autor tekst 003 ›››

 

 

Dragan Markovina

 

OBJE JUGOSLAVIJE SU SPASILE HRVATSKU KAO IDEJU I PROSTOR

Povjesničar Dragan Markovina, poznat i po političkom angažmanu kao predsjednik Nove ljevice, piše knjigu povodom stogodišnjice osnutka Jugoslavije. Radni naslov knjige je „Jugoslavija u Hrvatskoj (1918.-2018.): od euforije do tabua“. Tim povodom napravili smo s Markovinom intervju, ali ne onaj uobičajeni „novinar pita, sugovornik odgovara“, nego smo ponudili čitateljima Forum.tm-a da Markovini postave pitanja putem Facebooka. Evo, kako je to na kraju ispalo.

Što je nama Jugoslavija danas, sto godina otkad je formirana? Trebamo li se uopće baviti s njom?

Da bismo odgovorili na to pitanje, prvo bismo morali znati tko smo uopće mi. Govorimo li o Hrvatskoj, tj. o ovdašnjem društvu, koje i jeste tema moje knjige, bez obzira na sve pozive na nacionalnu homogenizaciju, nipošto ne možemo ponuditi jednoznačan odgovor na to pitanje. On zavisi o emotivnom nasljeđu, koje je vrlo različito i ponajprije je uvjetovano obiteljskim backgroundom, osobnim sjećanjima, osjećajem pripadanja ili nepripadanja određenom kulturnom prostoru te o načinu privatnog i profesionalnog funkcioniranja.

Pokušamo li pak ponuditi odgovor koji bi sagledao društvo u cjelini, krenuo bi od ovog drugog. Ne samo da se trebamo baviti s temom Jugoslavije, nego smatram to nužnim. No, ne zbog toga da bi cijela nacionalistička desnica pronašla još jedan povod za hajku, već zbog jednostavnog razloga što svi problemi, dileme i ishodišta brojnih procesa kroz koje danas prolazimo, proistječu iz jugoslavenskog perioda. Prosto je nevjerojatno uvjerenje ovdašnjih nacionalista, da je moguće prešutjeti praktično čitavo 20. stoljeće, apelirati na zaborav i afirmirati mitološki pristup povijesti te resetirati ekonomiju, javne institucije i memoriju, kao da do jučer ništa nije postojalo. S obzirom da su takvi uglavnom svo vrijeme vladali, uz kratke intervale SDP-a koji se tome nije usudio suprotstaviti, u toj nametnutoj kombinaciji prešućivanja i mitologizacije živi većina hrvatskog društva.

Što se pak ovog prvog tiče, pojednostavljeno govoreći, obje Jugoslavije su spasile Hrvatsku kao ideju i prostor, s tim da je druga provela jedinu ozbiljnu i sustavnu, nažalost kratkotrajnu modernizaciju na ovim prostorima, zahvaljujući čemu još uvijek živimo koristeći skoro isključivo njezinu infrastrukturu u svim područjima. Druga bitna stvar, koja se nastoji danas potisnuti je ta da je socijalistička Hrvatska unutar te Jugoslavije, nastala na ideji o bratstvu i povjerenju između hrvatskog i srpskog naroda, a imali smo prilike vidjeti kako stvarnost izgleda kad toga nema.

Koji je narod bio najgorljiviji zagovornik Jugoslavije kao zajedničke države južnih Slavena i zašto?

Mislim da je besmisleno promatrati stvari kroz optiku generalizacije i doživljaja naroda kao jedinstvenog bića. To je nacionalistička optika i naprosto ne odgovara stvarnosti. Ono što pak možemo zaključiti je to kako je koncept Jugoslavije i jugoslavenstva doista stvoren u Hrvatskoj, a maksimalno afirmiran u Dalmaciji početkom 20. stoljeća, upravo među Hrvatima.

Štoviše, godinu dana prije Sarajevskog atentata, Franjo Ferdinand trebao je posjetiti Dalmaciju, što je tajna služba u zadnji čas stopirala, budući da je načula nešto o planiranom atentatu na prestolonasljednika. I dobro je načula. Po tom planu, atentatori koji su ga trebali likvidirati na Krki blizu Drniša, bili su Tin Ujević i Vladimir Čerina, a u istom društvu kretao se i Ivan Meštrović.

