U Amsterdamu, nedaleko od
moga kvarta, neki Bugari otvorili su dućan. Staklo trgovine
oblijepili su s unutrašnje strane bugarskom zastavom. Tako
je dućan ispao jako uočljiv izvana, i zamračen iznutra. U
dućanu se prodaju precijenjene i preskupe bugarske
namirnice. Tako je više-manje sa svim etno-dućanima.
Najprije dođu migranti, a onda za njima etno-dućani.
Etno-dućani nakon nekog vremena nestaju, a migranti, hm,
valjda ostaju?! Broj Bugara u Holandiji očito raste, jer su
se u posljednjih godinu dana samo u Amsterdamu otvorile
barem dvije bugarske trgovine. A što se “balkanskoga zuba”
tiče, zna se, on ne štedi, dat će koji euro više da
zadovolji svoju gurmansku nostalgiju. U dućanu se prodaje
bugarsko vino, smrznuti ćevapi i pljeskavice, pite sa sirom
(banice), kiseli krastavci i paprika, ajvari, pindžuri,
ljutenice, i slatkiši koji kao da su ispali iz kakvih paketa
pomoći gladnima, svima je, naime, istekao rok trajanja.
Dućan je zapušten i neuredan, kupac se posvuda zapliće o
kartonske kutije. Pored kase sjedi mladić i ne miče se,
zamro je, baš kao da se kakvome svecu zavjetovao da iz njega
nitko nikada neće izvući ni A, ni B. Djevojka za kasom
ljepušna je na način na koji to toplo savjetuju magazini za
tinejdžerke. Ima kratku suknjicu, dugu ravnu plavu kosu,
preplanuli ten. Preplanulost je njezin puder u prahu.
Prepredenost koristi kao tekući. Curica za kasom rašpa
noktiće, a pored nje čeka i bočica s lakom za nokte. Prizor
me ispunjava veseljem. Mala se prepredeno kezi. Kupujem
ljutenicu, bugarski (da, turski, grčki, makedonski, srpski)
sir i tri velika bugarska pradajza.Doviždane. Doviždane.
Znam da bi svako holandsko (i
evropsko) desničarsko srce odobrilo ovaj opis. Istina je, ti
“Istočnjaci”, Bugari, Rumunji, Poljaci, ne samo da zarađuju
na nama, kradu, piju i lažu, nego još donose sa sobom svoje
splačine, svoje kisele krastavce, svoja govna. Samo čekaju
da nalegnu na našu socijalnu pomoć, usele u naše socijalne
stanove, koje onda iznajmljuju, a oni se vrate svojim kućama
i tamo se lješkare i baškare s parama koje vuku od naših
poreznih obveznika. Istina, to isto misle Bugari, Rumunji i
Poljaci o svojim Romima; to isto mislili su sve donedavno
Bugari o svojim Turcima. Istina, situacija se promijenila u
korist Turaka otkada Bugarke masovno jure u Tursku da zarade
koji dinar kao spremačice.
Podjela na te koji rade i te
koji ne rade – na marljive i lijenčine, na radišne i
lezileboviće – nije nova, ali je posljednjih godina postala
temeljna medijsko-ideološka matrica na koju se namata
slobodna općenarodna misao. Kategoriji lijenčina,
lezilebovića i neradnika pridružile su se vojske
nezaposlenih (za koje zaposleni tvrde da su naprosto
nesposobni i nesnalažljivi), nezadovoljnici, indignadosi,
“ljevičari”, državno i etnički obilježene skupine (Grci,
Španjolci, Rumunji, Bugari, Bosanci – svi su oni lijeni!),
anti-kapitalistički nastrojeni elementi, huligani, vandali,
teroristi i islamski fundamentalisti.
