Tekst

autor tekst 002 ›››

Jurica Pavičić

Hrvati su zbog korone bili u 'germanskom' modu,

a onda se ovog tjedna pokazalo kako slučajna država može podlokati onu 'namjernu'

Prvu ozbiljnu pukotinu u epidemiološkom kordonu nisu skrivili ni piciginaši, ni berači šparoga, ni džogeri, ni omladina koja tulumari u zamračenom kafiću, dakle - nitko od tih mitoloških “neodgovornih pojedinaca”. Pukotina se dogodila unutar sustava, na mjestu gdje je stražu držao stranački HDZ-ov pijun

Slavni marksistički teoretičar književnosti Terry Eagleton napisao je jednom da stereotipovi o narodima postanu stereotipovi zato što su barem u nekoj mjeri točni. To po svemu sudeći vrijedi i za stereotipove o Hrvatima.

Jedan od čestih stereotipova o Hrvatima jest onaj da su oni u doba mira i rutine najgori Balkanci, a da se u trenucima kriza i kataklizmi pretvore u Nijemce. Kad nema ratova, epidemija i kataklizmi, Hrvati su - pa, znamo već kakvi. Neuredni su platiše, korumpirani i nepotisti, izbjegavaju porez, krše komunalna pravila, ne poštuju prometne propise, znanje ni autoritete.

Sad kad konačno imaju državu, podlokali su je i izbušili klijentizmom i korupcijom, pretvorili u “slučajnu državu” koja nije kadra sprovesti ni elementarno planiranje, reguliranje ili strateško djelovanje. Ne funkcioniraju kao organizirana zajednica, nego kao plemenska skupština koja vazda ište “ćaću”, a tom “ćaći” je posao da se skrbi o “rodbini”, bilo doslovnoj rodbini, bilo zemljačko-sunarodnjačkoj, bilo - naravno - onoj stranačkoj.

Po tom istom stereotipu Hrvati se - međutim - kad je stani-pani najednom pretvore u nešto sjeverniju verziju sebe. Kad zapuca, zatrese ili poplavi, “slučajna država” nekom se mirakuloznom transformacijom pretvori u “namjernu”. Najednom iz drugog plana počnu izlaziti neki ljudi koji nešto znaju: školovani oficiri iz JNA, gorski spasioci, vatrogasci, epidemiolozi.

Svi najednom postaju disciplinirani i solidarni, iz pozadine u prvi plan najednom iskorače kompetentni i meritorni, a kljasta i gubava država koja bez travestije nije kadra provesti ni banalni urbanistički natječaj najednom se pretvori u učinkovitu mašineriju koja zaustavlja ratni napad, gradi nasipe, spašava neoprezne nautičare i vadi ljude iz zgnječenog lima.

Tijekom prva četiri tjedna zaraze živjeli smo u zemlji koja kao da je nanovo perpetuirala taj stereotip. Onog časa kad su ljudi shvatili da je to s tim virusom zaozbiljno, najednom su se građani republike prešaltali iz svog standardnog “moda” u alternativni, germanski. Najednom su s radara nestali pučki tribuni, ideološki trbuhozborci i pijavice opće prakse. Ako su do pred mjesec dana hrvatskom politikom i društvom dominirali vučićevsko-lukašenkovski demagozi, najednom su se povukli.

U Hrvatskoj nitko nije na TV dovodio doktore koji govore o “smiješnom virusu”, nitko nije slao žene u šoping u Italiju, niti “liječio” pandemiju rakijom, traktorima i kiselim kupusom. Na čelo zajednice suočene s belajem najednom su izišli neki ljudi koji zrače autoritetom i nekog vraga znaju. Jedna ozbiljna, autoritativna epidemiloginja najednom je postala zaštitno lice nacije, a njoj uz bok su se u toj “task force” jedinici našla dva ministra.

Jedan je od njih liječnik koji zrači autoritativnim mirom, a drugi sivi aparatčik, diplomant općenarodne obrane i najmrži lik u mitologiji antiplenkovićevske desnice. Nakon što je tri godine proveo uglavnom tako što je ustrajno lagao oko onog što se događa na granici s migrantima, u epidemiji je demonstrirao zanat koji je izučio na jugoslavenskom studiju ONO i DSZ. Božinović je pokazao - svojim profesorima predvojničke na čast - da ga doista “ništa ne smije iznenaditi”.