Isto tako, u momentu kad se Narodno vijeće u Zagrebu dvoumilo oko sadržaja ponude koje će iznijeti pred Aleksandra u Beograd, Josip Smodlaka je postavio ultimatum pred njih, rekavši da će se ukoliko se nastave predomišljati, Dalmacija sama pripojiti Srbiji. Smodlaka je također ponudio i svoj prijedlog ustavnog uređenja zemlje, koji je ostao skoro posve prešućen. Na kraju krajeva i ekstremno desna nacionalistička organizacija „Orjuna“ osnovana je u Splitu, što nije bilo nimalo slučajno. No, njezini najveći ideološki neprijatelji s kojima su se fizički obračunavali, bili su komunisti, što je izgleda svjesno promaklo današnjim tumačima povijesti.

Na koncu, najzreliji tekst o Jugoslaviji u novije doba i izazovima koji su pred njom stajali, ostavio je Predrag Matvejević u svom „Jugoslavenstvu danas“ iz 1982. Tako da, koliko god to današnjoj javnosti bilo teško čuti, jugoslavenstvo je primarno bilo hrvatska ideja, koju su drugi u većoj ili manjoj mjeri usvojili.

Postoji li mogućnost ili, neki bi rekli opasnost, obnove, kao što zagovaraju određeni strani analitičari?

U takvo što mogu vjerovati samo teoretičari zavjere i desničari kojima treba arhineprijatelj, bez kojega bi njihov život izgubio smisao. Ne postoji nitko tko zagovara obnovu bilo kakve državne tvorevine na tim temeljima.

No, postoji nešto drugo, što ove maloprije spomenute zapravo smeta. Postoji jedinstveni kulturni prostor koji je logično preživio i u njemu sudjeluju svi oni koji se kvalitetom izdvajaju iz matičnih sredina, a prati ih publika koja se u nacionalističkim ambijentima osjeća prilično stiješnjeno. Mediokriteti na svim stranama, koji su u pravilu zaposjeli sve javne institucije u postjugoslavenskim zemljama na ovo posebno lude, iz banalnog osjećaja ljubomore. Njihove knjige nitko ne čita, predstave i filmove im nitko ne gleda, niti u vlastitim sredinama, a kamo li da bi ih netko zvao da bilo gdje gostuju.

Druga je pak stvar što ljudi koji u tom jedinstvenom kulturnom prostoru funkcioniraju, naprosto ne pate od fetišiziranje države, nacije, bilo kakvih simbola, grbova, zastava i slično. Te ljude državotvorstvo naprosto ne zanima i logično je da je tako.

Je li se Jugoslavija raspala zbog nacionalizma i „tisućljetnih težnji“ ili zato jer je bankrotirala zbog masovnih višedesetljetnih krađa direktora i poslovođa i ne ulaganja u proizvodnju?

Za odgovor na ovo pitanje bio bi nam nedovoljan i čitav intervju, a kamo li jedno pitanje. Čitav niz uzročno-posljedično povezanih stvari doveo je do raspada te zemlje, među kojima ekonomska kriza svakako nije bila najbitnija, iako je u to dosta popularno vjerovati na ljevici, kojoj i sam pripadam. O takvim glupostima kao što je tisućljetni san o nezavisnosti i sl., nema uopće potrebe razgovarati. Ključni razlog zbog kojeg se zemlja na koncu raspala, mimo nepovoljnog međunarodnog konteksta, je u tome što su je u vremenima uoči raspada vodili neodgovorni i potkapacitirani političari, koji su htjeli ostvariti vlastite političke ciljeve po bilo koju cijenu. Tome svakako nisu pomogle ni dvosmislene Ustavne odredbe koje su s jedne strane davale republikama pravo na otcjepljenje i oduzele saveznoj Vladi realnu političku moć, a s druge obavezivale JNA da štiti zemlju u postojećim granicama.

