Kažu neki da možeš čovjeka
maknuti sa sela, ali ne možeš selo iz čovjeka. Slično bi se
moglo zaključiti i u vezi evolucije ljudske vrste – možeš ti
čovjeka odmaknuti evolucijom od majmuna, ali ne možeš
maknuti majmuna iz čovjeka. Ili barem tako proizlazi iz
testiranja raznih zemalja svijeta o prihvaćanju teorije
evolucije.
Hrvatska se prema tom
istraživanju svrstala u skupinu zemalja koje su manje sklone
prihvatite teoriju evolucije, preciznije samo 57%
anketiranih smatra da je teorija evolucije ispravna, uz
nekih 10% neodlučnih. Time prilično premašujemo europski
prosjek, na primjer Njemačka ima tek 20% ljudi koji odbacuju
teoriju evolucije, Francuska oko 15%, dok Češka ima 83% onih
koji je prihvaćaju, a Estonija 72%, dok skandinavske zemlje
također imaju vrlo mali postotak onih koji je odbacuju. U
slučaju Češke i Estonije riječ je o zemljama s kojima se
često volimo uspoređivati, no prema rezultatima više smo
nalik Turskoj, Bugarskoj, Velikoj Britaniji – koja je
odlučila izaći iz EU-a – ili SAD-u, u kojem su konzervativci
na vlast doveli Donalda Trumpa.
Kao prvo, može se postaviti
pitanje vjerodostojnosti istraživanja. Je li uzorak zaista
bio reprezentativan i jesu li anketari ispravno postavili
pitanje, ili su ga postavili kako bi dobili željeni odgovor.
Na primjer, mnogi ljudi ne žele priznati “da su postali od
majmuna”, ali to teorija evolucija doslovno ni ne tvrdi. Ako
pak pitate Splićane, odgovorili bi vam možda da su neki
mandrili i dalje među njima. Prema tome, nije lako
jednoznačno postaviti pitanje da bi se dobio točan odgovor.
Usprkos tome, rezultati zabrinjavaju, jer pokazuju da u
obrazovnom sustavu ili u kućnom odgoju postoji sustav
indoktrinacije koji nas čini sličnijima zemljama kojima ne
bismo htjeli pripadati, ili Poljskoj koju Europska unija u
posljednje vrijeme doživljava kao problematičnu zbog
pokušaja politike da ovlada pravosuđem. No, je li baš tako?
Pratimo li razvoj Poljske od
pada Berlinskog zida, uočit ćemo razlike: Poljska je provela
lustraciju, bila je odmah uključena u europske integracije i
primila je pomoć EU-a iz programa PHARE, dok je Hrvatska
istovremeno ratovala za državnu neovisnost i bavila se
švercom oružja za vrijeme embarga i sličnim tada nužnim
aktivnostima. Europske integracije u Hrvatskoj pokrenute su
tek mnogo kasnije, padom HDZ-ove vlasti, pa iako je HDZ na
kraju pod Sanaderom uveo Hrvatsku u EU, njemu ona nikad nije
do kraja ‘sjela’ sa svojim antidiskriminacijskim,
antikorupcijskim i drugim nezgodnim pravilima koje je
trebalo ispuniti za ulazak.
S druge strane, jedan dio
HDZ-a uvijek je bio skloniji povezivanju sa SAD-om, jačanju
veza s dijasporom, nekadašnjom emigracijom, i igranju uloge
‘trojanskog konja’ SAD-a, ali i Vatikana unutar EU-a, što je
doživjelo u posljednje vrijeme svoju kulminaciju izborom
Kolinde Grabar-Kitarović, bivše NATO-ove službenice, za
predsjednicu republike, pojavom konzervativnih strujanja
udruge U ime obitelji i Željke Markić, biskupa Košića i
Bogovića, Karamarka, Hasanbegovića, Brune Esih i generala
Glasnovića, Ladislava Ilčića iz HRAST-a, te drugih
klerikalnih i konzervativnih političara, poput Marijane
Petir i Ruže Tomašić. Kod nas se zahtjevi za zakašnjelom
lustracijom i ukidanjem naziva Trga maršala Tita poklapaju
sa zahtjevima za većom klerikalizacijom i povratkom na ono
što je Titu prethodilo, umjesto na jačanje europskih
vrijednosti. A prethodila mu je nacistička paradržavica NDH,
kraljevina Jugoslavija i Austrougarska, tako da se Hrvatska
ustvari i nema na što vratiti ako dosljedno želi odbaciti
oba totalitarizma.