Tako je to izgledalo prva četiri tjedna pandemije. Trio fantastikus je - kako se veli - sproveo pravodobne mjere. Naučili smo kako se to kaže: “izravnali su krivulju”. Eto Hrvata u “germanskom” modu: umjesto pernara i zekanovića, svi slušaju doktoricu Markotić.

I sve je to tako bilo, lijepo smo se i ponosno gledali u umiveno ogledalce - do ovog tjedna. A onda se ovog tjedna u Splitu dogodio incident koji lijepo pokazuje kako slučajna država može podlokati onu “namjernu”.

O incidentu u splitskom Domu umirovljenika u Vukovarskoj ulici puno se već pisalo, a očito će se još pisati. Ne zna se sve, no sad se već zna mnogo. Nažalost, zna se i to da će zbog onog što se tamo dogodilo biti izgubljenih života.

Tijekom idućih dana saznat će se je li uprava Doma zaista prikrivala brojne fibrozne bolesnike, je li liječnička patronaža ignorirala nagovještaje zaraze i je li došlo do proboja mjera karantene. No, ono što je sigurno jest da taj Dom nije bio kompetentno vođen. A nije bio kompetentno vođen jer ga nije vodio nitko od struke, nego diplomirani povjesničar i arheolog kojeg je tamo zaposlila stranka.

Ivan Škaričić dva je desetljeća bio grozno loš gradonačelnik Omiša. Nakon dva desetljeća izgubio je izbore od nezavisnog kandidata i budućeg Mostova ministra Ivana Kovačića. Nakon što ih je izgubio, pokušao je okrenuti kotač fortune time što je bezrazložno izazvao izvanredne izbore.

Kad je njih izgubio još uvjerljivije, našao se u tipičnoj egzistencijalnoj nevolji karijernog političara koji nije dostatno “narastao” da bi imao zajamčen Sabor ili konzularno mjesto, a opet - bio je “prevelik” da bi se vratio ponižavajućoj egzistenciji - apage, boženedaj - rada u struci. Bio je premalen da bi ga postavili na ulazno mjesto za parlament, ili mu dali neki resor, a - opet - nećemo valjda našeg čojka izložiti poniženju da, recimo, radi u školi.

Stoga se kreativni gremij Stranke Svih Stranaka domislio uobičajene sinekure: dajmo mu da bude ravnatelj. Nesreća srednjodalmatinskog HDZ-a, kao i osobna nesreća Ivana Škaričića, svodi se na to da ga nisu uhljebili u nekakve županijske ceste, vode ili šume, u nacionalni park, lučku upravu ili muzej. Na svoju i njegovu žalost, uhljebili su ga na ravnateljsko mjesto Doma umirovljenika. I - rest is history. Može se stoput sad Škaričić vaditi na revizije i uvide inspekcije. Jer, ma što god oni izrekli kao pravorijek, za tragedijom u Vukovarskoj će ostati sjena: činjenica da je ustanovu vodio netko tko o tom poslu nema stručnih znanja.

“E, neće to proći”, odbrusio je ljutiti Andrej Plenković kad su ga novinari zapitali za kadroviranje u splitskom Domu umirovljenika. Plenković se ljuti što se spominje kako je ravnatelja postradalog Doma zaposlila stranačka veza. Premijer također prigovara medijima što ne ističu kako su popularni i uvaženi članovi Kriznog stožera dio njegove izvršne vlasti.

Beroš je član stranke. Capak i Markotić (koliko znamo) nisu. Ali, njegova ih je Vlada imenovala, postavila, pa sad premijer traži da i njega obasja sunce zasluga. I u pravu je: ali, upravo je onoliko u pravu koliko su i novinari u pravu kad mu na nos nabijaju Škaričića. Jer, onoliko koliko je Plenković zaslužan ili “zaslužan” za Markotić i Beroša, toliko je kriv ili “kriv” za Škaričića: a u oba bih slučaja ja - ako me pitate - navodne znakove skinuo.

Kao što, naime, Hrvatska ima dva radna “moda”, tako ih ima i HDZ kao izvršna vlast. Činjenica da je arheolog i HDZ-ovski kaplar mogao postati ravnatelj Doma umirovljenika govori rječito o standardnom, mirnodopskom modu po kojem je HDZ vodio državu. Hrvatske institucije pune su takvih rukometašica koje vode kinoteke, saborskih zastupnika uhljebljenih u županijskim cestama, HDZ-ovaca koji vode državne inspektorate, turističke zajednice i nogometni savez.

