autor tekst 003 ›››

 

 

Goran Danilović

 

"OVAKVA SPOLJA POLITIKA NAS VODI U DRŽAVNI KOLAPS"

Danilović: Nije slučajno da se Lavrov obratio Đukanoviću kad on više nije premijer

"Đukanović je odgovorio da se radi o bahatosti treće političke ličnosti zvanične Rusije! Hrabro za domaću upotrebu ali nepametno za spoljnu"

"Nije održao obećanja i izdao je Rusiju", naslov je rečenica Sergeja Lavrova o predsjedniku DPS-a Milu Đukanoviću ili možda samo o Milu Đukanoviću, saopštio je funkcioner DEMOS-a Goran Danilović. 

"Obična ili neobična u svijetu vrhunske politike ona je rečena. Ipak, ko i djelić poznaje globalne političke prilike zna da Lavrov nije bilo ko - prije se radi o jednoj ličnosti koja u svijetu međunarodnih odnosa znači mnogo i zna upravo toliko. Njegov odnos prema Đukanoviću, predsjedniku DPS, sasvim sigurno nije odnos prema Crnoj Gori. Nije slučajno Lavrov svoje riječi o Đukanoviću saopštio u trenutku kada on više nije predsjednik Vlade! Ne slučajno on bivšeg premijera zove "rukovodilac Crne Gore"!",  kazao je Danilović.

On je dodao da rečenica Lavrova zvuči kao "prekor nekadašnjem savezniku, saradniku ili saučesniku u zajedničkom planu".

"Vrijedjeće da se sačeka i vremenom rasplete do u pojedinosti kakva i koja su to iznevjerena ocekivanja, kada i gdje su data i u čije ime? Podsjećam, prije samo sedam dana Dmitrij Medvedev je čestitao Dusku Markoviću izbor za čelnika vlade - uobičajna ruska praksa da se u svakoj zemlji poštuje vlast i sa njom saradjuje ako postoji minimum mogućnosti. Đukanović je odgovorio da se radi o bahatosti treće političke ličnosti zvanične Rusije! Hrabro za domaću upotrebu ali nepametno za spoljnu. I ovdje jedno ipak! Ne zaboravimo da Đukanović ne odgovara u ime države nego u svoje ime, iako DPS kroz saopštenje navodi da je po srijedi napad na "lidera Crne Gore"? Tako nešto, medjutim, ne postoji!", kazao je Danilović 

Funkcioner DEMOS-a napominje i da je upozoravao da je nedopustivo da mediji bliski DPS-u besomučno i danima direktno optužuju zvaničnu Rusiju za organizovanje "pokušaja terorističkog akta", a da zvanična istraga govori o "ruskim nacionalistima"

"Spoljna politika se ne vodi tako. To će odvesti u lični i državni kolaps", kazao je Danilović.

izvor: vijesti.me ›››

 

 

autor tekst 002 ›››

 

 

Goran Danilović

 

Bravo kreteni

 Nastaje delirijum zaposlenih, maske, viziri, kecelje i epidemijska nošnja lete u nebo, pridodaje se narod iz samoizolacije i karantina, kulja pred bolnički ulaz. Predsjednika nose na rukama kao nekada Milića Vukašinovića, ili, ne daj Bože, Fredija Merkjurija, odnoseći ga prema centralnom nikšićkom trgu, spontano ga penjući na spomenik Kralju Nikoli i sjedajući ga ispred "bronzanog Gospodara" na istog konja. Tada već prepuni trg ljudi u nekim zelenim uniformama kliče: "Milo, Milo", a on, sa maskom koja visi spetljana samo oko jednog uva, razdragano odgovara: "Bravooo kreteeeniii"!

 Predsjednik Đukanović je posjetio nikšićku bolnicu. Skeč je počeo nestvarno. Dio "zaljubljenika" u gospodarev lifestyl dočekao ga je ispred bolnice, u trnutku iskoračenja iz već opjavanog majbah mercedesa. I dok se gasio V12 motor ove "njemačke zvijeri" prolomio se aplauz "zdravstvenih radnika" koji su se, onako "spontano", okupili pred čuvenim zdravstvenim zdanjem drevnog Onogošta. Namještajući kinesku masku lakoćom mandarina Đukanović je pozdravio aplaudere klimanjem glave u nekom ovlašnom dirigentskom maniru. Podsjećalo je na trenutak kada je u parlamentu, na skandiranje kolega poslanika "Milo lopove" auto-kefalno otresao zahvalivši se sa "bravo kreteni"! Zaista, da nije imao masku koja mu je otežala komunikaciju moglo se dogoditi da i nikšićkim medicinarima odgovori sa "bravo kreteni"! Aplauz bi se pojačao, a skeč bi bio viralniji nego je.

 Kao i svaki skeč, ni ovaj nema ništa od neophodne dramske radnje, prosto to je samo jedan "umetak" sa tragovima komično-tragičnog. Usud ili grdni slučaj, ili pak Kusovčev eksperiment s putujućim kabareom, učinili su da ovaj događaj na trenutak zamrzne Crnu Goru u vječnosti. Predsjednik s plavom kineskom maskom, odvojen njemačkom limuzinom od svojih najdražih folovera koji umotani u zelene nošnje razdragano pljeskaju, slutio je na nadrealno i jeftino prečitavanje istorije, parodiju kakva skorije nije režirana. Nedostajao je samo taj prst sudbine, pa da ispred zelenog špalira iskorači Krsto Zrnov Popović i preda raport. Ipak, bio bi to već ozbiljan dramski komad na koji Krsto nikada ne bi pristao, pa je ostao samo ogoljeni skeč sa seoske priredbe - skupa scenografija, jeftini kostimi i glumci amateri.

