autor tekst 001 ›››

 

 

Maja Hrgović

 

Gdje je nestao čovjek?

 Jedna crno-bijela fotografija, snimljena 1943. u varšavskom getu, koja je nekim čudom preživjela sva ova desetljeća i koja je u srpnju 2011. godine izložena u centru za dokumentaciju nacionalsocijalizma u Kolnu, prikazuje dijete ili mladu odraslu osobu koja sklupčana na ulici skapava od gladi, dok pokraj nje pločnikom prolaze ljudi i ne obaziru se.

 Idu za svojim poslom, gluhi i slijepi za tuđu patnju. Tko ne zna za kontekst kojemu ta slika užasa pripada, vidio bi u toj potresnoj, dozlaboga tužnoj slici simboličnu ilustraciju bezdušnosti ljudskog roda – jer biti gluh i slijep za tuđu patnju, za umiranje, to je ono što čovjeku oduzima povlasticu da se uzdiže iznad životinja.

 No, ljudi koji prolaze pločnikom varšavskog geta 1943. godine imaju alibi. I sami su bili nemoćne žrtve jezive okrutnosti nacista. Nitko nije mogao pomoći nikome.

 Nedavno, u Puli i Zagrebu su neki neljudi iz čista mira ubili pse petardama; mladi muškarci, iz čiste obijesti, upalili su velike petarde, stavili je u usta životinjama i pritisnuli im čeljust. Fotografije ubijenih pasa, raznesenih njuški i izbijenih očiju, ponuđene su na uvid voajerskoj znatiželji čitatelja portala. Iako će nekima zasmetati paralela između umirućeg židovskog djeteta na pločniku varšavskog geta i psa koji je ubijen u Puli, u oba je slučaja riječ o okrutnosti i nečovještvu koje ledi krv u žilama. Jučer su dječaci iz sela kod Aranđelovaca ubili sjekirama dva terijera i to dokumentirali fotografijama koje su objavili na facebooku.

 Policija se potrudila pronaći ubojicu iz Zagreba. Devetnaestogodišnjem mladiću prijeti kazna do godine zatvora. Poznavajući naše sudstvo, zanemarive su šanse da će ta moralna nakaza uopće biti kažnjena. Tako to ide, malo krvavih slika da se podsjetimo da smo još uvijek ljudi, da nismo kao „oÑi“ malo zgražanja nad monstrumima, i onda nam se već ponudi nova crnokronikaška doza adrenalina. Razrješenje slučajeva najveće okrutnosti, to je poglavlje koje obično promakne – zato jer je rijetko spektakularno; svede se na uvjetnu kaznu višestrukim ubojicama na cesti, na dobrodušnu opomenu obiteljskim nasilnicima, na pomilovanje zlostavljača životinja. 

Izgledno je da će “lišo” proći i onaj vrli poduzetnik koji je od pitoresknog hrvatskog mjestašca Jošani, kroz koje prolazi državna cesta Split-Zagreb, napravio poprište čudovišnog zločina, prepustivši desetke krava (koje je kupio novcem od državnih poticaja za stočarstvo) gladi i smrti. Njihova tijela, kožu kroz koju probijaju rešetke rebara, ostavio je da trunu na kiši i blatu svoje farme strave, blagoslovljene milijunima iz centralne blagajne.

 – Nije to jedini slučaj. Gotovo navlas ista stvar dogodila se onim konjima u Bregani, koje je vlasnik zanemario nasmrt, no sudac je odbacio kazenu prijavu jer jednostavno nije imao sluha za taj problem, kaže Luka Oman iz Prijatelja životinja, napominjući kako su takvi ispadi nehumanosti prema životinjama i slabijima stalno mjesto u biografijama masovnih ubojica.

 Nekima će biti problematična ova paralela između nacističke okrutnosti prema Židovima u varšavskom getu s okrutnosti današnjih zlatnih gradskih momaka prema psima i probitačnih farmera prema kravama. Kad tko izrazi zabrinutost za tretman životinja, uvijek se nađe značajan broj onih koji će pripomenuti da ima i prečih stvari, da treba, na primjer, pomoći djeci koja su također izložena lošem tretmanu. Taj je argument promašen jer empatija nije diskriminatorna; biti dobar prema životinjama ne isključuje dobrotu prema djeci, štoviše, samilost prema svim bićima opća je bitka za čovjeka. A na koncu, svi se ovi gadni događaji svode na istu stvar: bilo da se radi o pripadnicima ugnjetavane manjine ili o nedužnom avlijaneru, o varšavskom getu ili o vječnoj Treblinki, (kako Charles Patterson etiketira nehumani odnos čovjeka prema drugim vrstama), na strani počinitelja, u jednadžbi nasilja, ono što nedostaje je – čovjek. Ne treba više od prelistavanja crne kronike da se zaključi da je nešto uznemirujuće krivo skrenulo u suvremenom društvu.

