autor tekst 004 ›››

 

 

Ljupka Kovačević

 

Vojska i prostitucija

 Dvadeset pet godina je prošlo od onog decembra kada je vladajuća politička elita vodila „rat za mir“ i nakon četvrt vijeka nekažnjivost tog zločina pokazuje svoje lice kontinuitetom politike koja je prepoznatljiva kroz kriminal, korupciju i nemoral i ideologiju militarizacije i prostituisanja društva.

 Nakon dvadeset pet godina „uspješnog vladanja“, vidljiva je materjalna i duhovna pohara Crne Gore. Malo im je. Svoj naum vladanja strahom i siromaštvom žele finalizirati pretvarajući ovo što se državom više ne može nazvati - u vojni logor na braniku „gospodstvene“ Evrope. Izjavljuju kako crnogorska mladost voli da ratuje i kako im u te svrhe moraju obezbijediti služenje vojnog roka, jer neznaveni ne mogu obući tuđe uniforme i ginuti za njihove interese. To se zove uspješna politika nakon 25 godina nekažnjivosti zločina koji se zove „rat za Dubrovnik“. Istina, izgubljen je.

 Treba obući nove uniforme, treba kupiti novo oružje, treba napraviti vojne poligone (zna se ko dobija procenat iz te nabavke - onaj koji na tome živi 25 godina) kako bi se pokazala spremnost za rat. Mladost Crne Gore se, kako nas je uputio bivši premijer, obrazovala kroz sistem planskog nerazvoja koji im je omogućio da njihovo znanje nije konkurentno, nigdje pa ni u Crnoj Gori , da su potkupljeni programima zapošljavanja nakon fakulteta koji ih umiruju i onesposobljavaju za profesionalni angažman, da su pasivni i izgubljeni. Izuzeci su mladi iz porodice DPS-a, ali oni i ne kane u vojničke uniforme, oni su poslušnici u sistemu i branitelji istog. Uniforme se spremaju za one bez nade i bez budućnosti. I ne samo to, „brinu“ o zapošljavanju mladosti kroz raznorazne porte i slične oaze za bogatu klijentelu gdje se otvara put ka legalizaciji prostitucije sa argumentom da ovo nasilje nad ženama, koje već postoji, treba legalizovati radi bezbjednosti klijenata koji kad dolaze u ovu „divlju ljepotu“ moraju imati potvrdu da se neće zaraziti...

 Mladi imaju izbor. Vojska ili  prostitucija , tu se obećavaju najbolje zarade u ovoj zemlji, bez obzira na obrazovanje. Spaseni su jedino oni koji su već dali prećutan pristanak na moralnu prostituciju, što je DPS specijalizacija za mlade ljude, a što se sve češće mora dokazati kroz etiketiranje i denunciranje izdajnika države samo zato što drugačije misle. Eto konkretnog i mjerljivog dokaza za zadovoljavanje EU i NATO standarda: broj uniformi po glavi stanovnika, nove vojne škole (pravi raj za one koji su do tada školovani u školama bez vode u WC-ima), vojni budžet koji raste (finansijski kolaps države pravi restrikcije zdravstvu i obrazovanju, a vojsci ne, svaka čast!), registrovane prostitutke, škola za prostitutke i slično. Napredak postoji. Što, zaista, više od toga traže ti divljaci sa Balkana čijoj je mladosti u interpretaciji njihove vlasti malo ratovanja?

 Smatram da svaka osoba koja govori o povećanom interesu mladih ljudi u Crnoj Gori za vojsku i prostituciju čini zločin nad ljudima zarad vlastitog interesa opstanka na vlasti i podržava politike kontinuiteta nekažnjivosti zločina koji je DPS započela prije 25 godina sa Dubrovnikom.

 izvor: vijesti.me ›››

 

autor tekst 003 ›››

 

 

Ljupka Kovačević

 

sjednice Vijeća za nacionalnu bezbjednost

Bezbjednost

 Ništa nije slučajno, sasvim je jasno. Očekivala sam podizanje tenzija kroz kampanju za predsjednika države. Dešava se više od očekivanog. Situacija je ozbiljna

