Istinska opozicija bili bi
samo oni koji osporavaju i odbijaju ovaj politički sistem,
"antidemokratski demokratizam", te se politički aktiviraju
na drugom planu, u najširem smislu riječi "politički",
vraćajući politiku njenom izvornom značenju – zajedničkom,
horizontalno strukturiranom bavljenju javnim stvarima i
općim dobrom.
"Samo da to već jednom prođe..."
– rečenica je koju se ovih dana često može čuti, u raznim
prilikama, od različitih ljudi. Ali ne tiče se ni poplava,
ni izbjegličke krize, premda baš tako zvuči, nego
predstojećih parlamentarnih izbora i osobito predizborne
kampanje. "Samo da to već jednom prođe... pa kako god bilo."
Ta rečenica govori o "stanju nacije" više nego sve
političarske i politološke analize kojih ovih dana ima u
neograničenim količinama. Društvena atmosfera i raspoloženje
građana u nerazmjeru su s naelektriziranom atmosferom koju
stvaraju političari i s njihovim euforičnim raspoloženjem.
Zahvaljujući insceniranim predizbornim skupovima i
masmedijskom hypeu, političari možda ne znaju (a i da znaju,
vjerojatno ih ne bi suviše brinulo) koliko je recentni
politički show zamoran i besmislen onima zbog kojih se,
deklarativno, organizira te da većina ljudi – među kojima su
i oni koji će nevoljko, s različitim razlozima, izaći na
izbore – smatra kako je to čisti gubitak vremena i novca,
jer se u suštini ništa neće promijeniti (pogotovo ne
nabolje).
Dijametralno suprotno
hiperoptimističnim tonovima političarskih govorancija,
većina građana osjeća beznadnost i bezizlaznost. Ipak, mnogi
će opet izaći na biračka mjesta: "zato što se to mora",
"zato što mi je prijatelj/rođak/susjed na listi", "zato da
ne bi pobijedili lijevi (komunisti) ili desni (fašisti)",
"zato što sam već više od 20 godina član stranke, što god
danas mislio o njoj", "zato što bih mogao računati na posao
ako oni dođu na vlast", "zato da im, križanjem listića ili
pisanjem poruke na njemu, pokažemo što zapravo mislimo" ili,
najrjeđe, "zato što će možda ipak ovog puta biti malo
drugačije".
Oni koji će, usprkos svom
negativnom stavu, izaći na birališta nisu ništa manje
bezvoljni u pogledu "volje naroda" od onih koji neće izaći
zato što u tome ne vide smisla ili ih sve to naprosto ne
interesira.
Oni koji će, usprkos svom
negativnom stavu, izaći na birališta nisu ništa manje
bezvoljni u pogledu "volje naroda" od onih koji neće izaći
zato što u tome ne vide smisla ili ih sve to naprosto ne
interesira. Oni samo, razmišljajući kratkoročno ili ne
razmišljajući uopće, pristaju na zadana pravila igre i time
hrane društveno-političku pasivnost, apatiju i očaj. I
onemogućuju nastanak istinske opozicije vladajućem
političkom sistemu, koji je samo produžena ruka krupnog
kapitala.
SDP-ov koalicijski partner HDZ,
jasno je već odavno, nije nikakva opozicija trenutno
vladajućima. Opozicija nisu ni "treći putovi" na kojima
bivši članovi SDP-a, HDZ-a i drugih interesnih grupacija ili
kriminalnih organizacija traže novu tržišnu nišu, premda i
dalje zastupaju parole, programe, stavove i vrijednosti
matičnih partija. Istinska opozicija nisu ni oni koji bi
htjeli da u državnom parlamentu kapitaliziraju županijske,
općinske i gradske političke uspjehe, želeći učiniti malo
lokalnijim pseudodemokratski parlamentarizam i neoliberalni
kapitalizam, s kojima inače nemaju problema; ni različiti
ekshibicionisti koji na izborima dobivaju manje glasova nego
što imaju kandidata na listama; ni novije "aktivističke
stranke", oni koji su pobrkali građanski angažman (kroz
direktne akcije,grassroot-inicijative, sindikate, nevladine
organizacije, itd.) s takmičenjem u sferi tzv. visoke
politike, gdje prazni spektakl i obilan novac nužno
korumpiraju izvorne i iskrene motivacije i intencije, te
uludo troše vrijeme, energiju i sredstva koje bi se moglo
uložiti u organiziranje dezorganiziranih nezadovoljnika mimo
oficijelnog političkog teatra. Opoziciju, dakako, ne
predstavlja ni amorfna masa građana koji će na biračkom
mjestu zaokružiti neke brojke i slova zaokružujući zapravo
neko "protiv".