A onda se dogodio rat (pardon, epidemija…) pa su HDZ-u najednom potrebni i dobri i stručni, kao što su ‘91. Tuđmanu bili dobri i potrebni generali jugovojske. Najednom ti treba netko tko će obaviti posao koji zna, jer ginu ljudi. Da se sad bira ravnatelj Doma, ni Plenković ni Boban sigurno ne bi na to mjesto postavili rukometašicu, pardon arheologa. Ali, frigaj ga - oni su tu. U svoj sili institucija ostali su uhljebljeni, nepotizirani i stranački uvaljeni, počivaju u njima poput virusa spavača, s tim da nam ti virusi sad ne rade samo o novčaniku, živcima i felgama auta, nego nam doslovce rade o glavi.

U slučaju Doma u u Splitu “slučajna je država” naprosto sustigla i podrovala onu “namjernu”. Možete vi stoput imati kompetentno interventno vodstvo i meritorno krizno odlučivanje, ali desetljetno zapuštanje institucija, višegodišnja negativna selekcija i partijski “business as usual” na koncu će podrovati i njihov posao i javno zdravlje.

Jer, prvu ozbiljnu pukotinu u epidemiološkom kordonu nisu skrivili ni piciginaši, ni berači šparoga, ni džogeri, ni omladina koja tulumari u zamračenom kafiću, dakle - nitko od tih mitoloških “neodgovornih pojedinaca”. Pukotina se dogodila unutar sustava, na mjestu gdje je stražu držao stranački pijun. Nakon devedeset dana, meritorna se tehnokratska vlast našla u situaciji da se ne hrva samo s virusom, prirodom i famoznim “neodgovornim pojedincima”, nego i s nataloženom kaljužom zapuštenih institucija i partijskog kadroviranja.

I lijepo bi bilo sad reći: nakon virusa će biti drukčije. Virus će nas opametiti, pa ćemo češće prati ruke, nećemo jesti šišmiše i nećemo na ravnateljska mjesta postavljati škaričiće. Ali, nekako nisam sklon u to povjerovati. Prije mi se čini da će se - kad ovo završi - stvari, kako kod nas već biva, vratiti na mirnodopski mod. Čim se stvari smire, neće više biti važno kola li virus. Nego - kako i preko koga kolaju javne nabave, klima-uređaji, sanitarne potrepštine, juneće polutke i konzerve biža. Neće biti važno da li čovjek nešto zna. Nego je li naš.

izvor: jutarnji.hr ›››

autor tekst 001 ›››

Jurica Pavičić

Virus zaustavio turizam na putu prema nepovratnoj katastrofi

Prije nego što će uništiti vlastiti život sljepačkim optiranjem za četnički pokret, makarski pisac Đuro Vilović bio je jedan od najzanimljivijih prozaika hrvatske književnosti. A u njegovom malom, intrigantnom opusu osobito je zanimljiv roman “Picukare” - kronika života jednog zatucanog, bigotnog sela na obroncima Biokova. Štošta zanimljivoga ima u tim “Picukarama” - no, danas je možda najzanimljiviji njegov prikaz početaka turizma.

A u Vilovićevu podbiokovskom selu - niste iznenađeni - turizam počinje s Česima. Tridesete su godine, gladno i boso lokalno stanovništvo još uvijek živi od žurnate i trudodana, smokava i mišance. A dolje na divnim makarskim oblucima pojavljuju se - Marsovci. Ti Marsovci su češki turisti, štoviše - turistkinje. Turisti iz te sjeverne, urbanizirane i razvijene zemlje kupaju se pred domorocima u moru, a zadrte i bogobojazne lokalne žene gledaju tu čudnu navadu, osupnute što se žene javno svlače polugole.

Tako je izgledao hrvatski turizam 1930. Tako bi, kako stvari stoje, lako mogao izgledati i hrvatski turizam 2021.

U ratovima i epidemijama strada štošta - štošta materijalno, ali i duhovno. No, ono što prvo strada u kataklizmama su iluzije. Osim što je do smrti ugušila desetke staraca iz hrvatskih bolnica i domova, epidemija Covida je tijekom proljeća 2020. imala još jednu smrtnu žrtvu. Ubila je kulturu eldorada koja se razvila oko hrvatskog turizma tijekom prva dva desetljeća 21. stoljeća. Još do veljače, živjeli smo u turističkoj kulturi u kojoj je samo nebo bilo granica. Sve je raslo. Rasli su brojevi posjeta i noćenja, brojevi letova i turističkog utrška, rasle su cijene najma i nekretnina, rasli su kapaciteti (pogotovo privatnog) smještaja.