Odbacivanjem istovremeno svake
multinacionalnosti, pa i unutar europskog okvira, i
inzistiranjem na strogoj državnoj nezavisnosti, jasno je za
što se od ovoga jedino moguće opredijeliti i zašto se uporno
pokušava uzaludno rehabilitirati NDH, ako ne računamo kao
ostvariv povratak velikim dijelom mitskih hrvatskih država
kralja Tomislava ili Stjepana Držislava iz srednjega vijeka.
Makar, ne bi ni to trebalo u potpunosti isključiti, budući
da se pozivima na odbacivanje ‘komunizma’ sve više
priključuju pozivi za odbacivanjem tekovina Francuske
revolucije, a time i povratak na neki oblik srednjovjekovnog
monarhizma.
U takvoj vizuri suverenitet
uopće ne proizlazi iz naroda, nego iz osobe monarha i
božanske ovlasti, kojom ‘stvara’ državu, jednako kao što i
Bog ‘stvara’ svijet i sve žive vrste u kreacionističkom
tumačenju postanka. Država dobija svoj ‘život’, postaje i
sama poput nekog živog bića ili Levijatana i svojom svemoći
nad pojedincem u svijesti puka zamjenjuje biosferu.
Više nikakva ideologija nije ni
potrebna, poput propalog komunizma, nacizma ili fašizma, da
se stvar da u ruke jednom čovjeku i njegovoj kliki: dovoljna
je ta jednostavna slika stvarnosti o kojoj ne treba previše
razmišljati. Ako bismo tako sagledali stvari, možda kod nas
čak i nije posrijedi kontrarevolucija, bilo da se radi o
otporu socijalističkoj ili građanskoj (buržoaskoj)
revoluciji, nego o kontra-evoluciji, težnji za povratkom u
majmunsko stanje kmetske neodgovornosti i bezbrižnosti, u
tor za ovce, u kojem će sve istine biti jasne i s
predikaonice svima upućene i razglašene, a oni koji im se
budu suprotstavili bit će odstrijeljeni.
Naime, svaka prava ljubav prema
domovini, ili kako bi u muslimanskom žargonu rekli ‘džihad’,
traži da se odstrani one koji u ljubavi odbijaju
sudjelovati, bilo jer misle drugačije ili su sljedbenici
sotonskih sila. Katoličkim džihadom, jer zašto bismo se,
premda katolici, razlikovali od braće muslimana i turskog
vođe Erdogana s kojim nas osim povijesti povezuje i jednaka
sklonost autoritarnoj vlasti utemeljenoj na vjerskim
fundamentima, uspostavila bi se tako prava vlast domoljuba.
No, kako bi s vremenom kontra-evolucijske silnice bile sve
silnije i jače, sposobnost organizacije bi opadala i narod
bi se postupno kretao prema nedostajućim karikama svoje
prapovijesti. Ovo kontra-evolucijsko kretanje u prapovijest
bismo mogli zamisliti kao svojevrsni bastard Planete majmuna
i Odiseje u svemiru 2000 obrnute u vremenu – tako da se
čovjek iz svemira vraća u pustinju s majmunima koji udaraju
mamutovim bedrenim kostima po hrpi nekakvih kamičaka i
kostiju.