Društvena atmosfera i
raspoloženje građana u nerazmjeru su s naelektriziranom
atmosferom koju stvaraju političari i s njihovim euforičnim
raspoloženjem.
Istinska opozicija bili bi samo
oni koji osporavaju i odbijaju ovaj politički sistem,
"antidemokratski demokratizam", te se politički aktiviraju
na drugom planu, u najširem smislu riječi "politički",
vraćajući politiku njenom izvornom značenju – zajedničkom,
horizontalno strukturiranom bavljenju javnim stvarima i
općim dobrom. Drugim riječima, istinska opozicija bio bi
izvanparlamentarni i antiparlamentarni, direktnodemokratski
nastrojeni, organizirani politički pokret onih koji ne
pretendiraju postati vladari niti svojim participiranjem
davati legitimitet ovim ili onim vladarima.
Ovakve misli lako se mogu
proglasiti lakomislenim, nerealnim, nepragmatičnim i,
naposljetku, neučinkovitim. Ali neka. Još ću ih i podebljati
s jednako "nerealnim", "nepragmatičnim" i "neučinkovitim"
mislima nekih "lakomislenih" mislitelja koji nisu vjerovali
u kapitalom korumpiranu parlamentarnu politiku, nego su
zagovarali radikalnodemokratska rješenja i itekako se
angažirali u njihovoj provedbi, suprotstavljajući se raznim
vlastima i vlasti općenito.
Istinska opozicija bio bi
izvanparlamentarni i antiparlamentarni, direktnodemokratski
nastrojeni, organizirani politički pokret onih koji ne
pretendiraju postati vladari niti svojim participiranjem
davati legitimitet ovim ili onim vladarima.
* * *
Prije točno 130 godina, u jesen
1885., francuski anarhist i revolucionar (inače ugledni
geograf) Élisée Reclus, odgovarajući drugovima na pitanje o
smislenosti uključivanja u izbore, zapisao je:
"Glasati znači abdicirati.
Imenovati jednog gospodara ili nekoliko gospodara na kratki
ili dugi period znači odreći se vlastitog suvereniteta. Bilo
da postane apsolutni monarh, ustavni princ ili obični
izabrani predstavnik s malim dijelom kraljevske vlasti,
kandidat kojeg uzdignete na tron ili stavite u fotelju bit
će vaš poglavar. Time imenujete ljude koji su iznad zakona
jer ih oni pišu i njihova je misija natjerati vas da im se
pokorite. Glasati znači biti lakovjeran. To znači vjerovati
da će ljudi poput vas, čim zazvoni zvonce, odjednom steći
vrlinu poznavanja i razumijevanja svega. Čini vam se da
inteligencija vaših izabranih predstavnika – koji bi trebali
odlučivati o svemu, od šibica do ratnih brodova, od kresanja
drveća do istrebljivanja crvenih ili crnih sela – raste s
golemošću njihovog cilja. Povijest vas uči da se zbiva
upravo suprotno. Moć uvijek zaluđuje, a govorancije
zaglupljuju. Glasati znači izazivati izdaju. Nesumnjivo je
da glasači vjeruju u poštenje onih kojima poklanjaju svoje
glasove i vjerojatno su u pravu prvog dana, kad su kandidati
još uvijek u mukama svoje prve ljubavi. Ali svaki dan ima
svoje sutra. Čim se dogode promjene i ljudi se mijenjaju.
Danas se kandidat klanja pred vama, vjerojatno preduboko.
Sutra će se uspraviti, vjerojatno previsoko. Preklinjao je
za glasove, a izdavat će vam naredbe. Može li radnik nakon
što postane nadglednik ostati ono što je bio prije negoli je
stekao šefovu naklonost? Ne uči li vatreni demokrat kako da
pogne glavu kad se bankar udostoji da ga primi u svoj ured,
kad mu kraljev sluga ukaže čast da razgovara s njim u
predvorju? Atmosfera ovih zakonodavnih tijela je nezdrava:
šaljete svoje predstavnike u koruptivni milje. Nemojte se
iznenaditi da ga oni ostavljaju korumpiranim. Uglavnom,
nemojte abdicirati, nemojte predati svoju sudbinu u ruke
ljudi koji su nužno nesposobni i koji su buduće izdajice. Ne
glasajte! Umjesto povjeravanja svojih interesa drugima,
branite ih sami. Umjesto upošljavanja advokata koji će vam
preporučiti što da činite u budućnosti, djelujte! Ako ljudi
imaju dobru volju, neće im nedostajati prilika. Prebaciti
odgovornost za vlastito ponašanje na druge znači ne imati
dovoljno odvažnosti."
