Svaki probuđeni pojedinac
opasnost je za Kontrolni sustav, jer je, onakav sam i
vižljav, neuhvatljiv. I nemojte misliti da Sustav to ne zna.
To što najčešće ignorira, pokušaj je da ne dodaje dodatnu
energiju buđenju drugih pojedinaca.
Posljednje nekolike godine
skupine dobronamjernih ljudi koji žele usmjeriti svoju
energiju da promijene neki dio svijeta na bolje, na temelju
određene količine razumijevanja što sa svijetom ne valja (a
niti jedan ispravni odgovor na to pitanje ne može
isključivati namjernu zakulisnu manipulaciju događajima i
informacijama u smjeru sve veće kontrole u rukama sve manjeg
broja ljudi) povremeno me zovu da im se priključim. Nekad je
to neka neformalna skupina, ponekad neka stranka u
nastajanju ili pak udruga. Imam neki problem s udruživanjem
pa nikada ne pristanem. Možda to ima veze s time što sam još
sam davno primijetio da kad god netko počne pričati „mi ćemo
ovo, mi ćemo ono“, a ako sam i ja slučajno uključen u taj
„mi“, uglavnom me želi iskoristiti u svoju korist. Možda
moje odbijanje ima veze sa situacijama kod kojih nije riječ
o iskorištavanju, a kakvih sam se naslušao, primjerice, na
sastancima kućnog savjeta, kada svi puno pričaju, priča
divergira u svim smjerovima, vade se kosturi iz ormara, a na
kraju se ništa ne riješi. U takvim sam situacijama čak
priželjkivao diktaturu umjesto demokracije, jer ona je bar
efikasna, a i znaš pred kim pasti na koljena ako ti nešto
treba.
Jedina prava grupa građana koje
sam bio član punim srcem, odgovornošću i uključenošću je moj
bend. Ali bendovi su vam čudne skupine. Kao prvo, jako su
mali.
No, uz sve navedene razloge, čak
i kad naiđem na skupinu doista dobronamjernih ljudi koji
nemaju namjeru nikoga iskoristiti i koji pokazuju određeni
stupanj razumijevanja svijeta, ipak se ne uključujem. Glavni
razlog nije ništa od gore navedenog. moguća neka vrst
demokracije ili usuglašavanja (mada ni tu ne uvijek). Kao
drugo, to je neku čudna skupina, koja nije samo poslovna,
ali ima u sebi faktor međusobne poslovne odgovornosti. Nije
obiteljska, ali ima neki obiteljski duh. Svi članovi ne
moraju čak nužno biti kućni prijatelji, ali moraju imati
određeni prijateljski odnos, koji nadmašuje puku klupsku
solidarnost, jer svi ti ljudi ipak zajedno nešto stvaraju.
Naime, jednostavno ne vjerujem da
bilo kakva organizirana skupina može išta promijeniti. Po
meni, ključ promjene samo je jedan, a može ga se svesti u
dvije riječi: „probuđeni pojedinac.“
Probuđeni pojedinac nezamislivo
je moćna snaga i ne treba mu nikakav grupa. Pogotovo kad se
počne umnožavati. Svijetom punim probuđenih pojedinaca
nemoguće je manipulirati, a jedan od razloga jest upravo to
što oni nisu u grupama. Grupe ljudi je, naime, vrlo lako
ustrojiti u neku vrst piramidalne strukture (bez koje je
svaka manipulacija nemoguća). Kako je i upravljanje svakom
većom grupom nemoguće bez neke vrsti piramidalne strukture
(u većim grupama svi se pokušaji direktne demokracije uvijek
pretvaraju u kakofoniju mišljenja i sukobe interesnih
skupina), iz toga slijedi da je svaka grupa vrlo lagan
plijen nekog manipulatora. Ona naravno to neće biti dok nije
bitna ili utjecajna, ali tada to nije ni važno. No, ako
postaje utjecajna, tada očekujte nevidljive uplive sa
strane, a netko od pripadnika piramidalne strukture te grupe
će prije ili kasnije popustiti.
Kod probuđenih pojedinaca to je
nemoguće. Manipulator može jedino pokušati manuipulirati sa
svakom osobom posebno, a to je nemoguće jer se manipulatori
baš i bave manipuliranjem zato jer ih ima manje od onih
kojima bi htjeli manipulirati, u suprotnom im manipulacija
ne bi bila ni potrebna.
No, kad bi manipulatora čak bilo
barem toliko koliko bi bilo probuđenih pojedinaca, opet ne
bi mogli ništa. Riječ je, sjećate se, o probuđenim
pojedincima. To su oni koji su skužili trikove s Hrelića
kojima se pokušava nasanjkati ljude. A kad jednom skužite
trikove, dalje nije tako teško.