Ako sve veći broj ljudi koji
zagovaraju kreacionizam možda znači i povećanu ratobornost,
to ipak ne znači i tehničku superiornost, što je problem
koji društva zasnovana na dogmatskom razmišljanju teško mogu
nadići. Jedan od razloga zašto fašizam u pravilu gubi rat
dao je Umberto Eco, naime da nije kadar procijeniti snagu
neprijatelja (on je istovremeno ‘najjači’ i ‘bijedan’), a
još jedan bi mogao biti da indoktrinacija vodi u tehnološko
nazadovanje, a time i u gubitak rata u času kad liberalniji
i demokratskiji protivnik uspije svojim intelektualnim
potencijalima razviti moćnije oružje. Kao što vidimo, države
u kojima je kreacionizam uhvatio jače korijene, poput
Turske, SAD-a i Velike Britanije, te Saudijske Arabije, više
i ratuju, jer uspijevaju nahuškati jedan značajan dio svojeg
stanovništva na nasilno rješavanje sukoba, ali istovremeno
sve više plaćaju cijenu indoktrinacije kroz urušavanje
konsenzusa unutar vlastitih društava, koja postaju sve više
zaraćena unutar sebe. Rješenje se u demokratskim državama ne
nazire, osim kroz slabljenje institucionalne i jačanje
ulične, populističke demokracije, koja sve više djeluje kao
latinskoamerički oblik autoritarne vlasti ili poludiktature.
Pri tome istaknuti društveni
slojevi u populizmu smatraju da oni ruše diktaturu
financijske oligarhije ili nadnacionalnih centara moći, tako
što ‘vraćaju vlast narodu’, premda nijedan nacionalizam, pa
ni populistički, uopće ne vraća vlast narodu, nego samo od
većine stanovništva otuđenim nacionalnim elitama. Kako god
bilo, moglo bi se ispostaviti da je “tvrdi” kreacionizam,
kao učenje koje je u suštini odbačeno od katoličke i većine
drugih kršćanskih crkava i koje se širi drugim kanalima, u
biti evoluirani, redizajnirani fašizam 2.0 za 21. stoljeće,
a da je Einstein vjerojatno bio u pravu da će se treći
svjetski rat voditi nuklearnim oružjem, ali četvrti
toljagama. Tako bi se ispostavilo da nas širenje
kreacionizma zaista vodi u pravcu fikcionalne alternativne
budućnosti: “planete majmuna” u kojoj će majmuni nadvladati
ljude na zemlji, ili kontra-evolucije s povratkom ljudske
vrste u svoje pramajmunsko ishodište.
Protiv majmuna u nama se
konzervativnom ideologijom ne može, jer stvar tako samo
eskalira, ili što bi rekao David Byrne: “men will live on
Venus, men will live on Mars, but we’ll still be monkeys,
deep down inside”. Alternativa kreacionizmu bila bi teorija
evolucije, koja u sebi sadrži ideju miroljubivog rješavanja
sukoba kroz promjenu. Protivnika se (na fizičkom planu)
genetskim mutacijama ili (na duhovnom planu) promjenom
svijesti transformira u nešto novo, dok zaustavljanje
evolucije svijesti negiranjem evolucije kao takve potiče baš
samu evoluciju. Kao prvo u materijalnom svijetu, što može
čak dovesti i do nestanka ljudske vrste ili ipak do
evolucije svijesti i drukčijeg razumijevanja stvarnosti,
političkih odnosa i entiteta koji u njima sudjeluju.
U hrvatskom slučaju očekuje se
da dođe do promjene svijesti koja bi omogućila u novim
okolnostima preživljavanje naroda, puka, shvaćenog u ovom
slučaju kao nekakav kolektivni organizam, ili pak da se
fikcija zvana ‘narod’ utjelovljena u fikciji zvanoj
“država”, nepromijenjene kolektivne svijesti, počne u
materijalnom svijetu boriti za proširivanje svojeg ‘životnog
prostora’ ili ‘Lebensrauma’, onako kako su u svojim
teorijama zagovarali teoretičari fašizma.
Što god da se od toga ostvari,
treba imati na umu da su države koje uporno odbijaju
mijenjati svoju svijest i samo žele povećavati svoja tijela,
a ne i mozak (ili duh) vrlo nalik – dinosaurima, a da je sve
veći broj onih koji iz takvog kolektiva bježe, rješavajući
svoje individualne egzistencijalne probleme u ekonomskoj
emigraciji.
.jpg)
_001.jpg)