autor poezija

 

 

autor:  Fernando Pessoa

 

 

POEZIJA

Govoriš o civilizaciji, i kažeš da ne treba da postoji

 

Govoriš o civilizaciji, i kažeš da ne treba da postoji,

Ili da ne treba da postoji ovakva kakva je.

Kažeš da svi pate, ili barem većina,

Zato što su ljudske stvari postavljene na taj način,

Kažeš, kad bi drukčije bile, patili bismo manje.

Kažeš, kad bi bile po tvojoj želji, bile bi bolje.

Slušam te, a ne čujem te.

Zašto bih želeo da te čujem?

Kad bih te čuo ne bih saznao ništa.

Kad bi stvari bile drugačije, bile bi drugačije: to je sve.

Kad bi stvari bile po tvojoj želji, to jedino znači da bi bile po tvojoj

želji.

A ja žalim i tebe i sve one što ceo život provode

Želeći da izume mašinu za proizvodnju sreće!

 

◄•►

 

Možda je ovo

 

Možda je ovo posljednji dan mojeg života.

Pozdravih sunce podigavši desnu ruku,

ne pozdravih ga pak rekavši mu zbogom,

dadoh mu znak da sam uživao što sam ga gledao:

ništa više.

 

◄•►

 

Iz mog sela vidim sve...

 

Iz mog sela vidim sve što se sa zemlje može videti od Vasione...

 

Zato je moje selo veliko kao bilo koje drugo mesto,

 

Jer ja sam po meri onoga što vidim

 

A ne po meri svoje visine...

 

U gradovima život je manji

 

Nego ovde u mojoj kući na vrhu ovog brega.

 

U gradu velike zgrade zagrađuju vidik,

 

Zaklanjaju obzorje, odvlače naše poglede daleko od svakog neba,

 

Pretvaraju nas u patuljke jer nam uskraćuju ono što nam naše oči

 

mogu dati,

 

I stvaraju od nas siromahe, jer je gledanje naše jedino bogatstvo.

 

Ko o Bogu misli, odriče mu poslušnost,

 

Jer Bog je hteo da ga ne spoznamo,

 

I zato nam se nije ukazao...

 

Budimo jednostavni i mirni,

 

Kao potoci i drveće,

 

I Bog će nas voleti i učiniti

 

Da budemo lepi kao drveće i potoci,

 

I daće nam zelenilo svoga proleća,

 

I reku u koju ćemo se uliti kad skončamo!...

 

 ◄•►

 

Nedovršenosti

 

Srediti život u volji i djelatnosti,

to ću smjesta učiniti, kao što vazda žuđah, s istim

ishodom;

lijepo je imati jasnu odluku, čvrstu samo u jasnoći,

napraviti nešto!

 

Spremit ću kovčege za Konačnost!

Ustrojiti Alvara de Campos,

a sutra ostati na istom gdje bijah prekjučer - prekjučer

što vječito traje...

Smiješim se od unaprijedne spoznaje da neću biti ništa.

Barem se smiješim; smiješiti se nekog vraga znači...

Svi smo mi romantički proizvodi...

A da nismo romantički proizvodi, možda ne bismo bili

ništa.

Tako se stvara literatura.

Bozi Sveti, tako se stvar život!

 

Drugi su također romantični,

drugi također ne ostvaruju ništa, i bogati su i siromašni,

drugi također provode život gledajući kovčege koje valja

spremiti,

drugi također spavaju uz poluzgotovljene rukopise

drugi su također isto kao ja.

Ulična prodavačice, što izvikuješ svoju ponudu kao

nehotičnu himnu,

zupčasti kotačiću u urarstvu političkog gospodarstva,

sadašnja i buduća majko poginulih da bi se oljuštila

Carstva,

tvoj glas stiže do mene poput poziva za nigdje, poput

tišine života...

Svrćem oči s rukopisa koje mislim srediti na prozor

odakle ne vidjeh prodavačicu što sam je čuo,

a moj smiješak, još nedovršen, poprima metafizičku

kritičnost.

Razuvjerih se u sve bogove ispred ureda za sređivanje,

gledah u lice sve sudbine iz zabave što sam slušao

izvikivanje,

a moj je umor starinski čamac što trune na pustu žalu,

a kako je to slika jednog drugog pjesnika, zatvaram

ured, zatvaram pjesmu...

Poput nekog boga, nisam sredio ni jedno ni drugo.

 

Srediti život u volji i djelatnosti,

to ću smjesta učiniti, kao što vazda žuđah, s istim

ishodom;

lijepo je imati jasnu odluku, čvrstu samo u jasnoći,

napraviti nešto!

 

Spremit ću kovčege za Konačnost!

Ustrojiti Alvara de Campos,

a sutra ostati na istom gdje bijah prekjučer - prekjučer

što vječito traje...

Smiješim se od unaprijedne spoznaje da neću biti ništa.

Barem se smiješim; smiješiti se nekog vraga znači...

Svi smo mi romantički proizvodi...

A da nismo romantički proizvodi, možda ne bismo bili

ništa.

Tako se stvara literatura.

Bozi Sveti, tako se stvar život!

 

Drugi su također romantični,

drugi također ne ostvaruju ništa, i bogati su i siromašni,

drugi također provode život gledajući kovčege koje valja

spremiti,

drugi također spavaju uz poluzgotovljene rukopise

drugi su također isto kao ja.

Ulična prodavačice, što izvikuješ svoju ponudu kao

nehotičnu himnu,

zupčasti kotačiću u urarstvu političkog gospodarstva,

sadašnja i buduća majko poginulih da bi se oljuštila

Carstva,

tvoj glas stiže do mene poput poziva za nigdje, poput

tišine života...

Svrćem oči s rukopisa koje mislim srediti na prozor

odakle ne vidjeh prodavačicu što sam je čuo,

a moj smiješak, još nedovršen, poprima metafizičku

kritičnost.

Razuvjerih se u sve bogove ispred ureda za sređivanje,

gledah u lice sve sudbine iz zabave što sam slušao

izvikivanje,

a moj je umor starinski čamac što trune na pustu žalu,

a kako je to slika jednog drugog pjesnika, zatvaram

ured, zatvaram pjesmu...

Poput nekog boga, nisam sredio ni jedno ni drugo.

 

autor poezija