Na sjednici Vlade Republike
Hrvatske premijer Plenković izjavio je kako spomen-ploča s
pozdravom „Za dom spremni“ u Jasenovcu ne ide s kontekstom
ustaškog logora i sada je samo pitanje vremena kada će i na
koji način, ovu ploču zamijeniti nekom koja je
prihvatljivija Miloradu Pupovcu i Ivi Josipoviću. Taj čin
zamjene ploča, izvest će se vjerojatno u tajnosti, bez mnogo
pompe. Jednoga jutra probudit ćemo se u Hrvatskoj gdje ploče
poginulim braniteljima ne stavljaju više njihovi odani
suborci, već državni birokrati kojima Domovinski rat ne
znači puno. Tih godina, oni su bili negdje drugdje. Nisu im
ginuli prijatelji, niti su im gorjele kuće. Ostali su
neokrznuti i samim time apsolutno su indiferentni prema
tragičnoj sudbini velikog broja hrvatskih obitelji.
Ipak, vjerojatno nesvjesno,
Plenković je rekao jednu veliku istinu o svima nama. Ne
idemo zajedno sami sa sobom. Naše razlike u poimanju
prošlosti postale su toliko velike da nam blokiraju sve
puteve u neku svijetliju budućnost. Kako smo se uopće doveli
u situaciju u kojoj se čitava zemlja paralizira radi
svjetonazorskih sukoba, gdje je forma bitnija od samog
sadržaja.
Ljevica je nekada bila drugačija
Gradska skupština konačno je
potvrdila i promjenu imena trga Josipa Broza Tita, a već se
javlja Ivo Josipović i antife koji najavljuju vraćanje imena
trgu, odmah nakon što dođu na vlast. Na stranu to što su
pretjerano optimistični glede svoje važnosti i značaja u
političkom životu Hrvatske, objektivno, treba nas zabrinuti
i sama činjenica da im je ova ideja glavni pa trenutno i
jedini politički cilj, što govori o njihovom intelektualnom
i moralnom raspadu. Nekada, prije deset i više godina, ta se
naša tzv. ljevica prodavala u potpuno drugačijoj ambalaži.
Sjetimo se samo pokojnog Ivice Račana koji se preko noći iz
partijskog poslušnika pretvorio u europejca i liberala. S
tom pričom su i došli na vlast. Na Markov trg su u početku
stizali na biciklima. Tekovine socijalističke revolucije,
samoupravljanje i antifašizam bile su fraze koje uopće nisu
upotrebljavali.
Kada je promijenjen naziv Trga
žrtava fašizma u Zagrebu u Trg hrvatskih velikana, nije im
padalo napamet mahati jugoslavenskim i komunističkim
zastavama. U prvi plan, za tadašnje manje prosvjede gurali
su Zorana Pusića, i druge notorne široj javnosti nebitne i
marginalne likove. Otvoreni ideološki sukobi u politici i
samom društvu devedesetih praktički nisu postojali, ili su
bolje rečeno, stavljeni na poček.
S obzirom na rat i sve druge
okolnosti, to primirje bilo je sasvim logično, a vjerojatno
je i postojala neka nada kako će ta ljevica evoluirati u
drugačiji oblik političkog djelovanja te se odmaknuti od
prošlosti koja je duboko kompromitira. Ali, dogodilo se baš
suprotno. Kako sve ove godine te snage nisu uspjele dati
nikakav konstruktivni doprinos razvitku i oporavku Hrvatske,
sada nas opet vuku u prošlost s čijim eventualnim pozitivnim
dosezima, poput industrijalizacije, socijalne i zdravstvene
skrbi, nemaju ama baš ništa. Jer oni, ili njihovi roditelji
su i u tom socijalističkom sustavu bili klasični uhljebi, a
ne reformatori, ili pokretači gospodarskih promjena. U biti,
može se reći kako su pripadali vrsti socijalističkih
parazita koji su nadasve doprinijeli propasti tog istog
socijalizma.
Propast
Juge
Jer, ako ćemo biti do kraja
iskreni, u Jugoslaviji je prvo propala ekonomija, a onda sve
ostalo. Jednom, kada se raspala iluzija o samoupravljanju i
gospodarskim čudima u realizaciju je krenuo plan ostvarenja
Velike Srbije. Ostalo nam je poznato, ali bitno je i ono
ranije. Zašto se Juga ekonomski urušila do te mjere da je
više nikakvi krediti i zajmovi nisu mogli osoviti na noge?
Pa jednostavno zato što više nije mogla servisirati i
plaćati toliki broj partijskih uhljeba, uglavnom nesposobnih
i lijenih individua koje su partijskom linijom dobivali
nezaslužene pozicije u državi i društvu.
Taj golemi parazit sastavljen od
stotine tisuća ljudi profila Josipovića, Mesića i ostalih
zasjeo je na čelne pozicije u tvornicama, poljoprivrednim
kombinatima, Sveučilištima i općenito partiji. Njihova ideja
socijalizma počiva na tome da budu osobno zbrinuti do kraja
života, ali i da im se isto osigura i potomstvu, djeci,
unucima i praunucima. Normalno da je takav sistem bio
neodrživ.
Nakon što je došlo do rasula i
raspada umjetne tvorevine Jugoslavije, sav taj komunistički
talog prelio se posvuda po Hrvatskoj i koristeći stare veze
i metode, ponovno našao način kako da siše organizam, dakle,
državu u kojoj žive. Postali su tako političari i borci za
ljudska prava, predstavnici nazovi civilnog društva koje
većinom egzistira tako da truje i ruinira to isto društvo.
Milijarde kuna svake godine završavaju u njihovim džepovima,
a nitko ne zna zašto, niti koja je krajnja korist od toga.
Nije mi jasno- zašto plaču za Jugoslavijom kada su je sami
uništili?
Nažalost i nove generacije
prihvatile su ovakav pristup državi i društvu te sada imamo
već tisuće svježih parazita iz raznih stranaka koji već
drže, ili čekaju kakvu udobnu fotelju. Imali smo tada
partijsko, a sada imamo stranačko društvo, dakle, društvo u
kojem možeš prosperirati samo uz podršku neke važnije
političke stranke. To je ostavština bivšeg sistema. Članska
iskaznica partije, kao dozvola za doživotno parazitiranje.
Zato je u pravu Stjepan Mesić kada tvrdi kako je srušio
Jugoslaviju. Uistinu, takvi poput njega, oglodali su je do
kosti, a sada bi isto htjeli napraviti i s Hrvatskom. Tako
su se naučili živjeti. E pa neće moći, drugovi…
izvor:
dnevno.hr ›››
.jpg)
_001.jpg)