 Plašim se ovih dana pojačano. Očekivala sam podizanje tenzija kroz kampanju za predsjednika države. Dešava se više od očekivanog. Ozbiljna je situacija. Ubistva u sred bijelog dana. Dizanje u vazduh automobila (i osoba). Ostavke takozvanih čelnih ljudi policije i smjena odgovornih ljudi u policiji i ANB. Hitna sjednica Savjeta za nacionalnu bezbjednost u nedjeljnoj noći Uskršnjeg praznika. Odlučeno je da je bezbjednost narušena, tako brzo nakon tvrdnji o stabilnosti predsjednika Vlade prije par mejseci. Bez njegove ostavke. Iste noći dignut je u vazduh automobil ispred kuće novinara koji je simbol kritičkog promišljanja kroz autorsku emisiju „Bez granica“.

 Ništa nije slučajno, sasvim je jasno. Moramo se zapitati zašto je baš u ovom trenutku po zvaničnom mišljenju bezbjednost - narušena. Svaki građanin/ka u Crnoj Gori zna od javne egzekucije u Kotoru (4. juna 2010.) da je bezbjednost svih narušena, da je sprega kriminalaca i institucija (ili makar pojedinaca u institucijama) jasna i čvrsta („nerasvijetljena ubistva“ i širenje kriminala to dokazuju) i da je relativizacija i normalizacija klanovskih obračuna zvaničan stav odgovornih institucija, iako smo država koja ima najveći broj policajaca po glavi stanovnika u Evropi. Bez obzira što vjerujem da je reakcija zakašnjela, rekla bih da nikada nije kasno, ako nisam primorana dugogodišnjim iskustvom sa ovom vlasti da sumnjamu njihove namjere. Po mom mišljenju, cinično, a i zlokobno, zvuči da će biti formirani „specijani timovi“ (bez objašnjenja zašto nisu do sad i ko ih je to sprečavao kad već „prvi ešalon timova“ nije pokazao uspjeh). Takvi timovi obično su znak povećane militarizacije i širih ovlašćenja uniformisanih lica. Po dosadašnjem iskustvu, u Crnoj Gori racije više zaplaše građanstvo nego kriminalce.

 Sve navedeno na neki način korespondira sa scenografijom kandidata DPS-a za predsjednika države, asocijacije na kongrese KP Kine i SSSR-a u doba Staljina su neizbježne, a i asocijacije na način vladavine. I retorika kandidata je u skladu sa scenografijom - svi u borbu protiv unutrašnjih neprijatelja a neprijatelj je svako ko nije savio kičmu za ovih četvrt vijeka vladavine „reformatora“. Svi bi morali da znaju da od početka vladavine sadašnjeg kandidata za predsjednika, bezbjednost građana nije ni u jednom periodu uspostavljena, iako je bilo promjena političkih stavova ali ne i ideologije - opljačkaj, pa vladaj, a onda zavadi da bi se održao. Zloupotreba nacionalnih osjećanja tamo gdje nije ni započeto suočavanje sa prošlošću (ni kažnjivost zločina, ni lustracija, ni kultura sjećanja, ni izgradnja demokratskih institucija) najbolja je tema za zavadu na ovom prostoru. Iako je ideolog na psihijatriskom liječenju, ideje su još funkcionalne. Pobjeda mora biti obezbijeđena u prvom krugu, a možda tome pripomognu „specijalni timovi“ i obezbjeđenje „pod punom opremom“.

 Na kraju podsjećam na sedam dimenzija ljudske bezbjednosti (Agencija za razvoj i stanovništvo, UNDP,1994): ekonomska bezbjednost, bezbjednost hrane, bezbjednost zdravlja, bezbjednost životne sredine, lična bezbjednost, politička bezbjednost, bezbjednost zajednice i kulturna bezbjednost. Što je ova vlast obezbijedila za četvrt vijeka vladavine od navedenoga? Poslušnost i strašljivost nisu u našem slučaju proizvod mentaliteta, nego rezultat politike ovog režima i zato su svi koji se nisu uklopili do sada bili kažnjeni širokom paletom metoda - marginalizacijom, diskriminacijom, nezapošljavanjem, isključivanjem, omalovažavanjem, zastrašivanjem i optuživanjem.