No, dugoročniji problem koji je proizveo takvu situaciju, ležao je u dubinskoj konzervativnosti vladajuće i jedine partije, koja se od nekadašnje avangardne i progresivne partije pretvorila u skup birokrata, oportunista i istinskih konzervativaca, uz čast izuzecima koji su ostali u ozbiljnoj manjini.

Je li Hrvatska bila ekonomski ugnjetavana do 1990. ili je to nametnuti mit. Što kažu ozbiljne studije o tome? Po nekima je prije ulaska u Jugoslaviju, Zagreb bio u rangu s Bečom da bi ga Jugoslavija gurnula natrag u srednji vijek?

Ova tvrdnja predstavlja jednu od većih gluposti koja se širi javnim prostorom posljednjih desetljeća. Hrvatska je, uz Sloveniju, bila najbogatija federativna Republika te visokoindustrijalizirana zemlja. Kad pogledate samo četiri najveća grada, Zagreb, Split, Rijeku i Osijek te pokušate dozvati u sjećanje industrijske pogone u njima, broj zaposlenih, činjenicu da je najveći dio tih gradova, kao i njihove infrastrukture, izgrađen u tih 45 godina, ali i činjenicu da je jedna seljačka i neobrazovana zemlja, preko noći urbanizirana i školovana, morate ostati zapanjeni besramnošću onih koji to tvrde. Pa Split se od bogatog industrijskog grada, pretvorio u socijalnu bombu koja živi od uslužnih djelatnosti i sezonskih poslova. Dovoditi pak Zagreb u bilo kakvu ozbiljnu komparaciju s Bečom, posebno ondašnji, može ili potpuna budala ili neozbiljan čovjek.

Je li zbog svoje posebne uloge tijekom i nakon hladnog rata komunistička Jugoslavija u zapadnom svijetu prikazivana neobjektivno? U Crnoj knjizi komunizma nema Titove Jugoslavije. Spominje se: Kina, Sovjetski Savez, Afrika, Afganistan, Sjeverna Koreja, Kambodža, Istočna Europa, Vijetnam, Latinska Amerika… ali Titova Jugoslavija nema svoje zasebno poglavlje.

Jugoslavenski socijalizam jeste bio nedemokratski i jednopartijski i bilo je ljudi, posebno u nekim periodima poput onoga nakon 1948. godine te u znatno manjoj mjeri i snazi nakon 1971., koji su zbog vlastitih političkih uvjerenja završavali u zatvoru ili imali drugih problema. No Jugoslavija se ni po jednoj osnovi ne može staviti u istu rečenicu s gore nabrojanim zemljama i tadašnjim režimima. Razlog pak njezine primjetne popularnosti među zapadnom ljevicom ležao je u činjenici da je uspostavila najmoderniji i najotvoreniji socijalistički poredak, što jeste bilo istina, ali opet ne u onoj mjeri i na način na koji su to zapadni intelektualci-marksisti zamišljali. Drugim riječima, ona je predstavljala projekciju njihovih snova, u čemu ih je primjerice egzistencija „Korčulanske ljetne škole“ i Praxisa učvršćivala.

Zašto niti jedna politička stranka nije zatražila brisanje diskriminatornog dijela članka 142. Ustava RH koji zabranjuje obnavljanje "jugoslavenskog državnog zajedništva" i stvaranje "balkanskih državnih sveza"?

Razlog je krajnje banalan. Zato jer je stvorena takva atmosfera u kojoj se čini sasvim realnim da bi takva inicijativa dovela do političkog samoubojstva. Pored toga, sve je manji postotak onih koji sumnjaju u nacionalistički narativ. To vrijedi i za SDP. No, sad kad već spominjete, bilo bi zanimljivo pokušati.:-)

Koje su najbolje strane knjige o Jugoslaviji? Jesu li jedne od najboljih „The Yugoslav Experiment” od Dennisona Rusinowa i knjiga “Povijest Jugoslavije u 20. stoljeću” njemačke povjesničarke Marie-Janine Calic?

