Odakle da krenem?
Možda od jedne TV emisije.
Bilo je mučno gledati kako
vlasnik i urednik jedne privatne sarajevske televizije ovih
dana[1] više od sat vremena u udarnom dnevničkom terminu
između 19 i 20 sati pomaže direktoru federalne policije kako
da pobunu građana protiv neodgovorne vlasti, prikaže kao
državni udar. Naravno, predstavnik druge, protestantske
strane nije pozvan u emisiju, tako da je sve završilo u
jednostranom ocjenjivanju događaja i jeftinom blaćenju
građana kao terorista, plaćenika i zavjerenika protiv
države.
Naravno, pobuna protiv vlasti
nije niti može biti državni udar. Jer, vlast nije država.
Ali se ponaša kao da to jeste, zaboravljajući da logika
“Država to sam ja”, pripada nekom davno prohujalom vremenu.
A ko je onda država?
Samo Građani!
Građani su jedina i stvarna
država.
Nema države bez Građana.
Vlast je samo instrument,
odnosno servis Građana. U našem slučaju fušerajski loš
servis koji građanima zagorčava njihov svakodnevni život.
Ustajući na pobunu protiv tako loše i nemoralne vlasti,
građani su ustali protiv lošeg servisa, a ne protiv sebe.
Odnosno, ne protiv države, kako to servis u licemjerno
iskrivljenoj samoodbrani pokušava da prikaže.
Naravno, servisirati ne znači
vladati, nego služiti građanima koji te plaćaju da to činiš
na ugovorno korektan način. U protivnom, serviser će biti
zamijenjen nekim boljim i korektnijim izvođačem radova.
Za podsjećanje, izraz servis, od
fr. service – posluživanje, usluga, služenje (otuda ono
“državna služba”) – u značenjskoj i etimološkoj je vezi sa
latinskim pojmom servus, rob, sluga. Dakle, političari su
serviseri koji su izbornim natječajem (konkursom) dobili
mjesto u državnom servisu (servisu građana) i, logikom
izbornog dogovora, treba da im služe u skladu sa vlastitim
obećanjima. Tako bi trebalo da bude.
Međutim, ovdje su se stvari
izmetnule u svoju suprotnost. Udarom na građane, tj. na
državu, ovdje se servis, zamjenom uloga, pokušava izmetnuti
u gospodara, u vlast i vladanje, a građani to ne prihvataju.
A i zašto bi?
Niko u modernom svijetu ne traži
sebi gospodara nego slugu.
Zašto bi bh. građani činili
drugačije.
Konačno, vlast se postaje voljom
građana i tom istom voljom treba da ode sa vlasti. Ova
pobuna traži samo to. Poštovanje građanske volje. A ta volja
traži ostavke, odnosno odlazak loše vlasti, kao nestručnog i
neprofesionalnog servisera koji loše obavlja svoje poslove,
tj. izbornim obećanjima preuzete obaveze. Građanska volja
koja je servisere dovela na vlast, sada kao pobuna, kao
pobunjena građanska svijest traži njihov odlazak.
I to je sve.
Pobuna je, a vlast to ili ne zna,
ili neće da zna – ljudsko pravo.
Pobuna je, a vlast to ili ne zna,
ili neće da zna – demokratsko pravo.
I konačno, pobuna je, a vlast to
ili ne zna, ili neće da zna – kulturno i civilizacijsko
dostignuće.
Samo totalitarne strahovlade i
etno-diktature boljševičko-staljinističkog tipa, ne priznaju
građane i suzbijaju građansku pobunu.
Pobuna je činjenica probuđenog
čovjeka.
Čovjeka koji ima svijest o sebi i
svojim pravima. U pitanju je samosvijest koja se,
poprimajući pobunom, i u pobuni, svoj kolektivni karakter,
potvrđuje kao povijesno probuđena svijest.
Pobuna je ustanak poniženih i
uvrijeđenih.
Prevarom poniženi građani,
pobunom ustaju u odbranu svog ljudskog digniteta i ponosa.
Kao takva, Pobuna je uvijek dvostruka i očituje se kao, a)
pobuna protiv neljudskog poretka svijeta i, b) pobuna protiv
onog neljudskog u sebi. Protiv rňba, koji to vlastodržačkom
prevarom jesam, a svjesno ne želim i neću to više da budem.
Jezikom slobodne volje govoreći:
Prevarom i izbornom manipulacijom
nametnuto slugansko – HOĆU, pobuna danas odbacuje svjesno
izabranim slobodarskim – NEĆU. Dakle, i u najkraćem, pobuna
ustaje
protiv nametnutog, a u ime
željenog;
protiv nepravednog u ime
pravednog,
protiv nemoralnog a u ime
moralnog.
To je čas u kome Rob shvaća da
nešto u njemu odbija način na koji Gospodar postupa s njim.
Pobunjeni odbija pravo Gospodara da ga tretira kao Roba i
kao robu.
Pri tome, i to je vrlo važno
naglasiti, zbog medijski uporne i sofisticirane manipulacije
javnošću: pobuna, camusovski govoreći, ne negira Gopodara
kao biće, ona ga negira kao Gospodara. Odnosno, i još
preciznije, građani ne traže ničije glave, nego ostavke.
