autor tekst 002 ›››

 

 

Marinko Čulić

 

Sramota

 Mnogi s razlogom misle da je protekla godina bila grozna, ali zaboravljaju da je to logična posljedica sramotnog stoljeća u kojem je kapitalizam najprije pokazao lice inovativnog napretka, a onda se srozao u parazitsko društvo, ravnodušno prema zaraznim bolestima, potresima, općenito prema socijalnoj državi.

 Sramota! Valjda ne postoji kraća i preciznija riječ kojom bi se opisala ova dva desetljeća trećeg milenijuma, koja su suprotno PR-ovski razglašenoj progresiji dovela zapravo do gole, sirove regresije. Da, riječ je o epohalnoj krizi kapitalizma, koji buja napokon oslobođen svake ozbiljne socijalističke konkurencije, ali buja kao tumorno tkivo koje samo sebe približava agoniji i kraju. Možda će vam izgledati pomalo čudački što ću ovdje poći od toga da nekadašnje gromade američke filmske industrije, Robert De Niro, Al Pacino, Dustin Hoffman, Morgan Freeman i ostali danas snimaju bezvrijedne filmiće, kojih se vjerojatno diskretno srame i članovi njihovih užih obitelji, ja svakako. Ali upravo o tome se radi. Kapitalizam, kojem se svojedobno divio i Karl Marx, danas je ostao bez kreativnog potencijala koji ga je nekada krasio, jer je od toga jedva išta ostalo. Kako se to dogodilo? Čim su superiorno završili (prvu) industrijsku revoluciju, kapitalistima se još prije nepunog stoljeća počelo vrzmati po glavi da je ta revolucija zapravo preskup sport, puno tu treba ulagati i puno usta hraniti. Pa su se odlučili prebaciti na bankarske i slične financijske poslove, koji em trebaju manje radne snage, em osiguravaju financijsku dobit koja možda nije ravna tome kada izgradiš prvi prijevoz bez konjske zaprege ili izumiš prvu električnu elektranu. Ali pare su tu, a ti ležiš i čekaš da ti samo kapnu u usta.

 To je otprilike scenarij po kojem se dogodila teška zapadna ekonomska kriza tridesetih, koja je u krajnjoj liniji bila i uvod u Drugi svjetski rat, pri čemu je crni cinizam da su na smrtonosnim bojišnicama najviše završavali oni koje je novi financijaški kapitalizam pretvorio u nepotrebnu radnu snagu. U bijedu koja se besposleno vucara ulicama. Oni su dakle bili glavni gubitnici novog bankarskog tipa kapitalizma. Ali još veći gubitnik bio je sam kapitalizam, koji nije shvaćao da su ti prinudni besposličari istodobno i potrošači, čak glavni, kapitalističkih proizvoda i da se, ako ne mogu kupiti ni kruh ni mlijeko, ruši cijela, dotad faraonska konstrukcija kapitalističkog sistema. Doduše, to rušenje nije se dogodilo odmah, imalo je ono svoje faze, koje se sada dosta razvidno mogu pratiti. Dok je recimo Sovjetski Savez još dobro stajao na nogama, forsirao je neku vrstu socijalističke replike kapitalističke industrijalizacije, što se vjerojatno najbolje vidjelo u utrci tko će prije "osvojiti" svemir. Sjedinjene Države uložile su sve da tu utrku ne izgube, u čemu su jednim dijelom zbilja uspjele, u drugome ne. Isto tako, SSSR je htio prednjačiti u arhitekturi socijalno pravedne države, pa ni tu SAD i ostale zapadne zemlje nisu smjele ostati na začelju, i u dobrom dijelu zaista nisu ostale na začelju. Zemlje zapadnih socijaldemokracija zbilja su puno učinile na izgradnji socijalnih država, neke (nordijske) čak i više od socijalističkih jer su naprosto bile bogatije pa su si to mogle dopustiti. Ali onda se dogodio prijelom.