Obje spomenute knjige su kvalitetne, s tim da je Čalićeva bolja zbog činjenice da je upućenija u ovdašnje kontekste. Ne bih dijelio knjige na domaće i strane, nego na dobre i loše. Nezaobilazne su u tom pogledu Jovićeva „Jugoslavija, država koja je odumrla“, Đokićeva „Nedostižni kompromis: srpsko-hrvatsko pitanje u međuratnoj Jugoslaviji“, Bančevo „Nacionalno pitanje u Jugoslaviji“, Petranovićeva „Istorija Jugoslavije“, Bilandžićeva „Historija SFRJ“, Novakova „Antologija jugoslavenske misli i narodnog jedinstva“, „Povijest Jugoslavije“ Hrvoja Matkovića, „Jugoslavija: razaranje i njegovi tumači“ Jove Bakića, ‘“Agonija Jugoslavije“ Andrije Čolaka, kao i „Iskušenja jugoslavenske historiografije“ Đorđa Stankovića, „Socijalizam na američkoj pšenici“ Tvrtka Jakovine, ali i „Tito“ Ive i Slavka Goldsteina te „Prilozi historiji Bosne i Hercegovine u socijalističkoj Jugoslaviji“ koje je uredio Husnija Kamberović. Mogli bismo ovako nabrajati do ujutro, ali svaka od ovih međusobno metodološki i idejno suprostavljenih knjiga otvara specifična pitanja koja bismo trebali imati na umu i uvažiti ih kada o toj zemlji razmišljamo.

Što mislite o taktici KPJ prema nacionalnim tenzijama protiv kojih se nije zapravo borila već pokušavala komunizam prodati pod rodoljublje i koliko je to utjecalo na tokove poput Hrvatskog proljeća i slično?

Ovo pitanje je vrlo sugestivno, ali intuitivno ispravno. Prvo, činjenica je da KPJ ne bi dobila količinu podrške koju je imala u ratu i neposredno nakon rata, da se nije suočila s nacionalnim pitanjem i svijest o tome ju je sigurno pratila. No, umjesto da se nakon stvaranje federativne zemlje prestala s tim baviti i okrenula se isključivo avangardi i modernizaciji, ona to nije napravila. Štoviše, ne samo da je dopustila bujanje nacionalizma unutar sebe, nego ga je zapravo i afirmirala. Tu se vraćamo na ono što sam rekao ranije, a vezano je uz duboki konzervativizam te partije, tj. Saveza komunista u kasnijoj fazi. Uostalom, već se iz činjenice da nije postojala savezna partija kao samostalan entitet, nego se radilo o savezu nacionalnih komunističkih partija, dalo vidjeti u kojem će smjeru sve to ići. Indikativna je za ovu priču rasprava iz 1963. između Franje Tuđmana i Vladimira Bakarića. Održana je na velikom savjetovanju povodom primjedbi na prvo izdanje „Pregleda istorije SKJ“. Naime, već tada Tuđman zagovara koncept Banovine Hrvatske kao ispravan, na što mu je Bakarić odgovorio da su se hrvatski komunisti oduvijek borili za jednakost i pravdu te da su oni podržavali ideju Hrvatske ukoliko će ona sadržajno biti pravedna zemlja, a ne ideju nacionalne države samu po sebi, koja bi nastala dogovorom građanskih elita. Zanimljivo, već tada se Bakarić našao u manjini. Drugim riječima, partija je bila sastavljena većinom od nacionalista, što nije čudno, s obzirom da je boraveći na vlasti ušla u fazu dekadencije.