Desetine, stotine frizeraja, praonica, optičara, mesnica i zlatarnica preko noći se pretvaralo apartmane i fast foodove, a ta kultura eldorada usisala je svih: studente i penzionere, nezaposlene i zaposlene, domoroce i sezonce. Dizali su se krediti, preuređivali prostori, blanjalo se i varilo, a djedovina monetizirala na slatkom tržištu rentne ekonomije. Dat ću samo jedan primjer koji dočarava kako je još do jučer izgledalo. Prošlog prosinca, jedna me TV ekipa zamolila za izjavu vezanu za predsjedničku predizbornu kampanju. Našli smo se u centru Splita, gdje smo promijenili točno šest lokacija, no nigdje nismo mogli snimati ton: svugdje se, naime, brusilo, bušilo i tuklo pikamerima.

Tri mjeseca kasnije isti taj prostor izgleda kao ultimativni grad duhova. Ako ikom od vas treba savjet za mjesto na zraku gdje ćete sigurno biti samoizolirani, onda imam prijedlog: otiđite kasno popodne u povijesnu jezgru Splita. Dan uoči Uskrsa sjedio sam kasno popodne na Peristilu, mjestu koje je inače u to doba godine zakrčeno vodičima i turistima i lažnim Rimljanima s plastičnim mačevima. Sjedio sam tamo sat vremena i bio perfektno sam.

Gledao sam svoj grad kao da gledam simulaciju u AutoCadu, beživotni simulakrum u mjerilu 1:1. A razlog tog mrtvila nije samo taj što su trgovine i kafići zatvoreni. I kad trgovine i kafići otvore, naime, u splitskom centru grada opet neće biti nikoga. Jer, u proteklih deset godina taj centar je prestao biti centar za domoroce, a ono što se tu može naći ionako uopće nije za njih. Svi ti vege-wrapovi, burger-barovi, irish pubovi, take-away-wokovi i five-islands-tour agencije sada nisu ni za koga. Oni domorocima ne trebaju, a oni zbog kojih su nastali više nisu tu, i neće ih biti zadugo.

Tako je majušni virus s krunom ubio dalmatinski i hrvatski eldorado, baš kao filoksera 1890. lozje, baš kao privatizacija 1990. industriju. Karta koja je izgledala tako pouzdana, sigurna i vječna u samo se deset tjedana pretvorila u uobrazilju, fantaziju, drek na šibici. Kulise eldorada skršile su se na prvom vjetru, a ostali su lokali s krasnom lamperijom, cakum-pakum sređene kuhinje u inoksu, ostale su zatvorene zlatarnice, frizeraji i optičarske radnje, te - naravno - dugovi.

Probudili smo se u svijetu za koji smo morali znati da će jednom doći: svijetu nakon turizma. Odnosno, u svijetu u kojem će možda nekakvog turizma i biti, ali će on puno više nalikovati scenama iz “Picukara” nego scenama splitskog Peristila u tjednu Ultre.

Zaboravite razularene mlade koji se polugoli grle, zaboravite boje Benettona, hipstere sa zastavama Kanade, Brazila i Bocvane. Turizam će početi s pokojim neustrašivim kamperima ili nautičarima, počet će s malim skupinama pustolovima koji traže zabačene vale i fizičku izolaciju. Počet će - čitali smo ovih dana - s Česima. Za Čehe znamo da su nerazboriti i skloni riziku, da se po Biokovu veru u natikačama i prelaze kanal na luftiću.

Nije stoga čudo što se razmontirani hrvatski turizam opet ufa u svoje najvjernije pustolove, naciju koja je 1930. picukarama i nepismenim težacima uopće otkrila tu čudnu navadu: namakanje gnjata u slanoj vodi. Česi su jednom bili prvi. Bit će - izgleda - i drugi put.

“Brianov život” nas je naučio da uvijek treba gledati vedru stranu. Psiholozi pak uče kako suočenje s teškom bolešću uvijek počinje fazom poricanja. Stoga možda nije čudno što prve reakcije na terminalnu propast hrvatske turističke monokulture i nisu zapravo jednodušno katastrofične.

Dok statistike zbrajaju nove nezaposlene, nove dugove, neplaćene rate i suvišne sezonce, postoji nemali broj glasova koji će reći kako se Covid pokazao najboljim hrvatskim ministrom turizma. Poput božanske intervencije, virus je zaustavio hrvatski turizam točno u trenutku kad je on stranputicom hrlio prema nepovratnoj katastrofi.

