Dva aktera iz ove aktuelne priče
o navodnom pokušaju nasilne promjene vlasti u Crnoj Gori
bili su akteri i priče s početka posljednje decenije prošlog
vijeka. Riječ je o premijeru Milu Đukanoviću i specijalnom
državnom tužiocu Milivoju Katniću
Važi li član 387 KZCG za
urednike Vijesti, Dan-a i portala In4S, pita TV Pink M na
svom portalu, nudeći na uvid svojim posjetiocima neke od
naslova iz pomenutih medija koji se odnose na zbivanja koja
se zvanično vode kao organizovanje kriminalne organizacije i
terorizam u pokušaju.
Član KZCG na koji upućuje TV
Pink M se odnosi na krivična djela pomoći počiniocima
poslije izvršenog krivičnog djela, a pitanje sugeriše
postojanje osnovane sumnje kada je riječ o tri crnogorska
medija.
Sugeriše, takođe, da novinari ne
smiju ni na koji način dovoditi u pitanje ono što kaže
specijalni državni tužilac u vezi sa navodnim pokušajem
nasilnog preuzimanja vlasti u Crnoj Gori. Čak ni kada,
najblaže rečeno, ne djeluje sasvim ubjedljivo ono što govori
specijalni državni tužilac i kada je cijeli kontekst takav
da profesionalna novinarska sumnja u zvaničnu verziju
događanja mora biti izoštrena do krajnje granice.
Na koji način to novinari koji
sumnjaju u zvaničnu verziju mogu da pomažu navodnim
organizoatorima kriminalne organizacije koja je željela
nasilnu smjenu vlasti u Crnoj Gori? Da li ti medije
prikrivaju dokaze? Ne. Da li ti mediji krivotvore iskaze
zvaničnika i raznih sudionika? Ne. Da li ti mediji pomažu u
bjekstvu navodnim počiniocima krivičnih djela? Ne. Pa šta je
onda njihov grijeh zbog koga ih kolege iz TV Pink M
targetiraju i preporučuju tužilaštvu?
Grijeh medija koje sumnjiči TV
Pink M je taj što ne dozvoljavaju da pitanje istine ostane
otvoreno, već tragaju za činjenicama koje bi pomogle da to
pitanje bude zatvoreno. Čineći tako, oni pomažu i
specijalnom državnom tužiocu, ukazujući mu na moguće
propuste i zablude, a prvenstveno pomažu građanima, kojima
novinarstvo u demokratskim društvima jedino treba da bude
lojalno.
Prva i najvažnija obaveza
novinarstva nije da bespogovorno vjeruje u ono što kažu
zvaničnici i što javnosti na uvid stavljaju institucije.
Istina je prva i najvažnija obaveza novinarstva, a sumnja je
sastavni dio procedure provjeravanja, koje su u temeljima
novinarstva koje je lojalno građanima. Iz te lojalnosti
proizilazi i obaveza nezavisnog nadziranja vlasti, i to
jednako zakonodavne, izvršne i sudske. Da bi to bilo moguće,
novinarstvo ne smije da šeni pred onima o kojima izvještava,
već da bude nezavisno od njih i drži ih na distanci.
A
sada malo analogije.
Dva aktera iz ove aktuelne priče
o navodnom pokušaju nasilne promjene vlasti u Crnoj Gori
bili su akteri i priče s početka posljednje decenije prošlog
vijeka. Riječ je o premijeru Milu Đukanoviću i specijalnom
državnom tužiocu Milivoju Katniću, koji su, na različite
načine, bili uključeni u vojnu i paravojnu agresiju sa
crnogorske teritorije na Dubrovnik i okolinu 1991. godine.
Đukanović je i tada bio premijer, a Katnić je bio u vrhu
novouspostavljene, vojne vlasti na hrvatskoj teritoriji.
Zvanično je taj pohod na Dubrovnik pravdan opasnošću od
napada ‘ustaša’ na Crnu Goru i tu zvaničnu ‘istinu’ su
ljudima prenosili novinari koji su ili bespogovorno
vjerovali u zvaničnu verziju ili su vjerovali ‘po službenoj
dužnosti’. Oni koji su sumnjali, bili su proglašavani
izdajnicima i pomagačima ustaša.
Nedugo kasnije, premijer
Đukanović se u dokumentarnom filmu “Rat za mir” Koče
Pavlovića pravdao da nije znao da u Dubrovačkoj regiji ima
samo nekoliko stotina naoružanih ljudi i da oni ne
predstavljaju opasnost po Crnu Goru, nego je mislio da ih je
tamo na hiljade. “Ne, ja to nijesam znao, kao što to nije
mogao znati bilo ko iz tadašnjeg crnogorskog državnog
rukovodstva. Mislim da je objektivnije informacije imao
vojni vrh u Beogradu, ali naš problem je bio u tome da smo
bili isključivo upućeni na taj izvor informacija”, pravdao
se Đukanović.
Koliko znam, Katnić se, za
razliku od Đukanovića, nije Hrvatima izvinjavao, a nije se
ni pravdao.