Napravimo mentalni eksperiment i
zamislimo na trenutak svijet koji se sastoji većinom od
probuđenih pojedinaca. (Moramo to zamišljati jer nažalost
još uvijek nije tako, mada im broj stalno raste oni još
uvijek čine vrlo mali postotak populacije čovječanstva).
Krenimo od politike. Što mislite, biste li mogli emocijama
probuđenog pojedinca daljinski upravljati kroz podražaje iz
vijesti, kako se to danas radi s ciljem da se kod ljudi
stvori pristanak i čak angažman za razne stvari koje sami po
sebi ne prihvatili ni u ludilu? Probuđeni pojedinac vidi
kroz vijesti ( u rijetkim trenucima kad ih uopće gleda),
vidi ispraznost i banalost tipova koji se skrivaju iza
odijela tipova u vladi, ne pada mu na pamet izlaziti na
izbore i davati svoju energiju Kontrolnom sustavu niti mu
pada na pamet obazirati se na gomile besmislenih zakona koji
se nameću sa svih strana. Kad je probuđeni pojedinac
usamljen, mogao bi zbog takvog stava imati problema, ali u
svijetu punom probuđenih pojedinaca su besmisleni zakoni i
pravila ti koji će otpasti poput suhog lista u jesen. Jer
ako je i policajac probuđeni pojedinac, ako je i sudac
probuđeni pojedinac, ako je i vojnik probuđeni pojedinac,
ako je i vlasnik neke tvrtke probuđeni pojedinac, tko će
onda biti taj robot koji će šutke raditi na namicanju omče
oko vrata svojim sugrađanima, a konačno i sebi samome?
Zamislimo probuđenog pojedinca u
kontekstu zdravlja. Mislite li da bi ijedan probuđeni
pojedinac pokušavao liječiti ‘bolest’ tako što bi napadao
simptome kemijskim putem ili pak radioaktivnim zračenjem?
Probuđeni pojedinac možda bolest ne bi ni vidio kao
‘bolest’, a pogotovo ne kao da postoje stotine raznih vrsta
‘bolesti’. Možda bi sve to vidio kao mnogobrojna imena dana
jednoj istoj stvari – izbačenosti iz ravnoteže, ‘nezdravlju’
ili upozorenju da se nešto pod hitno treba popraviti.
Probuđeni pojedinac sigurno ne bi
slijedio Pasteura i ubijao bacile, navodne uzročnike
bolesti, već bi prije slijedio Pasteurovog suvremenika
Bechampa koji je rekao da prvo treba stvoriti zdravi okoliš,
a onda će bacili prestati biti neprijateljski raspoloženi
napadači organizma. Probuđenom pojedincu bi vjerojatno barem
malo bila čudna zamisao da se djeca u bolnici cijepe
kemijsko-biološkim koktelom u trenutku kad su tek petnaestak
minuta disale zrak, dok su još uvijek bez većine vlastitih
sustava – od grijanja do imuniteta i čvrstoće tijela, dok se
još nisu ni oporavila od šoka izlaska iz maternice.
Probuđenom pojedincu bi vjerojatno bilo čudno zašto se
toliko velik broj ljudi uporno liječi opasnim tretmanom
zvanim kemoterapijom, kad se kod većine to pokazalo
bezuspješnim, o čemu svjedoče groblja koja su i inače puna
žrtava Svjetske zdravstve organizacije.
Kad smo već kod te hit-bolesti
modernog doba, probuđeni pojedinac možda ne bi gutao mit o
napretku svijeta i njegovu poboljšanju od strane znanosti u
trenutku dok ljudi posvuda obolijevaju, a za većinu ljudi u
većini zemalja na svijetu, uglavnom onima koje se u
nabrajanju svjetova zove trećim svijetom, proslavljeni
napredak društva nije se odrazio na kvalitetu života, baš
suprotno, novostečene ‘vrijendosti’ skupo su platili
slobodnim vremenom, zdravljem, pa i vlastitom imovinom ili
kapacitetom da prehrane sebe i svoju obitelj.
Probuđeni pojedinac bi još prilikom otvaranja jednog, makar
i krmeljavog oka, obratio pažnju na tako evidentne globalno
zahvate kao što je špricanje atmosfere česticama neznane
svrhe i podrijetla, a koji su svakoga dana toliko jasni
vidljivi na nebu iznad naših glava.