 Iskreno, pomislio sam da je u pitanju neki performans protesta ili dugo spremano iznenađenje koje može odjeknuti porobljenim svijetom. Protest je ipak nerealan pa sam brzo dao sebi na volju mogućiji scenario. Slike koje su me obuzele razigrale su već dva mjeseca ozbiljno uzdrmanu maštu. Zamislite recimo: Predsjednik na aplauz usrdno klima glavom, maše slobodnom rukom , a drugom podiže neki koferčić i spušta ga blagim pokretom na haubu majbah životinje koja blindirano stenje. Koferče se dimi onim hladnim, freonskim, dahom, a Predsjednik ga otvara sigurnom rukom bilijar majstora uz ono čuveno dvostruko "klap, klap"! Dim nad koferom se razilazi, a predsjednik plavom rukavicom iz sunđerastog ležišta vadi plavičastu spric-epruvetu.

 Vakcina! Vakcina! Vakcina!

 Nastaje delirijum zaposlenih, maske, viziri, kecelje i epidemijska nošnja lete u nebo, pridodaje se narod iz samoizolacije i karantina, kulja pred bolnički ulaz. Predsjednika nose na rukama kao nekada Milića Vukašinovića, ili, ne daj Bože, Fredija Merkjurija, odnoseći ga prema centralnom nikšićkom trgu, spontano ga penjući na spomenik Kralju Nikoli i sjedajući ga ispred "bronzanog Gospodara" na istog konja. Tada već prepuni trg ljudi u nekim zelenim uniformama kliče: "Milo, Milo", a on, sa maskom koja visi spetljana samo oko jednog uva, razdragano odgovara: "Bravooo kreteeeniii"!

 "Bronzani Kralj", dugo potom, štipka Đukanovića i šapuće: "siđi", "siđi", konj ćuti i trpi, zeleni narod slavi vakcinu, a pred Bolnicom, obezbjeđenje čuva majbaha. Na zadnjem sjedištu, ministar Kenan Hrapović, čeka povratak predsjednika, nadajući se da neće dojahati konja i napraviti nepotrebnu gužvu u povratku. Bravo kreteni!

izvor: vijesti.me ›››

 

 

autor tekst 001 ›››

 

 

Goran Danilović

 

Revanšizam

  Nakon trideset godina čekanja ovaj namučeni svijet je dočekao.

 Pobijedio je i jedan običan čovjek iz mog kraja, težak i inadžija. Sljedeći dan, ipak, nije umio da proslavi, nije se čak ni napio. Morao je da trese i kupi šljive - stara barča požegača iz Titovog vremena koja je nekim čudom preživjela smrtonosnu šarku. Sreli smo se na seoskom sokaku. Kaže mi; dočekasmo i ovo! Smijem se i kažem; dočekasmo!

 Krsti se krvavim rukama načetim mnoštvom pakosnog šljivovog trnja i čaporja.

 - Meni će sve biti isto, samo mi je žao što posustaje snaga i što mi ode život niušta!

 - Nemoj tako, glavu gore! Nije važno koliko je života ostalo nego koliko će biti lijepih dana.

 - E, to sam ti ja rekao prije dvadeset godina, i milo mi je da si zapamtio. Moj Gorane, duša mi je puna ko puna kuća ali mi je zapelo na vrh grla pa ne mogu da izdušim. Nijesam ti jutros zvao ni jednog komšiju da se malo jackam i peckam; ne mogu, ne da mi ponos da zadirkujem. Djeca su mi se poskitala. Onaj najstariji je slavio cijelu noć u Berlinu, a ja ležim i ćutim...samo molim Boga da šta ne zamute, da ne polome ovaj narod, samo da bude mirno i da se ne vrate.

 - Biće to dobro brate moj dobri. Pametno ćemo!

 - Dajte im sve, sve... Dajte im i što ne traže. Čovjek ima samo ono što da! Znam ja šta je politika i kako mora. Dajte im sve...Samo da na kakvoj nesreći ovaj opet ne uzjaše, da ne baci kakvu špicu među vas... Dajte im sve, sve, samo dušu ne daj nipošto - ni tvoju, ni moju. Duša je svetinja!

Razišli smo se, ja prema Crkvi, a on među šljive, obojica da se pomolimo Bogu.

 Sve smo se dogovorili!

 Pričam mojima da sam ga sreo i da smo se ispričali. Vele, da sam nešto preumio, da to nije mogao biti on, da je u bolnici, da mu je to brat od strica.

 - On jedva diše, iskopnio je, duže od mjesec ne ustaje, ponijela ga je bolest, prepolovila.

 Nisam se opirao.

 A bio je on, siguran sam. Kopnio ili ne kopnio, bio je!

 Nigdje kao po pustim selima, po sokacima i izlokanim putevima ne može biti čudnih i nemogućih susreta. Tumaraju ljudi, sjenke, seni, jauci, urlici, davna veselja, smrti, neka djeca sto su davno porasla, majke što su umrle od iščekivanja nenadne sreće i neki ljudi ruku krvavih od šljivovog trnja. Bio je ti on i sve smo se dogovorili.

 Čovjek je kao Bog.

 Zapne mu nešto u vrh grla i ne može da se raduje, sramota ga od vlastite sreće kao i od tuđeg stida. Samo, čovjek ne umije, a Bog umije sve ali neće, niti se smije, niti plače.

 Dogovorili smo se.

 Ne damo dušu nipošto.

 Ne damo Svetinje!

 Idem sjutra da mu zapalim svijeću u onom šljiviku iz Titovog vremena. Za njega, za selo, za majke i sjenke.

 Ko nije našao Boga među šljivovim trnjem neka ga ne traži ni u Jerusalimu.

 izvor: vijesti.me ›››