Biti "Ponosan na domovinu", šta
to zapravo znači?
Osjećati ljubav prema komadu
vještački ograničene teritorije... Ratom i ubistvima...
Zemlja ne može biti nečija; kako
ja vidim stvari, svi smo tu samo privremeno. Zemlju čak
možete i kupiti, ali ni tako ona neće biti vječno vaša.
Ali dobro, postojale su i prije,
isto ovako kao mi, teritorijalne životinje. Naprimjer, naš
najbliži predak koji se razlikuje od nas samo po debljini
dlake, ne čak ni po broju dlaka, nego po debljini, i po tome
što je umjesto kalašnjikova u ruci nosio toljage. Pustite u
pozadini muziku iz uvodne scene filma Odiseja 2001 "kako je
govorio zaratustra", i dobićete bližu sliku stvarnog
patriote i zaštitnika teritorije, ženki, čopora.
Da li je moguće da
teritoriju trebamo voljeti i braniti toljagom isključivo
zbog toga jer smo na njoj rođeni? Ja ne mogu da prepoznam
kvalitet i svrhu takve ljubavi.
Voljeti nešto vještački
ograničeno - za mene je ograničeno!
Postoje i oni koji će vas
pokušati ubijediti da vam je lično Bog dao komad teritorije,
npr. Izraelci, Bošnjaci, Srbi, Hrvati, i ostali
teritorijalni čopori, nedovoljno razvijene svijesti o tome
koliko je život kratak i šta su stvarne vrijednosti u
životu; a kako vam je svijest razvijena, vjerovatno će vas u
to i ubijediti.
Dati taj kratki i vrijedni život
za komad teritorije, zvuči li vama to besmisleno kao meni?
Neki da sam čuo od jednog našeg
uglednog filozofa, čije mišljenje sam jako poštovao, kako
"ako ne volite domovinu, ne možete biti čovjek".
Ja mislim da ako ne volite
domovinu, ne možete biti majmun sa toljagom, a čovjek i te
kako možete. I to čovjek koji je evoluirao od majmuna, neko
ko se smatra stanovnikom planete i univerzuma, ko za komad
krvavo oivičene teritorije nije u stanju zveknuti drugog
homosapiensa toljagom po tintari, i da su riječi
"patriotizam" i "domovina" samo bombastično artikulisane
riječi - istog značenja kao i majmun i zapišana teritorija.
Zato djeco, kanite se uzgajanja
atavističnih emocija, ne dajte da vas pumpaju "velikim
riječima" -" patriotizmom" i "domovinama", "ponos"; to su
velike riječi koje izgovaraju mali ljudi da bi izgledali
veliki, kao pauni koji šire svoje repove da bi prividno
povećali volumen i tako pokušali da prepadnu protivnika ili
impresioniraju ženke.
Ponosni na domovinu? Na šta
konkretno? Šta se to ovdje u zadnjih dvadeset godina desilo
vrijedno ponosa? Prosvijetlite me. Osim što se "Bosna" i
"ponosna" rimuje, ne vidjeh išta osim stvari kojih se svaki
normalan čovjek može samo stidjeti.
Ponosni na rijeke i planine, kao
da smo ih mi gradili i kopali kanjone, kao da to nije
nastalo u 4,5 milijarde dugom geološkom procesu. I rijeke i
planine bile su tu i prije Bošnjaka, Srba, Hrvata i ostalih,
i prije dinosaurusa i mnogo, mnogo prije toga.
Nemamo se mi čime hvaliti. Nema
tog tuđeg perja kojim se mi možemo okititi. Riječi "ponos",
"domovina", "patriotizam", izgovaraju se samo s jednim
razlogom, da vas natjeraju da uzmete toljagu i da u potpunom
besmislu, za njihove debele guzove i pune džepove, date
svoje dragocjene i kratke živote. Uče vas kako je taj
komadić zemlje bitniji od vas. Eto koliko vas poštuju, eto
koliko im značite. Komadić zemlje koji ionako ne može biti
vaš po prirodi stvari, koji i ne treba biti vaš.
Za te ne razvijene mozgove, koji
sebe vide kao velike vođe naroda, a ja ih vidim kao majmune
koji 'mjesto krzna sad imaju odijela, koji se bore za
dominaciju u čoporu i za naklonost ženki, potpuno isto kao i
naši preci.
Nemojte dati svoj život zbog
praistorijskih primitivnih nagona.
Budite stanovnici planete
zemlje, a ne ograničeni majmuni - ograničene teritorije!
.jpg)
_001.jpg)