Probuđeni pojedinac, u
kooperantskim i poslovnim odnosima s drugim probuđenim
pojedincima, ne bi padao u zamku moći nego bi u svemu što
radi na umu imao sačuvati humanost i međusobnu poštenu
razmjenu. Želio bi spriječiti pretvaranje ljudskog roda u
roj, u neku vrst strojne inteligencije sačinjene od robota
kakvih sve više viđamo oko sebe, u isto vrijeme dok srećemo
i sve više probuđenih pojedinaca.
Uz sve to, malo je vjerojatno da
bi probuđenom pojedincu bile potrebne interesne skupine. Kao
prvo, on bi znao da bilo kakvim sudjelovanjem u političkoj
sferi života samo ojačava Kontrolni sustav koji ga želi
porobiti. Čak i ako se njegovo sudjelovanje svodi na pobunu,
i opet ga jača, dajući povoda za uvođenje još strože
policijske države, s opravdanjem očuvanjam ‘sigurnosti’.
Zamislite da ste vlasnik Lige prvaka. To znači da vaša
organizacija stoji iz oba kluba i pobjeđuje bez obzira tko
na terenu gubi ili pobjeđuje. Uz to je vlasnik svih sudaca,
reflektora, bijelih crti na terenu, hrane i pića koji se
tamo prodaju, pa i tribina. Možete slobodno na tim tribinama
prosvjedovati koliko vas volja, ali time samo dižete značaj
tog događaja, a uostalom i financijski ste ga pomogli
kupujući kartu. Ne, ne, ne, ako svijet usporedimo s
navedenim primjerom Lige prvaka, očito je da se probuđeni
pojedinac nikad neće suprotstavljati sustavu i tako igrati
njegovu igru manipulacije opravdanim buntom i dijeljenja
ljudi na suprotstavljene navijačke skupine da bi se njima
lakše vladalo. Probuđeni pojedinac jednostavno će otići s
terena i umjesto da gleda debelo preplaćene
sportsko-manekenske zvijezde na terenu, on će na nekoj
livadi s drugim probuđenim pojedincima odigrati ‘hakl’ na
dva mala gola, što će biti znatno zabavnije, zdravije i
jeftinije. Poslije će si za sitnu lovu kupiti gajbu piva (i
to s alkoholom, što je samo po sebi luksuz koji je na
stadionima Lige prvaka nestao davno, navodno radi
sigurnosti).
Velik broj probuđenih pojedinaca
ne bi imao nikakvu potrebu za udruživanjem u piramidalne
strukture moći, ali bi uviđao potrebu za uspostavljanje
kanala prema drugim pojedincima, onih istih kanala
povjerenja u koje se korporatisti neprekidno žele ugurati,
bez obzira li je riječ o odnosu liječnika i pacijenta,
roditelja i djece, vlade i građana, događaja i čitatelja
novina…Energija može strujati i bez posrednika, novac može
mijenjati ruke i bez kamatara, a alternativne valute nalik
su onom alternativnom ‘haklu’ na dva mala umjesto
podraživanja emocija na gladijatorskim nogometnim igrama.
Svaki probuđeni pojedinac opasnost je za Kontrolni sustav,
jer je, onakav sam i vižljav, neuhvatljiv. I nemojte misliti
da Sustav to ne zna. To što najčešće ignorira, pokušaj je da
ne dodaje dodatnu energiju buđenju drugih pojedinaca. To što
pak sve češće reagira, kroz razne vrste robota-ljudi, znak
je da se proces kreće usprkos taktici ignoriranja i da se
mora igrati otvorenih karata jer su stvari otišle predaleko
da bi ih se prepustilo inerciji.
Jer svaki probuđeni pojedinac nalik je virusu. On se druži s
drugim ljudima, priča im što misli, i tako kroz društvenu
interakciju, htio-ne htio, utječe na druge ljude, kako
riječima tako i djelima. Ako isprva i ne prihvate njegove
poglede, ipak će ih barem postati svjesni. Kad ih po drugi
put od nekog čuju možda će čak i obratiti pažnju na te
čudnovate nove poglede i malo razmisliti o njima. A kad
počnu razmišljati o njima, započeo je proces poništavanja
masovne hipnoze tj. eto još jednog probuđenog pojedinca.
Malo po malo ali neminovno, i oni sami će postati virus
koji će strujati Kontrolnim sustavom. Kao što je očito,
riječ je o geometrijskoj progresiji.
I za kraj, probuđeni pojedinac
zna da svijet predstavlja tek kulisu njegova života. Neće se
valjda boriti protiv kulise? Njegovo je da odigra svoju
ulogu najbolje što može, a potom napusti pozornicu i napravi
mjesta za druge. The show must go on.
.jpg)
_001.jpg)