Sramota! Valjda ne postoji kraća
i preciznija riječ kojom bi se opisala ova dva desetljeća
trećeg milenijuma, koja su suprotno PR-ovski razglašenoj
progresiji dovela zapravo do gole, sirove regresije. Da,
riječ je o epohalnoj krizi kapitalizma, koji buja napokon
oslobođen svake ozbiljne socijalističke konkurencije, ali
buja kao tumorno tkivo koje samo sebe približava agoniji i
kraju. Možda će vam izgledati pomalo čudački što ću ovdje
poći od toga da nekadašnje gromade američke filmske
industrije, Robert De Niro, Al Pacino, Dustin Hoffman,
Morgan Freeman i ostali danas snimaju bezvrijedne filmiće,
kojih se vjerojatno diskretno srame i članovi njihovih užih
obitelji, ja svakako. Ali upravo o tome se radi.
Kapitalizam, kojem se svojedobno divio i Karl Marx, danas je
ostao bez kreativnog potencijala koji ga je nekada krasio,
jer je od toga jedva išta ostalo. Kako se to dogodilo? Čim
su superiorno završili (prvu) industrijsku revoluciju,
kapitalistima se još prije nepunog stoljeća počelo vrzmati
po glavi da je ta revolucija zapravo preskup sport, puno tu
treba ulagati i puno usta hraniti. Pa su se odlučili
prebaciti na bankarske i slične financijske poslove, koji em
trebaju manje radne snage, em osiguravaju financijsku dobit
koja možda nije ravna tome kada izgradiš prvi prijevoz bez
konjske zaprege ili izumiš prvu električnu elektranu. Ali
pare su tu, a ti ležiš i čekaš da ti samo kapnu u usta.