 Kada su se Sovjetskom Savezu odsjekla koljena, zapadnom svijetu oteo se gromoglasni uzdah olakšanja. Sada se ponovno mogao vratiti financijaškom, lezilebovićkom tipu kapitalizma, u čemu su opet prednjačili Amerikanci. Prepustili su da svjetsku proizvodnju preuzmu Kinezi, koji su preplavili svijet jeftinim, ali uglavnom bezvrijednim proizvodima, a oni su se odali bančenju na prepunim burzovnim šankovima, zbog čega je i buknula planetarna ekonomska kriza otprije deset i više godina. Vraški je zanimljivo da je tome otvorio vrata američki "ljevičar" Bill Clinton, koji je odmah po potonuću Sovjetskog Saveza dozvolio kolanje špekulativnog kapitala na burzama. Čak je i subinteligentni nekretninaš Donald Trump u jednom trenutku posumnjao da tu nešto možda nije u redu, pa se zauzeo za obnovu teške industrije, dakle za "detroitizaciju" SAD-a, ali široka i mutna rijeka špekulativnog kapitala nije zaustavljena, nastavila je teći dalje. Tako danas gledamo paradiranje neproduktivnog, parazitskog kapitalizma, čiju je šifru najpreciznije definirala nekadašnja britanska premijerka Margaret Thatcher, rekavši da "društvo ne postoji".

 Što je to kada društvo ne postoji? Pa to je kada se cijelu nacionalnu ekonomiju, kulturu, obrazovanje i drugo shvati kao nepokošenu livadu o kojoj se moraju brinuti samo njeni vlasnici, dok država s tim, kao, nema ništa. Sada upravo gledamo kako nam se ta krčmarski pojednostavljena koncepcija kapitalističke privatne inicijative raspada pred očima u hrpu šupljih budalaština. Evo, pogledajte ovo s Covidom-19. Još nije objavljen zbirni podatak koliko su države u svijetu ulupale novca da suzbiju tu pandemiju, no pouzdano se može govoriti o desetinama milijardi dolara/eura. Ali to je samo jedan dio priče. U tisućama objavljenih novinskih, pa i stručnih tekstova o ovoj temi tvrdoglavo se provlači tvrdnja da masovna pošast koronavirusa proizlazi iz toga što je riječ o nepoznatoj bolesti pa, eto, otud sav taj medicinski slom koji gledamo. E, nije baš tako. Tko je pročitao desetak-dvadesetak stranica više, mogao je vidjeti da se neka vrsta prethodnice korone, virus SARS-a, pojavio još prije desetak godina, ali kako nije poprimio ovolike razmjere, "tačerovski" računovođe zaključili su da se ne isplati ulagati u istraživanje te bolesti jer tu nema nekih para. Sada ih ipak ima. Ali opet više u džepovima glembajevskih bogatuna, u ovom slučaju farmaceutske industrije, koja je, rekosmo, zakazala prije desetak godina.

 Predstavnici sravnjene socijalne države gurnuti su na rubove političke scene, sa svojim dirljivim uličnim protestima, a i ondje je Trump na njih slao naoružane republikanske bande, i tko zna gdje bi to stalo da taj neboderski firer nije izgubio izbore. Srećom, jeste. Ali koliko to zapravo znači? Malo, ništa. U spomenutih nepunih stotinu godina kapitalizam se sramotnim saltom preokrenuo u socijalno indiferentno društvo, koje već i u masovnim grobnicama pokapa umrle od zaraznih bolesti, ali ne čini ništa, ili najminimalnije koliko treba, da oni ne završe na socijalnom dnu i zatim umiru kao oprašeni komarci. Ukratko, uživo gledamo hirošimski raspad socijalne države, i to tik nama pred nosom, o čemu se podaci skrivaju kao što zmija ne da da joj vidiš noge, ali nešto ipak procuri u javnosti. Evo, uzmite ovo. Čak i u svetom vodicom poškropljenu metropolu "svih Hrvata", Zagreb, dosad je u obnovu od potresa uloženo crkavih četiristotinjak puta manje od procijenjene štete. S Petrinjom je još gore. Na nju je u prvoj interventnoj pomoći Plenkovićeve vlade trebalo otići 30 milijuna kuna, od ukupno 120, što je ponosni gradonačelnik Dumbović odbio, potpuno ispravno ocjenjujući da je to posljedica činjenice da je on "čačićevac", a sisačko-moslavački župan Žinić HDZ-ovac.