Iste godine, 1885., jedan drugi
anarhist i revolucionar (inače također geograf), Pjotr
Kropotkin, objavio je u knjizi Riječi pobunjenika esej
"Predstavnička vlast", gdje je zapisao:
"Što se zapravo traži od
glasača? Da pronađu čovjeka kojem će povjeriti pravo da
odlučuje o svemu što im je najdragocjenije: o njihovim
pravima, o njihovoj djeci, o njihovom radu. (...) Što se
danas traži od glasača? Od deset, dvadeset, čak stotinu
tisuća ljudi koji se ne poznaju još od Adama, koji nikad
nisu vidjeli jedni druge i sigurno se nikad neće sresti da
raspravljaju o zajedničkim problemima, očekuje se da se
dogovore oko izbora jednog čovjeka. Štoviše, taj čovjek neće
dobiti mandat da objašnjava precizne stvari ili da brani
odluke o posebnim poslovima. Ne, on će u trenu postati
'Katica za sve', od koje se očekuje da odlučuje o bilo
kakvom pitanju, a njegove će odluke postati zakon. U takvim
okolnostima iznevjerava se narav delegiranja i ono postaje
apsurdnim."
Pjotr Kropotkin: Što se zapravo
traži od glasača? Da pronađu čovjeka kojem će povjeriti
pravo da odlučuje o svemu što im je najdragocjenije: o
njihovim pravima, o njihovoj djeci, o njihovom radu.
A vrijedi navesti i
Kropotkinov opis predizborne kampanje jer, eto, ni nakon
više od jednog stoljeća ništa se nije promijenilo u psihi i
metodama političara:
"Moram li opet ponuditi sliku,
tako odbojnu, tako dubinski odvratnu, koju svi poznajemo –
sliku onoga što se događa tokom izbora? U buržoaskoj
Engleskoj i u demokratskoj Švicarskoj, u Francuskoj kao i u
Sjedinjenim Državama, u Njemačkoj kao i u Argentinskoj
Republici – nije li ta tužna komedija posvuda ista? Mora li
se reći kako agenti i izborni štabovi smišljaju i provode
izbore obećavajući na sve strane, politički na skupovima i
osobno pojedincima: kako penetriraju u domove, laskajući
majkama, djeci, a ako je potrebno, i mazeći 'glasačevog'
astmatičnog psa? Kako se rastrče naokolo po krčmama i
kafićima, nastojeći preobratiti glasače i uvući ih u svoje
rasprave baš kao njihovi parnjaci u lopovluku, oni koji
nastoje uvući ljude u svoje trikove s trima kartama? Kako se
kandidati, gradeći se poželjnima, pojavljuju među 'dragim
glasačima' s dobronamjernim smiješkom, skromnim izgledom i
umilnim glasom (...). Moramo li navoditi lažljive – posve
lažljive – programe, bilo socijalističko-revolucionarne ili
tek oportunističke, u koje ni sam kandidat ne vjeruje više
nego što vjeruje previđanjima Old Moore's Almanacka
(astrološkog magazina, op. H. J.), ali ga ipak zdušno brani,
sonornim glasom, hineći osjećajnost, poput klauna ili
lutajućeg glumca?"
Slični opisi i uz njih poslane
antiizborne poruke mogu se pronaći i kod mnogih drugih
radikala, osobito anarhista poput Mihaila Bakunjina,
Aleksandera Berkmana i Emme Goldman. No zaključak je isti, a
često se sažima u izreci koju se pripisuje Emmi Goldman:
"Kad bi izbori mogli nešto promijeniti bili bi zabranjeni".
