelotvornije. Njemu je dovoljan crni golf, par sekundi,
pumparica i zlo odradi posao.
Ni hiljade tzv. mirovnih
okruglih stolova ne mogu, niti su sprali i uncu zla sa ove
krvave zemlje. I neće.
Sad su tijela Dragana i
Nerdina već hladna, odavno beživotna. Kao i svi mi, koji se
za žive izdajemo. Sad treba turiti njihova imena i
katalogizirati ih u foldere od zločinca i teroriste do
heroja. I jedan i drugi, dok je ovakve zemlje u pokušaju,
uvijek će biti „i heroji i teroristi“.
Ko ne vjeruje, neka se sjeti
mladića Gavrila i čovjeka Franca. Evo 101 godina kako se
„usklađujemo“. U međuvremenu smo se poklali onako zaozbiljno
jedno 5 puta.
Na perverzan način, ona mrlja
krvi sa ulaza u zvorničku policijsku stanicu, koja je sa
patosa prešla u moju svijest, čini mi se najčistijom stvari,
koju sam vidio u posljednjih 24 sata.
A, što se tiče nas živih, samo
me sramota. Sramota za sve!
izvor: 6yka.com ›››
.jpg)
_001.jpg)