Zato ovo nije pobuna huligana, nego pobuna obespravljenih i
poniženih građana koji to više ne žela da budu.
Otuda besmislena i cinična laž
Gospodara da su fizički ugroženi, poput one tokom
prošlogodišnje pobune za JMBG kad su licemjerno se
pozivajući na tobožnju životnu ugroženost (pandurevičke,
majkičke i njima slične), mjesec dana odsustvovali sa posla,
a na kraju, sve to lijepo i skupo naplatili.
Eto najbolje slike uzorno
smišljenog haosa i nereda koji se isplati. I u kome 700.000
onih koji žive ispod granice siromaštva, i 550.000
nezaposlenih živi uporedo sa onom 85-oricom bh.
multimilionera teških 9 milijardi dolara.
Naravno, nema apsolutne pravde,
niti će je ikad biti.
Ali ovako, pljačkom razbijeni i
grubo polarizovani bh. svijet (presiromašni–prebogati),
pobunom traži svoje izgubljeno jedinstvo. Traži povratak
jednakosti u formi pravno izjednačenih šansi.
Stoga tekuća pobuna izražava
samo težnju za neophodnim redom i poretkom. Redom u kome
uspjeh pojedinca zavisi samo od njegovog rada, znanja i
sposobnosti.
Vladati znači krasti, i to svi
znaju, kaže Camus.
Ali, važan je stil.
Tako se, zahvaljujći
vlastodržačkom stilu licemjerne zamjene teza, događa da
huligani na vlasti, nazivaju huliganima pobunjene građane,
dakle, upravo one one koje su svojom huligansko-pljačkaškom
vladavinom učinili gladnima, bijednima i poniženima.
Zato robovi (građani) konačno
ustaju.
Onaj koji je ponižen šutio pod
bičem Gospodara, sad diže svoje čelo pred njim. Ustaje kao
racionalan Čovjek, odnosno, čelovjek, kako je taj racionalni
osnov pobune homo sapiensa izvorno sačuvan u ruskom jeziku.
Ne traži svaka vrijednost
pobunu.
Ali svaka pobuna priziva i
ustaje u ime neke vrijednosti. Odnosno, i konkretno danas i
ovdje, na sceni je pobuna
u ime dostojanstva a protiv
bijede;
u ime morala, a protiv nemorala …
Na pomolu je neka forma
građanske hrabrosti.
Zašto – “neka forma građanske
hrabrosti”?
Zato što pitanje građanske
hrabrosti nije samo pitanje života i smrti. Ono je mnogo
kompleksnije i uzvišenije. Ljudski rafiniranije. Izgubiti
život nije ništa, kaže Camus, kad dođe vrijeme bit ću
dovoljno hrabar za to. Ali ne mogu gledati kako nestaje
smisao života, razlog našeg življenja.
Ne može se živjeti bez razloga.
To vrijeme odbacivanja
bezraložnog življenja je već poodavno tu.
Već desetak godina raste broj
samoubistava u BiH. Na sceni je svojevrsni defetizam:
klonulost, malodušnost, zamor i nevjerica, koji bez straha
odvode ljude u dobrovoljnu smrt. Samoubistvo je oblik
pasivnog neslaganja. Vrsta povlačenja iz borbe. Neki oblik
lažne, iracionalne, a ne građanske hrabrosti.
Istinski građanski hrabar je,
kako ja to vidim, samo onaj ko sam pred sobom, pred svojom
savješću, nema hrabrosti da bude kukavica; samo onaj ko se
umjesto Drugoga boji Sebe Samoga. Istinska hrabrost je u
dosluhu sa smislom života, onim camusovskim razlogom
življenja.
Ne može se živjeti bez razloga.
Još manje s lažnim i pragmatski
ofucanim razlozima smisaono ispražnjenih pojmova poput
nacije ili etnosa; poput vitalnog nacionalnog interesa, iza
kojih se kriju sofisticirano etno-huliganstvo, mantijaško
klero-politikantstvo, uz koje i kroz koje teku samo
politizirani kriminal i kriminalizirana politika koji su,
nemilosrdno je pljačkajući, doveli ovu zemlju do najmanje
kupovne moći u Evropi i svrstali je među trinaest
najjadnijih zemalja svijeta. Dakle, tamno gdje nikad u
svojoj istoriji nije bila.
To su jedini i stvarni razlozi
građanske bh. pobune.
Klasne pobune.
Ljudske pobune.
Sve ostalo je LAŽ, i samo laž.
Stvarnost je nešto drugo.
Jedina stvarnost smo MI i ONI.
MI postiđeni i poniženi a ONI
nadmeni i oholi.
Ali, vremena se mijenjaju.
Došlo je vrijeme kad se više ne
želimo stidjeti svog siromaštva.
Došlo je vrijeme u kome se oni
moraju stidjeti svog enormnog bogatstva.
I ne samo to.
Došlo je vrijeme da konačno
polože demokratski račun kako su do tog bogatstva došli. To
je prvi i posljednji smisao, prvi i posljednji razlog
građanske pobune. Sve ostalo je laž. Izraz licemjernih
pokušaja vlasti da pobunu gladnih i obespravljenih građana
prikaže kao huliganstvo i vandalizam.