 Bez obzira na konkretne motive napada na Seada Sadikovića, s obzirom na njegovo dosadašnje djelovanje, svaki građanin/ka mora biti dodatno uznemiren/a jer državne službe nisu uradile svoj posao - stepen njegove zaštite je morao biti povećan s obzirom na njegovo javno djelovanje. Odgovorni se nalaze u institucijama sistema i očekujem još neku smjenu i povodom ovog slučaja. Za ovaj slučaj nisu potrebni nikakvi specijalni timovi nego samo dokaz da neko nije dobro radio svoj posao, a morao je. Ako se to ne desi ostaje samo scenografija i strah...

 izvor: vijesti.me ›››

 

autor tekst 002 ›››

 

 

Ljupka Kovačević

 

Put ka apsolutnoj policijskoj državi

 Sistem koji je zatvorio oči na zločine devedesetih, koji projektuje zaborav na svim nivoima, matricu agresije i nasilja unio je kroz vitalne strukture društva u našu svakodnevnicu

 Najnoviji zahtjevi zdravstvenih radnika da ih na radnom mjestu obezbjeđuje policija jasno ukazuju na potpunu profesionalnu bespomoćnost i urušavanje dostojanstva profesije, ali i još jasnije ukazuje na mentalno stanje vladajuće elite koja kroz institucije uvodi policizaciju i represiju nad građanstvom kome će zbog „sve češćih napada na medicinsko osoblje” biti uskraćeni kontakti sa bolesnim srodnicima i pacijenti će, kao u ZIKS-u, biti praćeni „budnim okom policije”.

 Upravo se u svakodnevnom životu Crne Gore oslikava istina. Ko neće da vidi uzroke, trpjeće posljedice veoma vidjlivo i udžbenički precizno.

 Kultura nekažnjivosti zločina daje svoje rezultate kroz povećanje svih vidova nasilja na svim mjestima. Sistem koji je zatvorio oči na zločine devedesetih, koji projektuje zaborav na svim nivoima, matricu agresije i nasilja unio je kroz vitalne strukture društva u našu svakodnevnicu.

 Psihološka zakonitost govori da negiranje i potiskivanje zločina (nepravde, nasilja) ne vodi izlječenju (ni društva, ni pojedinca) i da zlo nalazi put kroz simptome na mjestima koja su najranjivija. Kada je u pitanju društvo, onda su to djeca i mladi ljudi.

 Simptomi, ali i nakaradna rješenja, pojavili su se prvo u obrazovanju.

 Obrazovni sistem koji je odbio da se upozna sa činjenicama zločina devedesetih, da analizira uzroke i posljedice onoga što nam se desilo i da teorijski i praktično traži odgovore kako izliječiti bolesno društvo (traumatizovano ratom, kriminalom i korupcijom) suočen je sa - povećanim nasiljem djece i mladih u školama. Kada je nastavno osoblje počelo da gleda u vlastito lice nemoći i bijesa kroz agresiju svojih učenika, ponovo izbezumljeni strahom, ali ovog puta strahom od svojih učenika, zatražili su pomoć. Odgovor je nađen u video kamerama i policajcima.

 Nastavnici su zaštićeni od svojih učenika represijom umjesto istinom o tome što se desilo devedesetih i učenjem nenasilja i konstruktivnog rješavanja problema i učenjem kritičkog promišljanja i brige za one kojima su oni uzor, a koji još nisu u stanju da preuzmu odgovornost. Sasvim je očekivano da je u školama sve gora situacija, jer se duh slobode i pobune mladosti ne može silom umiriti.

 Ako nastavno osoblje ne može da bude moralni uzor učenicima, ono je mjesto prezira i bijesa. Sakrivajući svoje obrazovne ideale, svoju slobodu i empatiju iza leđa video-špijuna i policije, oni produkuju (ili makar podržavaju) novo nasilje koje se sve više normalizuje sa najviših nivoa tumačenjima o „balkanskom mentalitetu”, a ne jednostavnom činjenicom - deprofesionalizacije i nehumanim uslovima življenja.

