Čini se kao da smo zakasnili,
historijski gledano, da kao društvo dotaknemo dno. Tu smo
negdje tik iznad njega. Živimo u stanju vječne nade, kao što
Esad Bajtal nedavno u jednom intervjuu reče, koja nam ne
dopušta da potpuno sagorimo kako bismo se preporodili.
Čitajući nedavno roman „Jadnici“
Victora Hugoa razmišljam o Francuskoj revoluciji, tačnije o
motivaciji građana da se suprotstave jednoj apsolutističkoj
vlasti, monarhiji. Kao što to često biva s pretjeranim
analiziranjem knjiženih djela, čovjeku se dešava da ne vidi
šumu od drveća. Odgovor se krije u samom naslovu knjige.
Francuzi su potkraj XVIII stoljeća dotakli to dno, ili barem
veliki dio građanstva jeste. Stjerani u ćošak iz kojeg je
jedini izlaz bio juriš. Ionako će se gubiti život, pa zašto
ne za revoluciju, za ideale. Hugo u svom romanu govori,
između ostalog, o mizernoj cijeni ljudskog života u vremenu
koje je prethodilo revoluciji. O policijskoj državi. O
represiji. O jadnicima koji plave ulice, dok aristokrati
uživaju u svom bogomdanom blagostanju. Ulice su prljave,
sanitarni sistem u začecima, ovisan o volji vladara. Nedavne
epidemije kuge i trbušnog tifusa i dalje se osjete u zraku…
Premotajmo 230 godina u
budućnost. 2018. godina. Doba tehnološkog buma. Daleko smo
od prljavih ulica Pariza 1789. godine. Suosnivač firme Intel
Gordon Moore je još 1965. predvidio da će dinamika razvoja
tranzistora, osnove naše savremene tehnologije,
eksponencijalno rasti u narednih 10 godina. Njegovo
predviđanje se obistinilo i nadmašilo samo sebe. Ovaj
Mooreov zakon o eksponencijalnom razvitku i danas dan je na
snazi u skoro svim sferama tehnologije, a kraj mu pojedinci
naziru tek za stotinjak godina.
Živimo, dakle, u vremenu koje nas
iz godine u godinu eksponencijalno udaljava od vremena
Hugoovih jadnika. Barem što se tiče uslova za život. Mi ne
patimo njihove patnje. Ne bolujemo njihove bolesti. Životni
standard nam je danas tik iznad granice očaja. Ne umiremo od
gladi, pa da smo natjerani da, kao glavni lik romana,
ukrademo hljeb. Naravno, imamo i takvih slučajeva. Patnja
nikada u potpunosti nije izbrisana, ali je uopćeno ublažena.
Svedena na minimum, na svojevrsne Tantalove muke (da nam
Prometej ne bude sam): biti vječno gladan, vječno žedan i u
stalnom strahu iako nam je sve, kako se čini, tu na dohvat
ruke. Stanje društva je jadno, a ne toliko da bismo sebe
poistovjetili s jadnicima. Ne uspijevamo dotaknuti dno.
Štaviše, aktivno se radi na tome da ga nikada u potpunosti
ne osjetimo, da se ne bi slučajno u nama probudio bunt, ili,
bože mi oprosti, revolucija. Zarobljeni smo u fatalnoj
udobnosti.
Lijepa si dok spavaš…
Hipotetski, šta bi se desilo kada
bi nam se dopustilo da dotaknemo dno? U Francuskoj je ishod
bio revolucija koja je zvanično trajala od 1789. do 1799.
godine i koja je rezultirala u demokratiji, vladavini naroda
i Deklaraciji o ljudskim pravima. Jedna idilična slika koja
zanemaruje desetljeća državnog terora tiranina Robespierrea,
političkih egzekucija u kojima je giljotinom ubijeno oko
40.000 ljudi i Napoleonskih ratova, nakon kojih je na vlast
ponovo došla stara aristokratija, pa i tzv. Julska
monarhija. Drugim riječima, jadnici su ponovo bili na dnu
više od 50 godina.
Tek su 1848. godine održani prvi
predsjednički izbori (napokon demokratija u Francuskoj?!) na
kojima je izabran Napoleon III, bratić onoga poznatijeg,
prvog Napoleona. Bio je predsjednik do 1852. godine i nije
imao pravo da bude ponovo izabran, pa je odlučio sebe
proglasiti doživotnim carem Francuske, što je i ostao sve do
1870. godine.
Tek se 1871. godine, kada je
izabran Adolphe Thiers za predsjednika Francuske, volja
naroda iz te davne 1789. manifestirala u demokratiji.
Naravno, stvari nisu ni time odmah krenule nabolje, ali su
se od Thiersa pa sve do današnjeg dana predsjednici
Francuske u relativno redovnim intervalima smjenjivali. Od
revolucije, pa sve do tog trenutka 1871. godine smijenile su
se četiri generacije, što znači da su unuci onih koji su
živote dali u Francuskoj revoluciji tek u svojim poznim
godinama djelomično vidjeli plodove borbe svojih predaka.
Ovo jednima može zvučati kao
romantična zamisao o ljudskoj borbi za jednakost i pravdu,
dok drugima može izgledati kao preveliki teret koji se
stavlja na pleća generacije koja dolazi neposredno iza nas.
Iz današnje perspektive, Francuska revolucija je, bez
daljeg, jedan od najplemenitijih trenutaka borbe protiv
vladavine sile i moći. Naglašavam, iz današnje perspektive.
Upravo to je razlog zašto stihovi koje pjeva Gino Banana iz
Kultur Shocka: „Lijepa si dok spavaš kao revolucija“, i
predstavljaju tako uspješnu stilsku figuru poređenja. Sve
što je daleko, bilo ono daleko u prošlosti ili daleko u
budućnosti, nama se može, bez prevelike brige ili osjećaja
krivnje, činiti divnim.
Naša njemačka djeca
Drugačije je, pak, kada je ta
ideja o društvenim promjenama imanentna. Kada nam kuca na
vrata. Ona je najednom realna, možda i previše realna da bi
se iko želio uhvatio u koštac s njom. Jednostavnije je djecu
poslati u inostranstvo, gdje su se te revolucije dogodile
prije nekoliko stotina godina, što je apsolutno
zdravorazumno razmišljanje svakoga roditelja i ne zaslužuje
osuđivanje od strane bilo koga. Bilo kakva revolucija bi
proizvela barem dvije generacije života u patnji i
nestabilnosti, a mislim da ne postoji nijedan roditelj koji
je danas spreman to prirediti svojoj djeci kada postoji
alternativa u vidu ÖSD ili Goethe certifikata njemačkog
jezika.
Lakše je djecu poslati na kurseve
njemačkog, nego na barikade. Poduzmi nešto, i djeca će
morati nositi tu štafetu; ne poduzmi ništa, i djeca će ti
biti u istoj ili goroj jami nego ti. Taj je, valjda,
paradoks neizbježan, koliko god napredovala tehnologija.
Čemu onda ovaj tekst o tranzistorima, Francuskoj revoluciji
i Kultur Shocku? Evo citat Hugoa iz „Jadnika“ koji bi nam
mogao pojasniti potrebu za promišljanjem o svemu ovome:
„Progovorim li, bit ću osuđen; šutim li, bit ću proklet.“
.jpg)
_001.jpg)