Na pitanje kako je postao
multimilijuner jedan od najbogatijih ruskih oligarha
odgovorio je: “Ne zaboravite, ja radim sedamnaest sati na
dan!” Apsolutno istim odgovorom, bez trzaja na licu, služe
se krimosi, lopine, političari, porno zvijezde, ratni
kriminalci, celebsi, masovni ubojice, i slični. Svi oni
upotrebljavaju riječi – sedamnaest sati na dan, moja
karijera, moj posao – samouvjereno, bez trzaja na licu, kao
da izgovaraju svoje vlastito ime i prezime. Mediji su pritom
(i oni rade sedamnaest sati na dan) uspjeli uvjeriti
neradničku većinu da je to istina. I dok lijena većina nema
ni karijere, ni profesije, ni imena ni prezimena, ni lica,
dotle marljiva manjina ima dvadeset i četiri sata prezentno
lice. Ono je kod žena, doduše, najčešće zamijenjeno
stražnjicom, ali njihova stražnjica ima svoj (etnički)
identitet, svoje ime i prezime. A lijenčine su postale teret
za zemaljsku kuglu, usporavaju vrtnju, nitko ne zna kako da
ih se riješi, bilo bi najbolje da oni sami uzmu stvar u
svoje ruke. Zato singapurski film Ilo Ilo, Anthony Chena,
započinje nedvosmislenim padom anonimnog tijela s balkona
neke singapurske stambene zgrade. Film, naime, govori o tome
kako azijska ekonomska kriza djeluje na “lijenčine”.
Kratke vjestice, poput
izvještaja Pariškog centra za praćenje ekonomije razvoja,
Coe-Rexecode, ponekad se izbore za mjestašce u medijima,
poput hrvatskih i srpskih, i to među “ne biste vjerovali
čije su sve guze najljepše ovoga ljeta na jadranskim
plažama”. Rezultati istraživanja o tome tko koliko radi u
Evropi pokazuje da su lijeni Rumunji apsolutni rekorederi po
količini sati koje provode na poslu. Rumunji definitivno
najviše rade. Lijeni Grci su, gle, na drugom mjestu, a
lijeni Bugari na trećem. Za njima slijede Hrvati, Poljaci,
Latvijci, Slovaci, Estonci i Ciprani. Najmanje rade marljivi
Finci, dok su poslovično radišni Nijemci negdje u sredini.
Takve vjestice, nažalost, ne razbijaju tvrde predrasude,
nego gotovo da ih učvršćuju. Marljivi su odnijeli ne samo
stvarnu nego i simboličku pobjedu nad lijenčinama. Lijenčine
svi preziru, a najviše ih preziru same lijenčine. Zato
lijenčine štuju i bogotvore svoje marljive. Podatak da u
malenoj Hrvatskoj ima svega dvjestotinjak marljivih (odnosno
superbogataša), a svi drugi su lijenčine (što bez posla, što
s poslom, svi jednako gladni) samo je potakao hrvatske
zakonodavce da donesu, a marljive da izglasaju, novi zakon o
radu, prema kojemu se lijenčine navodno lišavaju svih prava,
osim prava na goli život.
U divljaka luk i strijela,
željeznica selo grad, da nam živi zemlja cijela, da nam živi
živi rad – tako su glasili stihovi pjesme koja se pjevala u
socijalističkim vremenima, kada su radnička prava bila
neusporedivo veća i humanija od današnjih. Nikada nisam
posve razumjela značenje svih tih socijalističkih stihova,
možda i zato što se nisam ni trudila da ih shvatim. Kakve,
na primjer, ima veze divljak, luk i strijela sa željeznicom,
selom i gradom, osim ako ti stihovi ne izražavaju
anticipacijsku twitter-poruku o općoj povijesti ljudskoga
roda, sugerirajući da se divljak riješio luka i strijele i
došao do željeznice sela i grada zahvaljujući radu. Ili
obratno, dakako, da će se isti taj divljak, ako ne bude
radio, vratiti u epohu luka i strijele, dok će željeznice,
selo i grad zarasti u travu. Iako je socijalistička
svakidašnjica u nekadašnjoj Jugoslaviji izgledala kao
hedonistička parodija svakidašnjice u drugim komunističkim
zemljama, Jugoslavene je s tim zemljama ipak povezivao paket
istih vrijednosti, zajednička simbolika i imaginarij. A
ključno mjesto, barem što se simbolike i imaginarija tiče,
zauzimao je rad. Taj rad koji je od majmuna stvorio divljaka
s lukom i strijelom; taj koji je od divljaka stvorio
“seljaka i radnika” i “poštenu inteligenciju”. “Radnici,
seljaci i poštena inteligencija” bili su u socijalističkome
imaginariju temeljni stupovi zdravog socijalističkog
društva, i imali su apsolutno pozitivno obojanje (tim više
što je poštena inteligencija bila odvojena od nepoštene).
Samo je “birokracija” bila sušto zlo, “birokracija” je,
poput parazita, živjela na grbači naroda.