 Druga vitalna oblast za kvalitet života, zdravstvo, najnovijim dešavanjima pokazuje svoje unakaženo lice. Medicinsko osoblje se plaši pacijenata. Plaši se onih čiji život zavisi od njih. Onih kojima su, oni isti, lance sa ruku skidali kako bi im pružili zdravstvenu uslugu i neprijateljima i prijateljima, i dobrim i zlim. Kako se to strah i bijes okrenuo ka onome kome je pomoć potrebna?

 Ko u zdravstvenom sistemu analizira uzroke ove pojave? Gdje su analize zdravstvenih institucija o tome kako je ratno i poratno vrijeme uticalo na zdravlje ljudi u Crnoj Gori? Kako je uticalo na formiranje mladih ljudi? Gdje je autoritet profesije ispred koje su svi pokazivali poštovanje? Ko je narušio taj autoritet i integritet? Pacijenti? Delinkventi? U pomoć je pozvana policija! „Ljekari se osjećaju bolje kada su policajci blizu”. A kako se osjećaju bolesni kada je policija blizu?! Da li to građani/ke treba da prihvate status zločinca (napasnika, huligana), pa ih pred ljekare sprovodi policija?

 Pretpostavljam da su odgovorna ministarstva zaključila da je sila efikasna i da je treba sprovoditi prema nemoćnima na svim nivoima. Stičem utisak da je jedino ministar unutrašnjih poslova shvatio da, ako sve bude u njegovoj nadležnosti, druga ministarstva neće imati čime da se bave, pa ih je uputio na privatne službe obezbjeđenja. Neka makar troše naše pare kada nisu od svog posla!

 I tako, sva vrata su otvorena uspješnoj policijskoj državi, policajac po glavi stanovnika i sve je mirno u Crnoj Gori, umireno. To je najsigurniji način da se zadovolje strateški interesi vladajuće strukture koja Crnu Goru vidi kao zemlju jeftinog topovskog mesa (uskliknimo sa NATOOM!) i jeftinog roblja na tržištu rada (uskliknimo s vladajućim porodicama!), a naročito jeftinog na tržištu seksualnih usluga (usklinknimo sa ekskluzivnim naseljima i sličnim!). Evropska unija će i dalje finansirati projekte koji treba da riješe probleme - neuspješno, jer se ne ispituju uzroci nego samo posljedice. Uzrok se podrazumijeva i o tome valja ćutati.

 izvor: vijesti.me ›››

 

autor tekst 001 ›››

 

 

Ljupka Kovačević

 

Skini tu maramu bijelu

 Neki će lupiti čelom „o vratanca” ne zato što je sam gospodar moćan, već zato što ima poslušnu, ćuteću većinu spremnu na sve zadatke

 “Lupićeš ti čelom o moja vratanca... /... Napujdaću ti magle iz kostiju / Da ti popiju kukute s jezika / Videćeš ti šta ću da ti radim...”, reče Vasko Popa. “Skini tu maramu belu”.

 Društvena igra. U igri  ravnopravnopravih igrača donosi   korisna   iskustva, a u neravnoteži snaga  jasan je   put u zavisnost. I u  grupama je slično kada je borba za vlast nad grupom u pitanju. Gledali smo to prethodna tri dana. U pitanju  je  autoritarna grupa (parlament) čiji je referentni okvir naša traumatična prošlost, patrijarhat  i  apsolutna vlast  koja u dugogodišnjem vladanju  koristi moćan mehanizam projekcije neprijatelja   izvana, a ponekad i iznutra (kada se vođa želi lišiti neugodnih saučesnika). Mali broj slobodnih  stvara dinamiku grupe.