 Učestalost neshvatljivog sadizma, iživljavanja, svireposti, čini se da se stalno povećava. Pogledajte oko sebe. Obijest malih nasilnika u osnovnim školama, povampirenje tinejdžera koji, kao u Pekićevom romanu Besnilo, iz čista mira prebijaju slabije od sebe, ponekad i nasmrt, kao Luku Ritza; pa onda dvonoga čudovišta koja zlostavljaju u četiri zida, i njihovi tihi pomagači koji gledaju svoja posla.

 Gdje je nestao čovjek? To je pitanje danas aktualno kao ekonomska kriza, kao stopa nezaposlenosti. A postoji li kakva uzročno posljedična veza između ovog socijalno krhkog vremena i okrutnosti? Je li pritisak ekonomske nesigurnosti i neimaštine poticaj sve raširenijoj nečovječnosti? Nebojša Buđanovac, psiholog i socijalni pedagog s dugogodišnjim isustvom rada s mladima, daje niječan odgovor.

 – Nije okrutnost u porastu zbog nezaposlenosti i besparice. To su samo izgovori. Društvene okolnosti nikad nisu opravdanje za nasilje i zločin, jer ima puno ljudi koji će u istim takvim okolnostima ostati normalni, humani. Dobar primjer za to je rat; ta ekstremna situacija iz nekih je ljudi izvukla ono najbolje, to su bili heroji u ratu, dok su se drugi ponašali kao sadisti i dali na volju onim najmračnijim porivima. Izgovora, dakle, nema. Okrutni ljudi su oni koji imaju sadističke crte, narcisoidnost i sociopatske anomalije osobnosti, kaže Buđanovac i objašnjava, na tragu Scotta Pecka, autora knjiga “Ljudi laži” i “Put kojim se rjeđe ide”, kako je izvor zla u čovjeku spremnost da žrtvuje cijeli svijet da bi sačuvao svoj ego koji je bolestan.

 – Ljudi muče i iživljavaju se na slabijima kako bi dobili osjećaj moći, kako bi sačuvali krhki truli konstrukt vlastite ličnosti, to vrijedi za sve vrste okrutnog ponašanja, od najobičnijeg otresitog ispoljavanja frustracije prema drugim ljudima do sadizma. Razlika između dobrih i zlih ljudi je to što zli, umjesto da se suoče s vlastitim unutrašnjim demonima, okreću to prema van, prema drugima, zaključuje ugledni varaždinski psiholog.

 Buđanovac nije sklon tezi da je tvrdih duša danas više nego prije, ni da je “nestao čovjek”, kako je to u stihu svoje poznate pjesme sročio Goran Bare.

 – Okrutnosti je bilo uvijek, to nije specifičnost ovog vremena, samo se danas sve više čuje za takve slučajeve jer informacije teku. S jedne je strane to, naravno, dobro. S druge strane, okrutni ljudi mogu svojim zlodjelima potaknuti druge okrutne ljude da se ohrabre, i tako se pokreće domino efekt, kaže Buđanovac, čiju tezu dokazuje i podatak da je 19-godišnji zagrebački ubojica psa ustvari kopirao čin svog uzora, Puljanina.

 Skloni smo braniti ideju čovještva kojekakvim opravdanjima. Ipak, u praksi, iživljavanja i zatajenja savjesti ne može “oprati” ni loša ekonomska situacija ni bilo kakva druga vrsta ugroženosti.

 – Žalosno je što slučajeva brutalnog iživljavanja ima i kod malih, kod djece od 12, 13 godina, kaže Buđanovac, koji je svoj dosadašnji staž izgradio upravo u radu s mladima.

 Luka Oman želi na stvari gledati pozitivnije. Zadovoljan što je policija, u slučaju nedavnog ubojstva psa u Zagrebu, bila učinkovita u hvatanju počinitelja, priželjkuje da će i sudstvo pokazati veći sluh za kažnjavanje takvih djela.

 – Bilo bi sramotno za državu da taj čin ostane nekažnjen, jer svaki put kad netko ostane nekažnjen, to je zeleno svjetlo i za druge nasilnike, kaže Oman, koji ne želi previše isticati negativne slučajeve, poput onih kad policija ismije građane koji prijave nasilje nad životinjama jer “imamo mi i važnijeg posla”, a nada se i da će državne institucije polako početi shvaćati da je takva pasivnost i nezainteresiranost ustvari posredno sudjelovanje u zločinu.

 Od svirepih ubojstava životinja, još se pamti ono kad je izvjesni Ostoja Babić, obiteljski čovjek iz Zagreba, sjekirom ubio psa. Tada je, 2006. godine, sutkinja Jasna Zoretić donijela povijesnu presudu, poslavši mučitelja u zatvor na pet mjeseci. Danas, iako provedba zakona u mnogočemu zapinje, osuda zločina je glasnija, a javnost u toj osudi složnija: tako su anonimni donatori nedavno skupili 18 tisuća kuna za nagradu onome tko se odvaži reći tko je ubio psa Bebu u Zagrebu.

 Na pitanje iz naslova možda se ipak može dati i neki optimističniji odgovor. Čovjek nije nestao, samo mu treba pomoći da se sjeti da je – čovjek.

izvor: arteist.hr ›››