Sve u svemu, riječ rad zvonila
je posvuda, s predigra u kino-dvoranama s kojih su curile
privlačne slike golih, oznojenih, radničkih mišića; iz mojih
školskih čitanki gdje su zanimanja bila nedvosmislena
(rudari, medicinske sestre, kovači, bageristice,
građevinari, učiteljice, mašinovođe, vozačice tramvaja); iz
filmova; s prvomajskih parada koje su izgledale kao kakve
paganske svečanosti u slavu boga Rada, gdje su se božjem
oltaru prinosile brojke tona čelika, tona iskopana uglja,
tona žita i tona tiskanih udžbenika i knjiga. Junaci toga
vremena bili su udarnici i udarnice, muškarci i žene koji su
premašivali normu.
Danas je rad izbrisan iz
pamćenja ljudi. Zato je ljudima kao jedina identifikacija
ostavljena etnička pripadnost. Zato su suci i advokati prije
svega Hrvati, a tek onda suci, i zato su liječnici i
medicinske sestre prije svega Srbi, a tek onda liječnici,
zato su i pisci prije svega Hrvati, Srbi i Bosanci, pa tek
onda pisci. Etnička pripadnost je ljepilo koje ujedinjuje
eksploatatore i eksploatirane, dobitnike i gubitnike. A
radnici, seljaci, poštena inteligencija i sama ideja rada
izbrisani su iz svakidašnjeg života, iz medija, iz
imaginarija, iz paketa ideoloških vrijednosti, odasvuda,
postavši nikome potrebno historijsko (komunističko) smeće.
Dakako, moja vizura je
post-jugoslavenska. Sigurna sam da je slika blistavija u
post-komunističkim zemljama poput Poljske, Rumunjske,
Bugarske, Mađarske… Nadam se da mi predstavnici drugih
post-komunističkih zemalja neće uzeti za zlo moju
geopolitičku uskogrudnost. Sve što sam rekla odnosi se
isključivo na malu Hrvatsku, malu Srbiju, malu Bosnu, malu
Makedoniju… A to malo lošega u moru općeg dobra može se i
zanemariti, zar ne?
Istina, jedno istraživanje iz
2008. godine pokazalo je da malo više od polovice bivših
Istočnih Nijemaca nije zadovoljno postojećem tržišnom
ekonomijom, a gotovo polovica priželjkuje povratak na
socijalističko društveno uređenje. Kako je povratak na staro
nezamisliv, lijeni istočnonjemački nezadovoljnici dobili su
na dar utješni supstitut, mali nostalgičarski souvenir,
MasterCard karticu s likom Karla Marxa, koju je izdala i
dizajnirala banka u današnjem Chemnitzu, a bivšem
Karl-Marx-Stadtu.
Na pitanje kako je biti
multimilijuner jedan od najbogatijih ruskih oligarha
odgovorio je: “Ne zaboravite, ja radim sedamnaest sati na
dan!” Slično na to pitanje odgovara ordinarni ljudski šljam,
bilo da se radi o multimilijunašima, krimosima, lopinama,
bankarima, političarima, poslovnim ljudima, oligarsima –
šljam svih vrsta i orijentacija. U ruskim bajkama Ivan
Budalina, najmlađi sin, uvijek zaslužuje svoj happy end i
dobiva carstvo i carevnu. Zahvaljujući dnevnom
sedamnaestosatnom dnevnom radnom vremenu? Ne, naravno, nego
zahvaljujući lukavstvu i moćnim pomoćnicima. A bajka o
sedamnaestosatnom radnom danu smišljena je za utjehu
“luzerima”, “pušačima” i “suckerima”, većini, dakle.
Sve to, dakako, zna i ona mala
iz bugarskog dućana s početka ovoga teksta, koja rašpa svoje
nokte i čeka da je neki marljivac pretvori iz žabe u
princezu. Jer ta tranzicija sigurno se neće dogoditi
zahvaljujući njezinom sedamnaestosatnom radu za kasom u
zapuštenu etno-dućanu u Amsterdamu.
U filmu This Must Be The Place
Sean Penn glumi bogatog, ostarjelog rokera, koji u razgovoru
s nekim izgovara (otprilike) sljedeću repliku: “Ne čini li
vam se da više nitko ne radi nešto konkretno, nego je sve
neka vrsta arta?”
.jpg)
_001.jpg)