autor tekst 001 ›››

 

 

Jelena Veljača

 

Čim se dotakne tema 'tko je kriv', kao da smo mi, bili glavom i bradom tamo.

Naši demoni su vrlo opasni

 Racionalizacija je jedno, svijest o tome da vaš partner nije kriv za stvari koje ste doživjeli prije, primjerice, pet godina drugo, no podsvijest je nešto treće i vrlo moćno

 Kad imate 34 godine i ulazite u novu vezu, znanost ženskih časopisa tvrdi, trebale biste znati točno što želite i što ne želite.

 Naučile ste svoje lekcije. Upoznale sebe. Dovoljno ste toga prošle i dovoljno toga doživjele. Pametne ste, zrele, samostalne i sve što vam je sad potrebno je zrela ljubav. I kad je nađete, to je to.

 Mir, harfe koje se čuju svaki put kad netko s ljubomorom pogleda u vaš zen, vilenjaci koji slave stabilnost i vašu - konačno pronađenu - pamet i sreću. Osim što. Nitko nikada u odnose ne ulazi kao prazna ploča. Znate ono kako se kaže da su djeca spužve, u onoj fazi kad sve upijaju pa kopiraju, pamte i propituju?

 Pazite što pričate pred njima, govore vam vaše mame, a vama baš i nije jasno o čemu pričaju, jer sve što vi vidite ispred sebe je dvogodišnjak koji pokušava progutati sirovi krumpir ispod stola i ne izgleda kao da će baš najbolje shvatiti vašu priču o bivšem dečku koji vas nije nazvao nakon sedamnaestog izlaska. Ali hoće.

 A onda odjednom taj dvogodišnjak ima 34 godine, i pronađe zrelu ljubav, i misli konačno da je svemir ipak pravedan, a užasi koje je proživio su se konačno i ipak isplatili (zašto govorim u muškom rodu kad zapravo mislim u ženskom?)... sve dok.

 Jednog dana, niotkuda, trauma te priče koju ste pozorno slušale trenutak prije no što ćete se skoro ugušiti mladim krumpirom koji je baka poslala iz Like, te završiti u Klaićevoj s uspaničenom majkom, javit će se kao demon za kojeg niste bili ni svjesni da ga nosite u sebi.

 Malčice pretjerujem, dojma radi: no demoni koje nosimo i koji nas prate, iako možda datiraju iz manje nevinih vremena od onih dječjih, sasvim sigurno nisu bezopasni.

 Kako ne prenijeti traume svojih prošlih odnosa na sadašnji, pitanje je na koje gotovo nitko nema odgovor, pogotovo ne ranjene žene, prevarene, ostavljene, izdane, a takvih doista nema mali broj. Iz vlastitog iskustva mogu reći da je odgovor na gore postavljeno pitanje - teško.

 Racionalizacija je jedno, svijest o tome da vaš partner nije kriv za stvari koje ste doživjeli prije, primjerice, pet godina, drugo, no podsvijest, prema kojoj imam ogromno poštovanje, nešto sasvim treće i nažalost vrlo moćno.

 Ne mogu se naime ni ja zakleti da nisam jednom ili više puta reagirala kao ranjena srna iz nekog prošlog života - u realitetu, takve su reakcije pretjerane i mogu djelovati suludo, no što je realitet prema našoj objektivnoj “istini”?

 Pa, u stilu kultne i nažalost pomalo izlizane Carrie Bradshaw, postavljam pitanje: kako ne uvući bivše živote u sadašnji život, i kako zaliječiti traume prije no što podivljaju tamo gdje se nisu dogodile?

 PTSP je poremećaj koji pisac u ovom društvu treba vrlo pažljivo koristiti u rečenicama: međutim, to je istovremeno sindrom koji zahvaća ljude nakon ozbiljnih traumatskih događaja, a traume vrebaju i u miru. Koliko nas određuju loša ljubavna iskustva u prošlosti? Koliko određuju naše postupke i naše reakcije?