Goran Borković

izvor: forum.tm ›››

 

 

autor tekst 002 ›››

 

 

Dragan Markovina

Društva bez budućnosti opsjednuta su prošlošću

Jedino što nam preostaje je jačanje društva i slabljenje države na svim poljima

Banalna činjenica, poput one da se samo društva bez budućnosti opsesivno bave prošlošću, a onda čak ni uz tako silno bavljenje nisu u stanju suočiti se s njom i prevazići je, očito još uvijek nije postala jasna većini ovdašnjih građana. Jer, kad bi im ona doista bila jasna, počeli bi prisiljavati političke elite da se bave sadašnjošću i budućnošću, umjesto što spremno sudjeluju u oživljavanju tema i politika iz prošlosti. Kad usporedimo jugoslavensku situaciju iz 1969, točno 28 godina nakon početka II svjetskog rata na ovim prostorima i dvadeset i pet nakon njegovog okončanja, pa to usporedimo sa 2019, koja se nalazi na istoj distanci od 1991. i 1995, shvatit ćemo do koje smo mjere zaglibili. Tadašnje društvo išlo je krupnim koracima naprijed, rast BDP-a bio je konstantan, a industrijalizacija, urbanizacija i demografska eksplozija na vrhuncu. Istina je da je Narodnooslobodilačka borba činila neupitan konstitutivni mit države, ali nije predstavljala centralnu društvenu temu. Danas, 2019. godine bilježimo opću stagnaciju ili minimalni ekonomski rast, potpunu devastaciju urbaniteta, demografsku katastrofu, jednako vidljivu u smanjenju prirodnog prirasta i sveprisutnom egzodusu mladih ljudi, a rat i teme koje su do njega dovele čine se življima nego ikada. Najgore od svega je što je najveći broj ljudi toliko otupio od svega, da se više i ne buni protiv ovakvog stanja.

U svemu tome, ono što je dodatno poražavajuće i logično se nastavlja na dosad napisano jest činjenica da iz tragedija koje su se dogodile uslijed zločina ništa nismo naučili. Ovaj tekst pišem točno na godišnjicu pada Vukovara i utemeljenja Herceg-Bosne. Obje ove stvari rezultirale su apsolutnim civilizacijskim potonućem koje je, ne samo u fizičkom smislu, gotovo u potpunosti uništilo dva predivna grada, Vukovara i Mostara, koji su predstavljali ogledan primjer zajedničkog življenja i nekog jugoslavenskog osjećaja nego su trajno oštetili sve one koji su uz te gradove bili vezani. Ono što se, ne samo moglo nego i moralo izbjeći, a očito nije, jeste to da se dodatno oštećuju i generacije rođene nakon rata iz razloga što se nikako ne dozvoljava da se rat nadiđe i da se u tim sredinama, ali i na čitavom ovom prostoru omogući normalan, svakodnevni život. Negdje se to radi odbijanjem suočavanja s vlastitom odgovornošću za zlo koje je učinjeno, a negdje odbijanjem da se prestane politički parazitirati na tragediji, ali rezultat je suštinski isti. To je strukturalni nacionalizam, nedostatak modernosti i ikakve vizije budućnosti. Nacionalizam nije naveden slučajno na prvom mjestu, budući da upravo on onemogućava da se napravi konkretan iskorak iz ratnih tema i trauma. Uostalom, kada govorimo o Vukovaru i Mostaru, uz koje se danas kao prva asocijacija veže potpuna destrukcija, mi zapravo govorimo o dva industrijski snažna grada, od čijih su industrija ostali tek djelići, nedovoljni čak i da komemoriraju uspomenu na prijašnje razdoblje, a kamoli za rješavanje egzistencije većine preostalih građana.

