U civiliziranom svijetu često, a
u nas tako rijetko, izdaju se pjesničko-slikarske
monografije. Već omotnicom korica dobiva se u vizualnom
smislu tužan prolog za ono što slijedi iza tih korica.
Naišao sam u svojoj kućnoj
knjižnici na briljantnu monografiju u kojoj je pjesnički i
likovno tretirano stradanje Dubrovnika u posljednjoj
agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Feđa Šehović,
alias Raul Mitrović, napisao je prozno-poetske cjeline od
kojih malo-malo pa vam zastane dah.
Sabrat mu po dubrovštini i
izvrstan slikar dubrovački Lukša Peko, nije se ni trudio da
samo slijedi gospara Feđu; crtačkom vještinom koja bi i u
Parizu bila na cijeni slikao je bol! Da, iz njegovih prikaza
dubrovačkog pakla na likovni način viče, urla, pretvara se u
golemi krik, taj četničkim streljivom izubijan umilni
Dubrovnik. Grad! I postojano stoji uspravan i odolijeva
divljacima i divljačkoj energiji…
Gledam nad krevetom drage žene u
sarajevskom nam stanu središnju kuću arkadijskog Straduna
kako gori i lipsava pod udarima bombi, pokopa i oproštaja.
A maestro Lukša Peko svaki je
lijepo obrađeni kamen dočarao da potencira tu nehumanost, to
ljudožderstvo, to zgradožderstvo, što se na Grad spustilo s
brda okolnijeh… Nikad ranije u Gradu bilo nije, ali naum da
se sve civilizirano zapali, da se draguljne, stoljećima
čuvane stvari i relikvije, pak, ukradu. Sve to implicite u
moćnu grafiju pretvorilo je majstorstvo Lukše Peke.
Taj dim crni, zloslutni, to nije
dim, to gore ostaci godspodstva dubrovačkog, to gori i
replika konte Iva Vojnovića, koji je znao kazati kod pokopa
i oproštaja: Othodu gospari.
I pored dima svijetla je grafija
Pekova. Svijetla je Pekova slika kao lice moje Svetlane, jer
niti Grad niti Svetlana nikada se ničega stidjeli nisu, jer
nisu imali radi čega.
U ovoj imperijalnoj mapi dvojice
uglednih stvaralaca dah slobode izbija iz svake riječi, iz
slike svake.
Zar nije fascinantno nadsvođen
zločin kad o tom paklu veli prkosno Feđa: Plemenitost je
kraljica ljudskih osobina, a plemeniti čovjek vitez iz
knjiga i života, koji nas svojim dobrim djelima štiti i
ushićuje…
Kad su golubovi umirali pjesnici
Dubrovnika su pjevali, a slikari slikali…
U ovoj večeri sjećam se i
golubova i pjesnika i slikara. Ta plemenitost duše i
golubije i čovječije stanuje srećom i u ovoj mapi.
I pamtite kad su golubovi
umirali nevini, u Dubrovniku nevinom…
izvor:
monitor.co.me ›››
.jpg)
_001.jpg)