 I tu smo na kraju priče. Grabežni kapitalizam vjenčao se s partijskom državom, i kako na svećenikovo pitanje "ima li netko prigovora, ako nema, neka zauvijek zašuti" već dugo čekamo odgovor, bojim se da ćemo ga se još dugo, predugo načekati.

izvor: portalnovosti.com ›››

 

 

autor tekst 001 ›››

 

 

Marinko Čulić

 

Dvije lude države

 Pomirile su se čak i Sjeverna i Južna Koreja, ali Hrvatska i Srbija nikako, sada je jasno i zašto. Umjesto da rješavaju rješive probleme, one su stavile na stol Jasenovac, jedna s proustaških, a druga s pročetničkih pozicija pa je jasno da tu rješenja nema niti ga može biti

 Bez sumnje najpametniji savjet kada je riječ o hrvatsko-srbijanskim odnosima čuo se dosta davno, možda i prije više od deset godina. Savjet glasi da bi Beograd i Zagreb trebali staviti na stol najprije najmanje složena pitanja, pa kada se to riješi, krenuti prema težima i na kraju prema najtežima. Eh da, to bi stvarno bilo najbolje kada bi dvije strane zaista htjele izaći iz ledenog doba srbijansko-hrvatske bilaterale. Ali to se očito ne želi i sada se to vidi jasno da jasnije ne može. Dva prekodunavska susjeda stavila su na stol probleme koji su ne samo teški kao mlinski kamen, nego oni nemaju ni osnovne voljne, moralne, pa ni intelektualne alatke da ih riješe. Na prvom mjestu to je Jasenovac, koji je postao krupan zalogaj i unutar Hrvatske, a pogotovo je to onda između dviju susjednih zemalja, gdje se s jedne strane ustalio proustaški stav službene Hrvatske, a s druge pročetnički službene Srbije. O da, nijedna od njih to ne želi otvoreno priznati, naprotiv.

 Nakon što je Aleksandar Vulin proglašen personom non grata u Hrvatskoj, a Srbija zauzvrat isto učinila s hrvatskim ministrom obrane Damirom Krstičevićem, najprije je ovaj drugi izjavio da između njega i Vulina nema nikakvih dodirnih točaka. Kao, njih dvojica su dva svijeta. Nije, doduše, precizirao što to njih dvojicu tako sječimice dijeli, nego je samo natuknuo da je on s takvima raskrstio na bojnom polju, ali je zato bio rječitiji Vulin. Izjavio je da je on uvjereni i dokazani antifašist, što bi značilo da je Krstičević ono što stoji suprotno od toga – fašist. Naravno da je srbijanski ministar obrane debelo pobrkao pojmove. Da je on zbilja antifašist, iz petnih bi se žila suprotstavio rehabilitaciji Draže Mihailovića i Milana Nedića, da ostanemo samo na njima dvojici, jer jedino tako danas može izgledati antifašizam u Srbiji, ali nije ga se nikada čulo da je protiv toga protestirao ni pilećim pijukanjem. Sada sve to treba pomnožiti s dva, jer ono što se događa u Srbiji ima zrcalni duplikat u Hrvatskoj, i ta blizanačka veza sve je prisutnija i naglašenija. Istinabog, Hrvatska nije službeno rehabilitirala ustaše kao Srbija četnike, ali je u izvansudskoj praksi to otišlo i dalje, tako da mu to dođe otprilike na isto. U svakom slučaju, Hrvatska nije antifašistička država kako je sama unijela u svoj Ustav ili je antifašistička taman onoliko koliko je antifašist srbijanski ministar Aleksandar Vulin. Da je obratno, da je Hrvatska stvarno ono što je zapisala u svome Ustavu, ova priča izgledala bi sasvim drukčije ili je uopće ne bi bilo.

 Kao prvo, ne bi hrvatska delegacija na čelu s prvim čovjekom Sabora Gordanom Jandrokovićem onako podvila rep i pobjegla pred uobičajenim mahnitanjem Vojislava Šešelja, ako ništa drugo zato jer bi oličavala ratnog pobjednika, a Šešelj gubitnika, a tko je čuo da pobjednik bježi pred poraženim. Ne bi se to dogodilo ni zato što je Šešelj danas relativno beznačajna kreatura, ali s još uvijek solidnim manevarskim prostorom, i to iz razloga koji je sasvim lako shvatiti. Ne izrasta on iz čaše čiste vode, pa čak ni samo iz četničkog đubrišta kakvo danas postoji u Srbiji. On izrasta na zajedničkom četničko-ustaškom smetlištu koje se prostire na objema obalama Dunava, s tim da smrdljiva gomila jednom brže raste na jednoj strani rijeke, drugi put na drugoj. To uvjerljivo objašnjava zašto Jandroković nije imao čistih gaća da otrpi provokacije opasnog cirkusanta Šešelja, iako ono što je on napravio pred srbijanskom Skupštinom spada u otprilike isti red s demonstracijama protiv Aleksandra Vučića prilikom nedavnog posjeta Zagrebu. Kako bi prvi čovjek hrvatskog parlamenta i imao čistih gaća kada ustaške replike ovog četničkog vojvode sasvim ugodno egzistiraju i u Hrvatskoj, štoviše, neke od njih sjede i u hrvatskom parlamentu isto kao on u srbijanskom.