Stvar je, pojednostavljeno govoreći, sljedeća. Nacionalisti su nas, ne imajući nam išta drugo za ponuditi, prvo počeli daviti Srednjim vijekom i revizijom II svjetskog rata, onda su proizveli rat i užasne zločine, da bi nas i četvrt stoljeća nakon svega nastavili daviti sa Srednjim vijekom i revizijom II svjetskog rata, čemu su pridodali i glorifikaciju vlastitih poteza i zločina u ratovima iz devedesetih godina. Od tolikog bombardiranja prošlošću ljudi su, ukratko, potpuno poludili. Pri tome, sve ovo pišem kao netko tko je svjesno izabrao biti profesionalni istoričar, upravo zbog toga da bi razumio zlo koje smo proživjeli, ali ne zato da bismo u njemu vječno živjeli.
Od svog ovog lamentiranja ostaje nam logično pitanje kako dalje? Ponajprije tako da, jednako kao i u ličnom životu, počnemo od sebe i prestanemo se pitati što je netko drugi učinio nama, a umjesto toga se zapitamo što smo mi učinili drugima i što sami sebi svakodnevno činimo. Kad bismo barem na nekoliko dana prakticirali ovaj pristup, shvatili bismo koliko on ljekovito djeluje i koliko bi brojni nesporazumi na ovim prostorima potpuno nestali. Iz toga bi logično slijedilo to da počnemo misliti o sutra, umjesto o jučer. Ovaj proces nam je utoliko lakši, budući da imamo autentično iskustvo kako to izgleda kad se društvo okrene budućnosti, ali je istovremeno utoliko teži zato što su političke i društvene elite iz sebičnih razloga nespremne za ovakvu vrstu zaokreta. Stoga je jedino što nam preostaje jačanje društva i slabljenje države na svim poljima. Nije lako, ali predstavlja barem neki pokušaj.

izvor: novimagazin.rs ›››

 

 

autor tekst 001 ›››

 

 

Dragan Markovina

 

Udruženi postjugoslovenski revizionizam

 Nadnacionalni, jugoslovenski revizionistički narativ, utemeljen na nekritičkom antikomunizmu, postoji, međusobno se savršeno razumije i pomaže i izgrađuje snažne međusobne institucionalne veze

 Narativi historijskog revizionizma, koji su preplavili javnost na čitavom postjugoslovenskom prostoru, unatoč tome što nisu planski uvezani, niti programirani, imaju zajedničku ishodišnu točku.

 Ona se nalazi u potrebi za potpunom dekonstrukcijom nasljeđa socijalističke Jugoslavije i bilo kakvog pozitivnog vrednovanja ičega što bi bilo vezano uz narative koje je ta država proizvodila. S obzirom da je antifašistička, Narodnooslobodilačka borba činila konstitutivni temelj tog društva, logično je da najveći revizionistički udar bilježimo upravo na tom području, pri čemu su sva nastojanja tog udara posve neopterećena činjenicama. Što im činjenice manje idu u prilog, ovdašnji revizionisti ih s više strasti negiraju. To čine bilo da se radi o civilizacijskim porukama koje se vezuju uz antifašistički pokret, bilo u potpunoj negaciji stvarnosti ustaške države u hrvatskom i bosanskohercegovačkom slučaju, ali i Nedićeve Srbije i četničkog pokreta na srpskom primjeru, te kolaboracije u Sloveniji.

 Imajući u vidu sve navedeno, ključno pitanje koje moramo postaviti, prije nego krenemo u daljnju elaboraciju teme, odnosi se na razloge zbog kojih postjugoslovenske države, posebno nacionalistička desnica koja je pretežno vladala u proteklih četvrt stoljeća, inzistiraju na tako temeljitoj negaciji socijalističkog nasljeđa? Bez obzira što se odgovor na ovo pitanje čini jednostavnim, ono mora biti postavljeno radi lakšeg razumijevanja društvenog konteksta koji analiziramo. Radi se o lako provjerljivoj činjenici koja govori o tome da je ekonomska i socijalna situacija u svim novonastalim državama takva da je mladim generacijama posve jasno da žive i da će živjeti znatno lošije i nesigurnije od svojih roditelja i da će mogućnost da na bilo koji način riješe trajnu egzistenciju ili stambeno pitanje biti svedena na minimum.

 Zahvaljujući tome, s obzirom da sve te države većem dijelu svojih građana nisu omogućile pristojan život, kao i s obzirom na činjenicu da je raspad Jugoslavije bio praćen razarajućim ratovima, jedino što se još može ponuditi svim tim građanima jest njegovanje nacionalističkoga narativa, u kojem nema mjesta za multiperspektivnost i koji ne trpi nikakvu vrstu kritike. Drugim riječima, jedino što je preostalo je antagoniziranje s ostalim bliskim narodima, iz čega logično proizilazi da narativ antifašističke borbe, koji je kompletno izgrađen oko priče o bratstvu i jedinstvu jugoslavenskih naroda, naprosto mora biti uklonjen, da bi zaživio nacionalistički narativ. Kako je praktično nemoguće da se u toj nakani uspije, prije svega zato jer je riječ o masovnoj autentičnoj tradiciji antifašizma na ovim prostorima, a potom i zbog toga što je svakome racionalnom jasno da je partizanski pokret u Drugom svjetskom ratu bio na ispravnoj strani, ta vrsta nemoći da se novi narativ nametne, rezultira sve većom agresijom i izostankom tolerancije.

