Da, treba to već jednom priznati:
mi smo robovi. Mi, žitelji Srbije, i Hrvatske, i Bosne i
Hercegovine, i Crne Gore, i Makedonije... Mi robujemo svima.
I Gospodu i Historiji. I nezajažljivim stranim bosovima
kojima plaćamo da nas tlače, i domaćim tajkunima koji su
opljačkali narodnu imovinu
Treba to konačno priznati.
Treba, bez i trunke ustezanja, pljunuti sebi istinu u lice.
Da, mi smo robovi. Mi, žitelji Balkana, te uklete gudure
preko koje su se redom ukrštali svi mogući putevi historije,
u čijem se samom imenu, koje je, pak, dobila po krvi i medu,
sastaju sve moguće suprotnosti i oprečnosti koje je ljudski
um uspio spoznati, i kojom nas sudbina i darovala i
unesrećila, istovremeno.
Ovdje istorija najgušće veze
svoj krvavi vez. Ovdje se stoljećima slijeva sav njen mulj.
Ovdje se ne robuje samo njoj, neposlušnoj Herodotovoj kćeri,
kurvi Historiji. Ovdje se robuje svima onima koji uspijevaju
viškove svojih vlastitih povijesti, taj smradni istorijski
mulj, nagnuti prema nama, i izliti ga u septičke jame naših
država.
Zar nema istine, i to sasvim
izvjesne, i u sasvim dovoljnoj mjeri, u rečenici koja
slijedi? Bosanski, crnogorski, srbijanski, makedonski,
hrvatski radnici crnče danas u istim onim uvjetima kakvi su
u Evropi vladali početkom prošlog vijeka. Uslovi su to koji
su radnog čovjeka širom tadašnjeg naprednog svijeta
natjerali da izađe na ulice i kaže da i on svojim znojem
podmazuje društvene kotače i da je velika era tlačenja na
svome izdisaju.
Svu gnusobu vazalnog odnosa
naših političkih vođa prema stranom kapitalu, i svu dubinu
robovskog položaja naših radnika - i naspram domaćih do guše
iskompromitovanih političara, i naspram bjelosvjetskih
krvopija oličenih u gospodarima automobilske, tekstilne,
duhanske, prehrambene, bankarske, teške, i koje sve ne
industrije - iznio je iz mraka tvorničkih hala na vidjelo
dana štrajk u kragujevačkoj Zastavi - nju su političari dali
Fiatu pod Bog zna kakvim uslovima.
Bijedna crkavica
Zar nije ista slika i u svim
ostalim balkanskim firmama koje rade za automobilsku
industriju? Svi mi dobro znamo šta se krije iza osmijeha
radnika u namještenom TV-prilogu, iza njihovih jednoličnih
uniformi, iza brojki kojima nas bombarduju statističari, o
broju zaposlenih, o silnom izvozu u Njemačku, u Italiju, u
Francusku... Tu se, kažu, rinta do besvijesti za 300 eura.
Tu se, vele, cijeli dan dirniči o sendviču. Tu se, šapuću,
nose pelene jer ne daju na zahod.
Isto je i u balkanskim fabrikama
tekstila i obuće. Za sramnu platu tu kroje i pletu markirane
bluze i džempere koje sami nikada neće obući. Da bi
priuštili sebi običnu brendiranu krpicu kakvih dnevno
proizvedu na stotine, trebaju im skoro dvije njihove plate.
Kao da po cijeli dan berete jagode koje neodoljivo mirišu, a
da ne smijete ni jednu okusiti.
Te naše majke, sestre, supruge,
strine, ujne i tetke, ti naši očevi, braća, stričevi,
amidže, kumovi i ujaci potpuno zaboravljeni po neuslovnim
halama, irgete i po dvanaest sati na dan, bez radničke
menze, pri pašteti i četvrti kruha. Rintaju te naše
zemljakinje i zemljaci za bijednu crkavicu i po tri puta
nižu nego kod njihovih zapadnih kolegica i kolega. Tu se na
bolovanje ide tek kada padneš s nogu. Zatrudnjeti smiješ
samo po cijenu posla. Digneš li glas, smjesta letiš na
ulicu, jer na birou na tvoje radno mjesto čeka desetine
nesretnika.
