autor tekst 001 ›››

 

 

Marija Šćepović

 

Naše percepcije: Kako opažamo bolest?

Ne osjećam se dobro, imam temperaturu, nikakav sam danas, prehlađen sam, imam kancer, depresivan sam...Šta znači biti bolestan? Kako se uopšte to stanje definiše i kako nam naše percepcije stanja kod kojih vidimo da nijesmo zdravi pomažu ili štete za oporavak?

 U medicini i psihologiji percepcija bolesti jeste naše zdravorazumsko uvjerenje u vezi sa bolešću, a ono dalje predstavlja šemu ili okvir koji nam pomažu da dalje razumijemo bolest i da znamo na šta da obratimo pažnju u vezi sa tom bolešću. Ova opažanja u velikoj mjeri utiču i na naš način tretiranja oboljenja.

 Svako naše opažanje bolesti uključuje nekoliko dimenzija i faza. Prva od njih je identitet, kada shvatimo od čega bolujemo (npr.imam prehladu). Druga je kada opažamo uzrok te bolesti (vjerovatno sam iscrpljen stresom), a treća njena dužina trajanja (da li je to akutno ili hronično oboljenje). Značajne dimenzije su i opažene posledice bolesti, bilo da su fizičke ili psihološke. Takođe, bitan faktor jeste i opažena mogućnost kontrole bolesti, kada kažemo ili pomislimo npr. ukoliko se odmorimo, ozdravićemo.

 Ove dimenzije su međusobno povezane na različite načine i ta povezanost definiše koliko mi ustvari sami, svojim percepcijama možemo uticati na našu bolest.

 Tako na primer, što intenzivnije opažamo određenu bolest kroz njene simptome, i definišemo je, manje imamo osjećaj da smo u mogućnosti da sami preduzmemo nešto povodom toga. Tada je opažamo kao hroničnu i strahujemo od negativnijih posledica.

 Dalje, kada procjenjujemo da imamo kontrolu nad određenom bolesti u većoj mjeri, najčešće smo mnogo više motivisani da se usmjerimo na nju kao na praktični problem koji treba da riješimo.Takođe u ovim slučajevima to pozitivno utiče na naše fizičko , socijalno i psihološko blagostanje i vitalnost.

 Opažanje mogućnosti kontrole bolesti je jako bitna stavka. Percepcije bolesti uglavnom nijesu nikako povezane sa objektivnim indikatorima težine stanja tokom ili nakon nekog oboljenja.  Jedno istraživanje koje se bavilo pacijentima sa infarktom miokarda pokazalo je da nekoliko dana nakon što su ga doživjeli oni koji su vjerovali da će imati  teške posledice su se sporije oporavljali i više vremena im je trebalo da se vrate na posao. Nakon infarkta, oni sa niskom kontrolom su rjeđe pohađali programe rehabilitacije.

 Što je uzok bolesti procijenjen kao ozbiljniji, pa samim tim i bolest, sa posledicama koje su takođe jako ozbiljne, naše ponašanje u vezi sa ovom bolešću će biti izbjegavajuće i mnogo lakše i intenzivnije ćemo izražavati svoje emocije.

 Vjerovanje da bolest ima ozbiljne posledice je s druge strane povezano sa boljim pridžavanjem tretmana tj. uzimanjem ljekova kod osoba sa visokim holesterolom, osoba sa hemofilijom, astmom itd. (Brewer et al., 2002; Llewellyn et al., 2003).

 Često nam se kod opažanja bolesti miješaju i anksioznost i depresija.

 Anksioznost se javlja kada pažnju fokusiramo i naročito brinemo o trenutno prisutnim osjećajima opasnosti bolesti u vidu simptoma, dok kod depresije stavljamo akcenat na samo-fokus i pretjerano razmišljanje usmjereno na prošlost, gdje smo pristrasni i prisjećamo se samo onog negativnog vezano za bolest.

Evo još nekoliko činjenica vezano za percepciju bolesti:

• Dosada i odsustvo stimulusa iz okruženja povezani su sa povećanom percepcijom simptoma bolesti.

• Kada pacijenti očekuju bol neko vrijeme i kada su prihvatili da do njega mora doći, lakše podnose isti kada ga dožive, gdje se faktor očekivanja naročito ističe.

• Simptom se takođe opaža opasniji ukoliko se procjenjuje da se bolest rijetko javlja.

• Kada simptomi kovariraju sa spoljnim događajima, simptom se pripisuje prije stresu nego bolesti.

• Simptomi koji se javljaju postepeno i u blagoj formi se pripisuju starenju a ne bolesti .

A kada govorimo o traženju pomoći?

Traženje pomoći češće je kod ozbiljnije procijenjenih simptoma, naročito žena, ukoliko su servisi dostupni a cijene pristupačne.

Strah se nije pokazao kao značajan pokazatelj kada će osoba potražiti pomoć, jer osoba može ali ne mora odlagati svoje liječenje bilo da je strah prisutan ili ne.

Za kraj prihvatanje dijagnoze ima nekoliko faza, koje se međusobno mogu preklapati ali ih sve osobe u većoj ili manjoj mjeri prolaze. To su redom: Šok-Negiranje, Ljutnja, Cjenkanje, Depresija i Prihvatanje.

Nakon kognitivne procjene ozbiljnosti bolesti, osobe tokom procesa izlaženja na kraj sa bolešću treba da riješe određeni  broj adaptivnih zadataka i upotrijebe odgovarajuće strategije prevladavanja. To su: izlaženje na kraj sa bolovima i simptomima, izlaženje na kraj sa bolničkim okruženjem i procedurama, formiranje i održavanje odnosa sa zdravstvenim radnicima, održavanje emocionalne ravnoteže, očuvanje slike o sebi, održavanje odnosa sa porodicom i prijateljima, pripremanje na neizvesnu budućnost (gubici, redefinisanje budućnosti).

 Dakle, budimo svjesni ovih činjenica i toga da nije samo oboljenje nešto što nam uliva strah i vrlo često tjera na nefunkcionalna ponašanja u vezi sa njim, već naša opažanja i uvjerenja vezana za bolest. Uvjerenja se mogu promijeniti. Ako smo u stanju da sami sebe uznemiravamo svojim vjerovanjima u vezi da nečim, onda sami možemo sebi i pomoći u tom smislu. 

izvor: cdm.me  ›››