 Sve ovo potaknuto je razgovorom s prijateljicom koja je hvalila svog novog dečka, navodeći mi kao vrline sve one osobine koje su nedostajale njezinu bivšem mužu. I kad god bih pokušala reći - ali to je samo vidanje rana, zaustavila bi me zaljubljeno.

 I istina, tko sam ja da sudim: nekada nam treba upravo to, spoznaja što želimo kroz ono što ne želimo, no što je s onim kada nam traume eksplodiraju u lice, ne samo naše, nego i naših partnera?

 Jesmo li ikad, zapravo, sami u vezi (Carrie bi pitala jesmo li sami u krevetu) - ili s nama spavaju i bivše žene, muževi, cure, dečki, ljubavnici, ljudi koji su nas povrijedili?

 Psihologija ide i dalje od Carrie i mene, ona tvrdi da s nama spavaju i cijele naše obitelji, s tim da oni koji su nas odgajali, ili odbacivali - mame i tate, imaju počasno mjesto u bračnim ložnicama.

 Kako se osloboditi, kako ne opterećivati, kako nanovo vjerovati, kako otpustiti naučene (loše) modele, prevazići, rekli bi braća Srbi, a ja u nedostatku bolje hrvatske riječi istog značenja koristim, kako biti normalna neopterećena osoba u novoj neopterećenoj ljubavi?

 Ista stvar dakako vrijedi i za ostatak našeg života. Dobar primjer je onaj koji nam svima na ovim prostorima svako malo eksplodira u lice: drugi svjetski rat, NDH, partizani i ustaše, Hrvati i djeca iz miješanih brakova, vjernici i partijski podrobni kadar, sve je to s nama u tramvaju dok se vozimo na posao: dida koji je bio partizanski teklič, baka koja je gradila prugu, ujak pravednik među narodima, stric ubijen na Bleiburgu.

 Ne usuđujem se ni spomenuti traume zadnjeg rata koji smo kao nacija doživjeli - sve to negdje svatko od nas vuče sa sobom, naizgled mlad, naizgled premlad da bi sudjelovao u Domovinskom ratu, a kamoli Drugom svjetskom, no opterećen ili zadojen, ubijen pričama iz djetinjstva, modeliran od onih koji ne mogu - logično i posve ljudski - biti objektivni zbog proživljenih trauma.

 Doživjela sam više puta da se razgovor za predivnom večerom odjednom pretvori u ratno polje (igra riječi je nažalost namjerna), čim se dotakne tema “tko je kriv” ili “tko je zapravo zločinac”, kao da smo mi, ne samo još nerođeni nego i nepoželjeni, bili glavom i bradom tamo.

 Argumenti s obje strane jednako su bolni i jednako subjektivni, da čovjek ne može da se ne zapita: mogu li se traume koje nas obilježe mimo našeg sudjelovanja u njima uopće ikada izliječiti?

 Objektivnost i tolerancija bila bi ideal koji je nemoguće postići i meni kada mi netko spomene, primjerice, (zlo)upotrebu opojnih sredstava i alkohola u vezi, i mojoj prijateljici kada joj netko spomene ljubomoru, makar ova “nova”, u friškoj vezi ne bila patološka, a kako bi onda bilo moguće nekome tko je izgubio oca, sina ili brata?

 Umišljam si da sam odrezala neke obiteljske spone koje mi je naslijeđe donijelo u miraz - međutim, iako sam zbilja napravila za hrvatsko čovječanstvo nevjerojatne pomake u pokušaju razumijevanja obje strane medalje nacionalnog raskola kojem se ne vidi kraja, one koje su mi nanesene kasnije, u životu, još me pomalo prate kao dosadna, ali i opasna neobjektivnost prema sebi, ljudima koje volim i koji vole mene.

 Vjerovati u nečiju dobru volju, nevinost i ljubav (prema vama, domovini...) - i ne optuživati za grijehe koje su počinili neki ljudi prije njih, najteža od sviju lekcija. No bez nje - nema budućnosti.

 izvor: jutarnji.hr ›››