 Konačni ishodi ovoga o čemu govorimo vidljivi su u djelovanju bivšeg ministra kulture u Hrvatskoj, Zlatka Hasanbegovića, kao i u sudskim procesima koji su težili i teže rehabilitirati Dražu Mihailovića i Milana Nedića, ali i reafirmaciju notornih fašista i antisemita koji su djelovali unutar bošnjačkog konteksta, a po kojima se imenuju škole u Bosni i Hercegovini.

 S obzirom da bi nas navođenje svih konkretnih primjera u kojima se takva revizionistička nastojanja ogledaju moglo dovesti do čitavih knjiga posvećenih isključivo toj temi, ovdje ćemo se zadržati samo na već spomenutim rehabilitacijama u Srbiji, imenovanju jedne sarajevske osnovne škole po fašisti i antisemitu, imamu Mustafi Busuladžiću, te na sveopćem nastojanju relativizacije karaktera ustaške države, koje je najvidljivije na primjerima negacije stvarnosti logora smrti u Jasenovcu, manijakalnoj potrebi da Alojzije Stepinac bude proglašen za sveca i promatranjem čitavog partizanskog pokreta isključivo kroz događaje iz 1945. godine.

 Paradoks koji povezuje sve te momente, a kojeg predstavnici revizionističke desnice nisu svjesni, ili se samo pretvaraju da ga nisu svjesni, odnosi se na potpunu idejnu suglasnost svih ovdašnjih nacionalizama u odnosu prema ovim pitanjima. Ta suglasnost ide čak toliko daleko da oko ovih tema posve otvoreno surađuju, čime nesvjesno legitimiraju socijalistički historiografski narativ o zajedničkom djelovanju kolaboracionista, između kojih nije zabilježen nijedan značajniji sukob u ratu, dok su s druge strane iscrpno dokumentirane sve njihove zajedničke akcije protiv partizana. Drugim riječima, termin kojim je jugoslovenska historiografija nazvala ovdašnje kolaboracioniste, prozvavši ih domaćim izdajnicima, izdržao je test vremena te ostao aktualan do danas.

 Tako je kratkotrajni hrvatski ministar kulture Zlatko Hasanbegović, koji je na toj funkciji nastupao kao okupator sa zadatkom da potpuno ukine egzistenciju bilo kakvog kulturnog aktivizma koji ne nastupa na liniji klerikalnog državotvornog nacionalizma, nakon što je odbio financirati objavljivanje knjiga nekih od najboljih hrvatskih autora, s izdašnim iznosom pomogao štampanje radova Bojana Dimitrijevića, srpskog historičara čiji se radovi mogu svesti na apologiju Draže Mihailovića i četničkog pokreta.

 Na isti način možemo promatrati i formiranje zajedničke komisije Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve, koja je utemeljena na inzistiranje aktualnog pape Franje, a čiji je zadatak usuglašavanje stavova oko proglašavanja Alojza Stepinca svetim. Okončanje tog slučaja bit će posebno zanimljivo, s obzirom da se upravo na njemu ogleda suština svih revizionističkih nastojanja. Preciznije govoreći, ostaje za vidjeti da li će u Srpskoj pravoslavnoj crkvi prevagnuti opravdani zazor prema Stepinčevoj kanonizaciji ili izražen antikomunistički sentiment koji dijeli s Katoličkom crkvom?

