Od izbjeglice koji je za svoj
novi početak bez stida zasukao rukave pa počeo s pranjem
suđa i ribanjem zahoda do gradonačelnika u jednoj od
razvijenih nordijskih zemalja, fascinantan je put što ga je
“preko trnja do zvijezda” prešao Ilko Ćorković, Hrvat iz
Banja Luke kojega je vihor našega rata doveo u situaciju
sličnu onoj u kojoj su trenutno izbjeglice iz Sirije. Zato
danas kao prvi čovjek Borgholma, gradića na švedskom otoku
Oland u Baltičkom moru, s mnogo empatije i u istome kampu
gdje je ‘93. s obitelji i samo dvije vrećice stigao u novi
život, sudjeluje u pomoći kakvu je i on doživio od istih
humanitaraca. Dobri ljudi suportirali su ga, pripovijeda, da
uspije čak i u političkoj karijeri u Švedskoj
socijaldemokratskoj stranci čiji je predsjednik njihov
sadašnji premijer Stefan Lofven. Nema potrebe za
ksenofobijom, poručuje rječju i djelom: švedski mediji ovih
su ga dana ovjekovječili na fotografiji koja pokazuje kako
nakon cjelodnevnog angažmana oko potrebitih, nedaleko od
barake broj 110 kojih sedam kilometara od centra Borgholma
koja mu je tu bila prvi dom kada je prije 22 godine
doputovao s familijom, igra nogomet s malim sirijskim
izbjeglicama, loptom iz hrpe koju im je osobno donirao.
Cijeli život u vrećici
- Ne mogu zaboraviti da smo u
istoj situaciji bili supruga Valentina i ja s najstarijom
kćerkicom Dajanom koja je imala samo godinu i pol. Drago mi
je što mogu direktno dobro dobrim vratiti jer znam što znači
morati ostaviti sav svoj život i preko noći otići samo s
onoliko koliko možeš ponijeti u dvije ruke. Ništa ne može
nadoknaditi što sam ostao bez svojih najboljih prijatelja iz
djetinjstva, čak smo bili na suprotstavljenim stranama u
lokalnom nogometnom klubu Polet iz rodnih mi Ramića kod
Banja Luke.
Naravno da stoga suosjećam s
današnjim izbjeglicama i dijelim njihovu tugu jer znam što
znači morati početi ispočetka. Kao političar, na nacionalnom
nivou radim na tome da im pružimo najadekvatniju pomoć jer
znam da ćemo mi te ljude trebati kao radnike. Zato je bitno
da što prije počnu učiti jezik i integriraju se da bi mogli
pridonositi društvu u budućnosti. Važno je da ih vidimo kao
vrijedan resurs za zapošljavanje koji će Švedskoj trebati.
Povukao bih paralelu: isti humanitarci iz crkve, Crvenog
križa i pojedinci koji su pomagali nama kad smo došli čine
to i sada, imaju veliko, toplo srce i dušu za ljude iz jedne
zemlje što glasi za hladnu. Imamo i mi ovdje nacionalista
što me ne veseli, ali velika većina obrazovanih civila
svojski se trudi da izbjeglicama život učini koliko-toliko
boljim. Ponavljam, znam što znači ostaviti staru majku i
braću, pa nekoliko godina ne znati čak ni jesu li uopće živi
- prisjeća se s knedlom u grlu vremena kada se i sam našao u
istoj, nezavidnoj situaciji. Mnogo puta ljudi uteknu od
trauma kakve su jednom prošli jer se nemaju snage sa sličnim
iznova uhvatiti u koštac. No za najjače, poput Ilka, to su
lekcije koje ih čine boljima i navode na plemenita djela.
A život ga otpočetka nije mazio.
Rođen je kao srednji od trojice sinova u skromnoj obitelji
vrijednoga zidara koji je mlad umro od raka pluća. Majci,
domaćici, morali su svojski pomagati u golom preživljavanju,
pa si ni s odličnom završenom srednjom školom nije mogao
priuštiti upis na fakultet već se zaposlio u tvornici za
proizvodnju gume Sintetik u Ramićima, odslužio vojsku,
zasnovao obitelj i sve po uobičajenom redu kad je došao
nesretni rat.
- Bez obzira na sve okolnosti,
odluka da odemo nije bila laka. Morao sam potpisati da sve
ostavljam, pa sa suprugom, bebom i 18-godišnjim bratom
krenuo u konvoju bez garancije da će nas uopće propustiti.