 Borba za prevlast je u svakoj grupi  zanimljiva, potezi konkurenata moraju dobro razumjeti duh grupe. Autoritarni duh voli red i disciplinu, on se mijenja obavezom svih da učestvuju, a ne potcjenjivanjem grupe.  Pobjeda autoritarnog  duha i predstavnika ove  grupe  je bila  izvojevana na samom početku, svi su  kao normalno prihvatili odricanje od učestvovanja (govorenja ljudi iz DPS-a) u interesu racionalizacije vremena. Čijeg vremena? Nakon 18 godina vlasti zar nije politička i moralna obaveza da se čuje svačiji glas u grupi jednakih. Neki tu obavezu nisu prihvatili sa racionalizacijom prihvatljivom za sve u parlamentu. Igru je razumio predsjednik parlamenta, ali kasno, i nije insistirao na promjeni pravila, a fleksibilnost u davanju vremena pojedincima nije promijenila osnovni duh. Kontrola govora, stvaranje nijeme većine, uvijek  je u interesu autoritarnog vođe. Kontrola govora je učinkovita i  učinjena je  iz  straha  da bi se mogla otrgnuti neka slobodna  nesmotrena misao  za koju bi trebalo vremena da je vođa racionalizuje i umiri, a mogla bi novim sljedbenicima, na koje se računalo, pomoći da  shvate odakle im prijeti opasnost. Ovako moraju „lupiti o vratanca“ iza kojih ne stoji sam vođa, već i svi oni koji ćuteći podržavaju  vođu do kraja. U takvom  scenariju govore samo odabrani.

 Možda nije slučajno što je baš bio  Dan holokausta i podsjećanje na Ajhmana koji je do posljednjeg daha tvrdio da treba napraviti razliku između odgovornih lidera i ljudi poput njega koji su, kako kaže, bili primorani da služe kao "obični instrumenti u rukama lidera". Umro je a nije naučio da je čovjek. Lekcije se očito ponavljaju, ali malo ko uči iz tuđeg iskustva. Autoritaran duh hoće da sluša autoritete, neće sumnje, neće vlastitu odgovornost, neće dijalog jednakih, nego „svi za jednoga“ i za svoju nedogovornost. Zalud je ideolog u zatvoru, duh ostaje. I zato nije problem u onoj maloj grupici koja traži da isproba svoju moć, uvijek mladi poletarci  zaneseni promjenama  donesu novu „krv“  za opstanak vođe. Oni  dođu sa  idejom  da će mijenjati iznutra autoritarni sistem  nesvjesni prijeteće ćuteće većine  koja uvijek stoji iza i računa na moć vođe, svoje  pozicije, silu i u krajnjem nasilje u ime „naroda i države“. Ništa nije naučeno iz primjera SDP-a , 18 godina  ubijeđenosti da se vođa može mijenjati „sa ruba skuta“  je završeno, vidljivo je  i potpuno je  jasno izrečeno.  Neki, ipak,  žele pokušati i lupiti vlastitim čelom „o vratanca”  i lupiće, ne zato što je sam gospodar moćan i nasilan, nego zato što posjeduje poslušnu, ćuteću većinu  koja je spremna na sve zadatke.

 Lopta je u rukama onih koji su u autoritarnom sistemu  gubitnici, a u  ljudskom uvijek dobitnici.  Njihov opravdan bijes mora naći nenasilan i kreativan  izlaz. Ćuteća  većina mora biti mjesto interesovanja onih koji mijenjaju, ne ni Gospodar, ni njegovi saradnici. Tako je to u svakoj grupi, i maloj i velikoj - grupu preuzima onaj vođa  koji ima  od grupe dat autoritet. Ako je taj autoritet zasnovan na strahu i nasilju,  grupa je poslušna vjerujući da nije odgovorna. Ako je autoritet zasnovan na znanju i razumijevanju, grupa dijeli odgovornost  i uspijeva da  obezbijedi sigurnost za sve.

 U grupi sa našim referentnim okvirom sve je mnogo teže i komplikovanije  jer patrijarhat i naša prošlost vape za apsolutnim gospodarom koji  spasava od sveg zla ili ga zamjenjuje jačim, pa zato sila vlada a glupost je da razum pobjeđuje. Pobjeđuje promišljanje, kritičko razmišljanje  i preuzimanje odgovornosti za svoje djelovanje. Happy end nije u skoroj  budućnost  ili moramo vjerovati u čuda, ali ne u ona iz Popine pjesme.

 izvor: vijesti.me ›››