 Hrvatska čak ne može iz punih pluća podržati ni zahtjev koji se čuje u samoj Srbiji da se presuđenom ratnom zločincu Šešelju oduzme po sili zakona skupštinski mandat, kada isti takav ratni zločinac, Branimir Glavaš, sjedi i u Hrvatskom saboru. Ako netko misli da tu postoji neka razlika, neka mi, jednostavno kao malom djetetu, objasni u čemu je ta razlika. Ja ne vidim nikakvu. Naravno da to ima posljedica. Sva ta kibla srpsko-hrvatskih gadarija logično se istresla i na najveće svetište žrtava nacifašizma u Hrvatskoj i Jugoslaviji, na Jasenovac. U to ulazi i Vulinova tvrdnja da je taj logor otvoren samo zato da Hrvati mogu nesmetano klati Srbe, što malo prepričavam, jer čak ni on nije izgovorio baš takvu svinjariju. Ali što i da jeste?! Kako da Hrvatska na to odgovori kada u njoj sada već gorostasno buja negacionistički val tvrdnji da se u logoru na Savi nije dogodilo ništa strašno, a vlada Andreja Plenkovića mirno financira nazoviznanstvenu udrugu koja ‘dokazuje’ da su ondje veće zlo počinili partizani nego ustaše. Kako, napokon, da se na to odgovori kada je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović zatražila na nagovor neliječenog bezveznjaka Ivana Zvonimira Čička osnivanje međunarodne komisije koja bi, kao, trebala ispitati što je istina o broju jasenovačkih žrtava tokom rata 1941.-45. i, vidi ti, poslije njega.

 Uvijek ista šačica hrvatskih lijevo-liberalnih povjesničara i novinara nazvala je to sramotom jer se, vele, dobro zna što se događalo u Jasenovcu, a osim toga važnije od broja ubijenih je osuditi zločinački ustaški režim koji je logor otvorio, što predsjednica nikada nije napravila. I stvarno je ovo teška, u nebo vapijuća sramota, ali ima nešto još sramotnije. Nakon što je Hrvatska prošla, a Srbija još prolazi, pačju školu prihvaćanja evropskih standarda ponašanja, sada sama traži da je se poduči o nečemu o čemu bi ona prije trebala držati predavanje drugima. Riječ je o Drugom svjetskom ratu u kojem je Hrvatska (i Jugoslavija) bila jedan od šampiona antifašističkog otpora, pa joj nikakve lekcije o Jasenovcu ne bi trebale da je ostao partizanski pogled na te događaje. A ne proustaški kao danas u Hrvatskoj i pročetnički kao danas u Srbiji. Od trenutka kada se ovo drugo dogodilo ove dvije zemlje zbrisale su najvitalnije i najprogresivnije dijelove svog nacionalnog bića i svoje nacionalne povijesti. Još gore, na tom tragično ispražnjenom prostoru izgrađene su nakostriješene nacionalističke utvrde iz kojih suklja mržnja čak i nakon što su nedavno poslije duljeg vremena napravljeni neki pomaci u odnosima dviju država (potraga za nestalima, reguliranje prava nacionalnih manjina).

 To znači da netrpeljivost dvaju susjeda nije nešto što se događa slučajno i u valovima koji s vremenom gube snagu, nego je to uprogramirano u same temelje politika ovih dviju država, koje su uspješne samo u međusobnoj mržnji i ni u čemu drugome (vidjeti usporedbe BDP-a sada i prije trideset godina). Ovih dana čak su i Sjeverna i Južna Koreja prekinule šest i pol desetljeća dugi latentni rat i potpisale primirje. Ali dvije lude države koje se gledaju preko Dunava za to jednostavno nisu sposobne.

izvor: portalnovosti.com ›››