I bude tako da te naše
unesrećene kombinate obiđe kamera neke od naših mnogobrojnih
televizijskih kuća. Tad slušamo kako poznate marke „Made in
Bosnia“, „Made in Serbia“, „Made in Montenegro“, „Made in
Croatia“, „Made in FYR Macedonia“ nose italijanske, i
belgijske, i švedske, i španske, i turske, i ruske, i
kineske, i japanske, i američke, i holandske, i njemačke i
svake druge dame i razne poznate ličnosti, a Ronaldo u
kopačkama sklopljenim na Balkanu zabija golove i u njima
nikad ne promašuje penal.
Kakav dribling! Da poludiš! Dođe
čestitom čovjeku, u kojem je ostalo barem trun ponosa, da se
popne na najvišu zgradu na Balkanu i vrisne do neba. Ali...
Nekako se dočeka nedjelja, jedna i jedina. Ima festivala, i
kafana, i piva, i ožeži, do zore, pobratime!
Ima i stranih banaka koje nude
kredite za godišnje odmore. Za deset dana izležavanja na
plaži plaćaćeš cijelu godinu. Ali... Šta da se čini... Sve
radi djece... Ona postaju sredstvo ucjene... A ne... Tako se
ne smije razmišljati... Nego, zavrni rukave, majčin sine,
stisni zube, i upri, veselo, balkanski mamlaze... Tvoja
plata će, na ovaj ili onaj način, opet otići u budžet, a
otamo će je uplatiti na račun tvog gazde, izrabljivača, da
ni ne pomisli da prebaci svoju fabriku u neku drugu, još
nesretniju državu.
A tek u trgovačkim centrima.
Tamo su plate za Bogu plakati. Zamislite da po cijeli dan
pored vas promiču tajkunske domaćice sa prepunjenim
kolicima, a da je vaš jedini san, već godinama, kako ćete
jednog dana, kada konačno od svoje bijedne crkavice uspijete
skrajnuti koju stotinu u stranu, i sami otići u
najraskošniji tržni centar, u najveći „super-mega-market“ i
napuniti kolica do vrha: neka ispadaju poslastice i kolači i
svakakve đakonije i delicije i egzotično voće, toliko će
biti pun. Ali, i od tog malog sna na kraju mjeseca ostane
samo suza koja se za pauze skotrlja u otvorenu paštetu u
koju umačete već treću skorjelu kiflu.
Razapete između čangrizavih
kupaca koji po pet puta prevrnu svaku kovanicu prije nego je
utroše, i gazda koji bi da mešetare sa cijenama, ni radnice
po trgovinama ne smiju sanjati o potomstvu. A pošto pola
naših majki, sestara, stričevki, strina, ujni, dajdževki,
tetični, tetaka, kuma, prijateljica, djevojaka, supruga,
komšinica radi po tekstilnim i obućarskim firmama, u auto
ili duhanskoj industriji, ili u trgovini, onda nije ni čudo
što nas mori bijela kuga.
Robujemo svima
Da, treba to već jednom
priznati: mi smo robovi. Mi, žitelji Srbije, i Hrvatske, i
Bosne i Hercegovine, i Crne Gore, i Makedonije... Mi
robujemo svima. I Gospodu i Historiji. I nezajažljivim
stranim bosovima kojima plaćamo da nas tlače, i domaćim
tajkunima koji su opljačkali narodnu imovinu. I našim
kratkovidim beskičmenim političarima i Crkvi, i istočnoj i
zapadnoj, i Islamskoj zajednici.
I povrh svega, robujemo
vlastitim glupostima i predrasudama. I mržnji i sujeti i
ksenofobiji. I još kojekome i koječemu. Dok svako od njih
uzme svoju desetinu, dobro je da nam ostane kora ubuđalog
hljeba, kriška kruha, i pašteta u koju su samljeli svo smeće
mesnih industrija i začinili ga našim usudom i očajem. Bez
brige, mi ćemo sve to dosoliti svojom suzom i učiniti
podnošljivijim.
izvor: vijesti.me ›››
.jpg)
_001.jpg)