Nije stoga neobično što mnogi turistički znalci - poput Pave Župan Rusković u slučaju Dubrovnika - ovih dana pišu i govore o virusu kao dobrodošlom “resetu”. Resetu, koji nam daje šansu da promislimo, da redimenzioniramo stvari i počnemo razboritije. Dubrovnik kakav je bio do ovog proljeća - piše Rusković - ne smije se više vratiti. A rekao bih da to ne vrijedi samo za Dubrovnik.

A ako ćemo biti pošteni, ovo nije prvi put u povijesti istočnog Jadrana da jedna kataklizma božanski intervenira u hrvatski turizam, i zaustavlja ga s puta u nepovratni ambis. Uoči rata 1990., istočnojadranski je turizam bio na jednom takvom putu nepovratne eskalacije. Bio je to vrhunac masovnog hotelskog turizma, gradile su se naveliko megastrukture poput Medene, Amfore i Plata, i nedostajalo je desetak godina da se Jadran benidormizira u najgorem španjolskom obliku. Rat je poput sarkastične božanske intervencije zaustavio taj turistički suicid, dao zajednici deset godina neželjenog tajmauta, tajmauta nakon kojeg su mnogi izišli pametniji.

Odustalo se od monstr-projekata neprihvatljive skale, odustalo se od turizma “plaža i suncobran”, hipsterska je rekonkvista počela otkrivati manje potrošene ambijente poput središnje Istre, Visa ili Splita, a turistička se invencija usmjerila na smišljanje iskustava. Taj koncepcijski preokret očito je bio uspješan, no - očito - i preuspješan, suviše uspješan za vlastito dobro. Poput Kralja Mide, turizam sve što takne pretvara u nejestivo zlato, pa ono što je jučer bilo životno pretvara u sjajno i beživotno.

Ono što je do jučer bilo iskustvo kontakta s domorocem/domaćinom, preobrazilo se u bezočno cijeđenje didovine. Ono što je bilo živo iskustvo pomiješanosti s domaćim stanovništvom, pretvorilo se u konzumaciju bivših gradskih jezgri koje su sada sljuštene na tematski park. Ono što je izgledalo kao hipsterski bijeg od korporativno-kapitalističkog turizma, pretvorilo se u gramzivi sitnoposjednički kapitalizam. Ono što je počelo kao otkrivanje autentičnosti, pretvorilo se u beživotnu simulaciju identiteta.

Stoga bi dobro bilo da se sada, u času dramatične nebeske intervencije, unaprijed kaže: kad ovo prođe, nema povratka na staro.

Nema povratka nekontroliranoj apartmanizaciji u povijesnim jezgrama. Nema povratka na gradske centre bez funkcije centra. Nema povratka na neodrživi rast. Nema povratka na svijet u kojem je bilo unosnije 60 dana mijenjati lancune, nego čitavu godinu frizirati, prati auta, prodavati naočale ili zlato. Nema povratka na “ugostiteljstvo” restorana koji imaju 40 kvadrata interijera, ali preko političkih ili braniteljskih veza izbore golemi štekat, pa rade 100 dana u godini i nelojalno konkuriraju pravim ugostiteljima.

Nema povratka na teror sezonskih ugostitelja koji zimi ne rade, jer ih Mi ne zanimamo, ali zato ljeti otimaju naše trgove stolovima i stolicama. Sad smo - hvala Svevišnjem - samo Mi ostali. Jesmo li vam sad dobri? Jesmo? Tko vas šiša, seronje. Ili - nismo? Još bolje. Bolje bi bilo da zatvorite, jer nikad niste ni trebali postojati.

Stoga na neki način virusu možda trebamo biti zahvalni. Drugi put u trideset godina nebeski nam je “ministar turizma” poslao apokalipsu, da nas odvrati od provalije i svede na pravu mjeru. Da izbaci iz posla neke ljude koji u tom poslu nisu ni trebali biti. Da smežura investitorske apetite ka grabežu prostora. Da poneki ljudi razmisle. Da razmisle ima li smisla restoran koji ni ne računa da bi u njega ugazio itko domaći. Da razmisle je li zbilja bolje imati prazni apartman, ili u tom prostoru frizirati, prodavati zlatninu, držati obitelj podstanara?

Jednom - devedesetih - kataklizma nas je naučila pameti, iz nje smo izišli turistički pametniji. Možda je virus nova takva prilika: korizma nakon karnevala, dijeta nakon razvojnog obžderavanja. Možda. Nadajmo se. Jer inače smo nadrljali.

izvor: jutarnji.hr ›››