 Imajući u vidu sve navedeno, teško je ne uočiti potpunu idejnu zbunjenost kojom se institucionalna ljevica nosi s takvim nastojanjima. U pokušaju da se svemu tome odupre, ona radi temeljnu grešku, nastojeći nacionalizirati antifašističku borbu, čime je ne falsificira ništa manje od desnice koja bi je potpuno negirala. O čemu se radi?

 Predstavnici hrvatskog SDP-a, braneći antifašizam, uporno nude argumente o tome kako je antifašistička borba stvorila Hrvatsku, te integrirala Istru, Zadar i otoke u njene granice. Bosanskohercegovački SDP na sličan način, na liniji afirmacije patriotizma, obilježava ZAVNOBIH, pronalazeći državotvorne momente kako ključnu vrijednost partizanske borbe, dok historičar Predrag Marković, kao visoki funkcioner srpskog SPS-a, sve upornije zastupa tezu o dva ratna pokreta koja su se s različitih pozicija borila za srpski narod. Problem svih tih tvrdnji nije u tome što su one potpuno lažne, nego u tome što predstavljaju tek manji dio istine o partizanskoj borbi. Štoviše, polazeći s lijevih pozicija to bi trebalo promatrati kao manje bitan dio čitave priče.

 Pojednostavljeno govoreći, umjesto što afirmira državotvornu poziciju, ulazeći na teren desnice, na kojem je nužno osuđena na poraz, ljevica bi se primarno trebala baviti izgradnjom društva i temeljnih civilizacijskih vrijednosti, te konačno početi shvaćati državu kao servis građana, a ne kao simbol kojem se treba klanjati. Iz nerazumijevanja štetnosti takve pozicije došlo se do oduzimanja ključnih sadržaja antifašističke baštine. Jedan je od elemenata te borbe bila borba protiv okupatora i nacionalna emancipacija, koja je vidljiva u izgradnji federalne Jugoslavije, preciznije, u stvaranju nacionalnih država unutar jugoslavenskog okvira. No, promatrati tu borbu mimo drugih dviju temeljnih odrednica, a to su borba za socijalnu pravdu, oličena u provedenoj revoluciji i borba za zajedništvo jugoslavenskih naroda, posve je promašeno.

 Drugim riječima, ovdašnji je antifašizam stvoren na jugoslavenskoj platformi i izvan nje ga se ne može razumjeti. Stoga je svaki otpor revizionizam koji se unaprijed zatvara unutar granica novonastalih postjugoslavenskih država, unaprijed osuđen na neuspjeh. Unatoč tome što razlozi zbog kojih se u tolikoj mjeri zazire od jugoslavenskog konteksta mogu biti razumljivi, a leže u četvrtstoljetnom raspirivanju histerije o tom pitanju od strane nacionalističkih elita i urođenom oportunističkom refleksu znatnog dijela društva. A bez dokidanja takve prakse, revizionistički će narativ trajno oblikovati ovdašnja društva. Imajući u vidu sve navedeno, pravo je čudo kako predstavnici institucionalne ljevice to očito ne uočavaju.

 Nadnacionalni, jugoslavenski revizionistički narativ, utemeljen na nekritičkom antikomunizmu, već postoji, međusobno sa savršeno razumije i pomaže, te izgrađuje snažne međusobne institucionalne veze. Jednako na području državnih, crkvenih i znanstvenih institucija. Za ovo posljednje dovoljno je pogledati intenzitet suradnje između Hrvatskog instituta za povijest i Instituta za istoriju Srbije.

 Paradoks da su sve te institucije utemeljene u socijalističkom razdoblju, iz kojeg crpe legitimitet i autoritet u javnosti, ni u čemu ih ne ometa da čitavo to razdoblje potpuno otpišu kao godine izgubljenog vremena, svodeći kompleksne teme na ideološke ratove za bolju prošlost. Što je proces kojem se antinacionalistička i liberalna ljevica može oduprijeti isključivo izgradnjom novog društva, točnije, paralelnih institucija koje bi čitav postjugoslavenski prostor shvaćale kao jedinstveni kulturni prostor zajedničkog nasljeđa, posebno onog antifašističke provenijencije. 

izvor: danas.rs ›››