Bješe to 16. prosinca 1992., pa smo prvi Božić izvan
domovine proslavili u izbjegličkom kampu. Bilo nam je tužno
i teško, ali osjećao sam da je ovdje naša budućnost. Već
nakon mjesec dana kupovao sam švedske novine i čitao kako
bih što prije naučio jezik, pomagao se leksikonima, supruga
i ja ispitivali smo jedno drugo. Shvatio sam to kao svoju
drugu šansu, koju kao odlikaš nisam imao jer mi je otac umro
kad sam imao samo 17 godina. Zato to želim sada vratiti
društvu i poslužiti kao primjer da i izbjeglica može utrti
put za bolju budućnost.
Zemlja visokog morala
Nešto više od godine dana mala
obitelj Ćorković živjela je u kampu s još oko 600
izbjeglica. Kućicu su dijelili s još nekolicinom, ali gdje
čeljad nije bijesna ni ona nije tijesna, govori s toplinom.
- Drago mi je što sam ostao u
jednom malom mjestu od oko 11 tisuća stanovnika, na otoku
gdje nas je 26 tisuća žitelja, mostom povezanim s kopnom.
Živo je jer dolazi nam puno turista, ljeti čaj 200.000
dnevno, a pronašli smo i nove prijatelje. U maloj sredini
bilo je lakše pokazati da smo vrijedni, počeli živjeti punim
plućima i proširili obitelj. Još u kampu na svijet je došla
naša druga kći Matea, a prije devet godina i blizankinje,
Ivona i Rafaela. Kad sam već morao ostaviti svoj dom i
prijatelje, drago mi je što sam došao u zemlju ovako visokog
morala, gdje se cijeni rad i dana nam je mogućnost da
naprosto procvjetamo. Zauvijek ću biti zahvalan svima koji
su pomogli meni i našim zemljacima da stanemo na noge i
realiziramo se. Ja sam tu možda dobio više prostora i u
političkoj karijeri, ali početna podrška svih dobrih ljudi,
prijatelja i susjeda koji bi makar malim “hej” što znači
“zdravo” pokazali zanimanje za nas nešto je što se ne
zaboravlja nikada. Švedska je onda mnogo učinila za nas
izbjeglice s Balkana i shvatio sam da tu želim ostati,
doprinositi i postati punopravan član društva. Švedi su nas
usmjeravali, ali mnogo je značila upornost supruge i mene
koji smo većinu potrebnog znanja i vještina savladali sami.
Pogodovalo nam je što je švedski SDP poticao obrazovanje
odraslih, pa sam ubrzano svladao švedski i engleski što mi
je dalo motivaciju da konačno ostvarim svoj san o
školovanju. Završio sam gimnaziju i ekonomski fakultet na
Sveučilištu u Kalmaru, a diplomu iz 2003. posvetio pokojnom
ocu koji je to žarko želio.
Paralelno uz školovanje sam,
podrazumijeva se, radio. Nije me sram kazati da sam prao
suđe u hotelu, čistio stanove i toalete. Dok sam učio, nisam
se libio ni najprljavijih poslova. Supruga je također ovdje
završila gimnaziju, pa smo neko vrijeme skupa radili u
poreznoj upravi, sad radi u jednom staračkom domu, ali
preuzela je više odgovornosti za našu obitelj. Radi toga
kažem kako je moj uspjeh zapravo naš - s mnogo zahvalnosti i
ljubavi će o zajedničkim naporima i sinergiji para koja je
dovela do njegova kvantnog skoka u karijeri o čemu i dalje
govori skromno i sasvim prizemljeno.
Sretne okolnosti
- Socijalan sam i volim slušati
ljude. Ali, znate, treba imati i sreće. Bez obzira na to
koliko čovjek radi, okolnosti se moraju posložiti. I sam
ponekad razmišljam kao sam to od izbjeglice postao
gradonačelnik, za što su uz moje vrline zaslužni i ljudi iz
stranke koji su u mene vjerovali, još od 2002. kad sam se
učlanio, pa ubrzo postao skupštinar. Nakon osam godina već
sam bio mjesni vođa stranke koja je u posljednjih 40 godina
bila na vlasti u samo jednome mandatu jer živimo u mjestu
gdje je dugo dominirala seljačka stranka. Sad smo najjači,
čemu su, smatram, pridonijeli moji kontakti kroz školovanje
i nogomet, radoznalost i pozitivan pristup životu te
rješavanje problema s osmijehom na licu. Okružujem se
ljudima koji pokazuju htijenje, poštenje, odgovornost,
radišnost i postavljaju pitanja jer to vodi razvitku. Godine
2013. u Kalmaru sam upoznao prvog čovjeka svoje stranke i
premijera, Stefana Lofvena, a mislim da je i on zapamtio
mene jer ovdje nismo bili tradicionalno jaki, a sad smo
daleko premoćno uzeli vlast. Sretan sam što znam da nam je
prvi čovjek države usvojeno dijete, bivše siroče i
metalac-zavarivač, čovjek iz naroda i sindikalac koji je kao
i ja svojim trudom uspio. Imponira mi biti član njegove
partije jer imali smo slične puteve - biranim će riječima i
s nepatvorenim ponosom o predsjedniku vlade svoje socijalno
visokosenzibilizirane države. Zanimljivo je da se u njoj
nalazi još jedna osoba s ovih prostora, Aida Hadžialić iz
Foče, koja je lani sa 27 godina postala njihova najmlađa
ministrica i prva Bosanka u švedskoj vladi, zadužena za
obrazovanje.