* * *
Što onda da se radi sada, u
ovu ili neku drugu "izbornu nedjelju"? Poruka je
jednostavna: Ne glasaj! Ali istovremeno treba reći: Poduzmi
nešto! Ne glasaj, ali ne budi apolitičan. Daj otkaz
oligarsima, partitokratima i onima koji ih, iz vlastitog
interesa ili vlastite zbunjenosti, podržavaju, te učini
nešto drugačije od onog što se danas nudi pod imenom
politike, demokracije, izbora, društva pa i života, nešto
što će barem malo destabilizirati sistem reprodukcije
svakodnevnog, društvenog i političkog života. Poduzmi nešto
u svom kvartu, na svom radnom mjestu, u svojoj školi ili na
fakultetu... gdje god si zoon politikon. Organiziraj se s
drugima koji ne bi ovo i ovako, ali možda još ne znaju što
bi htjeli ili kako bi postigli nešto što žele. Prvenstveno
se informiraj i educiraj šire i dublje nego danas, jer
glavna prepreka bilo kakvim promjenama jest široka i duboka
manipuliranost građana koji su otupljeni i zatupljeni
političko-ekonomski manipuliranim medijima. Ne glasaj i
poduzmi nešto drugo, ali nemoj se osjećati loše zbog toga,
jer aktivno nesudjelovanje na tzv. izborima mnogo je
aktivnije od pasivnog sudjelovanja, a o pasivnom
nesudjelovanju da se i ne govori. U konačnici, "Ne glasam"
može biti etički stav, a kao i svi drugi etički stavovi on
počiva na onome što treba učiniti, iz uvjerenja, bez obzira
na neposredne danosti i bez očekivanja instant-rezultata, a
ne na onome što se, pragmatično gledajući, može učiniti u
danim okolnostima kako bi se ostvarila neposredna, često
vrlo varava korist. Ali ne-djelovanje, ako je etički
artikulirano, mora povlačiti za sobom neko drugo djelovanje.
Nažalost, "glasanje" (osobito
otkad je uveden novohrvatski termin "glasovanje") zauzelo je
čitavo semantičko polje ispuštanja vlastitog glasa u sferi
javnosti, društva i politike, čitavo polje javnog,
društveno-političkog angažmana, čitavo polje demokracije i
participacije. Nasuprot tome, naš glas ne bi se smio svoditi
na ono što se danas naziva glasanjem (ili glasovanjem), a
što u praksi znači kratkotrajno neartikulirano glasanje onih
koji su inače bez glasa. Dapače, upravo to glas(ov)anje
ušutkava naš glas.
Nažalost, čak i mnogi politički
osviješteni ljudi podleći će pritiscima koji ih guraju prema
izbornim kutijama, kao što su već više puta nasjeli na
strašenje dolaskom "ustaša" i "partizana" ili na prozirnu
dijalektiku mrkve i batine, pa će se neka nova (a zapravo
nova-stara) politička garnitura moći dičiti "visokom
izlaznošću" na izborima, što obično znači 40-60 posto
otromboljenog biračkog tijela, skupa s nevažećim glasačkim
listićima. Ono "Ne glasaj" i "Poduzmi nešto" odnosi se
prvenstveno na njih.
* * *
Ima neke simbolike u činjenici
da je, uoči ovih parlamentarnih izbora i samo par sati prije
početka tzv. izborne šutnje, u glavnom gradu Republike
Hrvatske i svih Hrvata nastupao Damir Avdić, bosanski
pjesnik, romanopisac, pjevač, muzičar i performer, kojeg
mnogi s pravom smatraju najizvornijim glasnogovornikom
obespravljene i obesmišljene većine u našim rasturenim
balkanskim zemljicama. Naime, u samo nekoliko Avdićevih
stihova, koje je manjina potencijalnih hrvatskih birača čula
u petak, 6. studenog 2015., ima više sadržaja nego u svim
programima, govorima i izjavama koje smo mogli čuti od
hrvatskih političara u predizbornoj kampanji bez početka i
kraja. Na primjer, u pjesmi "Čuvaj se", koja sadrži poruku
onima koji još razmišljaju da li će izaći na tzv. izbore i
za koga će, ako izađu, glasati:
Čuvaj se patriota i najboljih
sinova,
/ zamotaće te u zastavu i
ostavit' u blatu,
/ izvući na godišnjicu da
mobilišu naciju.
/ Pazi se profesionalnih
ljubitelja manjina,
/ kad ti budu iskopavali kosti,
oni će se zgražati sa udaljenosti.
/ Ne nosi tuđe ideale, ne lomi
leđa džaba,
/ ako padnu najebaćeš s njima,
ako pobijede najebaćeš sam.
A ta pjesma sadrži i
persifliranu poruku onih za koje će bezglasni hrvatski
glasači glasati u nedjelju, 8. studenog 2015.:
Rušimo da se ne bi samo urušilo,
/ ako se uruši, moraćemo
izgraditi novo,
/ ako srušimo, izgradićemo isto,
/ promjena je naša mantra,
istost je naša konstanta.
.jpg)
_001.jpg)