Pozitivan primjer
- Ta mlada žena došla je u
Švedsku sa samo šest godina i napravila sjajnu karijeru.
Upoznao sam je i drago mi je zbog njezina uspjeha, kao i
svakog našeg čovjeka ovdje. Volio bih da posluži kao
pozitivan primjer mojim dvjema starijim kćerima koje su sad
studentice, vrijednim radom i socijalnom osjetljivošću.
Kako se Švedska nosi sa
ksenofobijom i ekspanzijom nacionalističkih pokreta
razvidnih diljem Europe?
- Kada smo mi kao izbjeglice
pristizali ‘90-ih, kao Europljani bili smo im puno bliži.
Dragocjeno im je to iskustvo, ali naravno da je sasvim
ljudski strah od nepoznatog. To su predrasude koje valja
hitno razbiti edukacijom jer zabrinjavajuća je popularnost
švedskih nacionalista od oko 20 posto po nekim anketama -
ukazuje na negativan trend od kojega ni oni nisu
amnestirani. Sve ostalo u društvu mu je po ukusu, do
trenutka kad ga uhvati nostalgija.
- Sretni smo i zahvalni ovoj
državi na svemu dobru što nam je pružila. Sjetan sam samo
kad se prisjetim svojih drugova iz djetinjstva, naših
druženja i svega dobra i zla što smo dijelili. Neke sretnem
kad odem do Banja Luke, ali veći dio je razbacan cijelim
svijetom, od Njemačke do Australije. Zvali su nas “Raja s
Unisa” i volio bih da se jednom opet okupimo, pa zaigramo
nogomet kao u djetinjstvu. To su mi odonda najljepši
trenuci. Kad je teško i dobro, čovjek se sjeti svog starog
druga i taj dio nedostaje kad je ovako presječen. Treba,
opet, biti sretan što smo preživjeli rat, na svemu što smo
sagradili i uspjeli u životu. Zato, štogod mogu, pomognem
drugim ljudima.
Mladi u Hrvatskoj
Obitelj Ćorković, kad god može,
vraća se u ove krajeve, a sam Ilko dobro je upućen u našu
političku situaciju.
- Osim Banja Luke, posjećujemo
supruginu majku u Zagrebu i ljetujemo na Jadranu, a redovito
pratim i hrvatske medije. Kod vas je na vlasti također SDP,
ali ni njima ni premijeru Milanoviću nije lako. Bez jake
države nema budućnosti i kao bivši poreznik smatram da je od
krucijalne važnosti da porezi idu državi, pa se od toga
gradi školstvo, ljudima daju plaće. Zemlja bez omladine je
zemlja bez budućnosti i mora se nešto učiniti da se mladi
zadrže u Hrvatskoj. Nužno je suzbiti mito i korupciju. Uza
sve što sam ostavio kad sam otišao, drago mi je što sam
dobio život u poštenoj državi. Ne želim izdaleka docirati i
potpuno razumijem mlade što iseljavaju u potrazi za boljim
životom, no žalosno je to - odgovara na pitanje o našem valu
iseljavanja jedne izgubljene generacije. Shvaća ih, veli,
jer i samome mu se teško odrediti mjestom.
- Kad bih mogao okupiti raju iz
djetinjstva, kao prije rata, u svojim Ramićima osjećao bih
se opet kao kod kuće. U Hrvatskoj također sretnem samo
ponekoga, pa na koncu u Švedskoj ipak osjećam najveću
pripadnost. Nema više mojih djedova i drugova gdje su bili,
pa kad se vraćam u Borgholm osjećam da idem kući. Teško mi
je to reći, ali tako je. S druge strane, kad zaigraju
nogomet Švedska i Hrvatska, zna se da navijam za kockaste
iako je moj ljubimac Zlatan Ibrahimović, ponosan Hrvat po
majci i Bosanac po ocu, koji je također dokazao kako se
mukotrpnim radom vani može uspjeti. Švedska je doista zemlja
koja pruža poštenu priliku, pa bih volio da je iskoriste i
moje kćeri. A ja? Ako mi politika dosadi, uvijek se mogu
vratiti na mjesto u poreznoj upravi, ali bez lažne
skromnosti, cilj mi je ući u švedski parlament kako bih
dalje pomagao ljudima –poručuje Ilko Ćorković.
izvor:
jutarnji.hr ›››
.jpg)
_001.jpg)